Istaknuto
11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

08.10.2017.

Zadnja tri mjeseca 2017. godine očekuje nas veliki broj raznolikih glazbenih sadržaja, od premijernog koncerta kultnog islandskog sastava Sigur Ros u Domu sportova do novih sezona popularnih programa kao što su MIMO, ZEZ, Good Vibrations, Začarana Močvara i drugi.

Film

Filmski vremeplov: Samozatajni autor i dva žanrovska bisera s kraja 80-ih (Ž. Tomić)

13.04.2016. Dario DunatovFoto: Screenshot

Na žanrovski film se u domaćoj kinematografiji gleda kao na povijesnu relikviju koje se ljubitelji filma sa zadovoljstvom prisjećaju. Prva asocijacija na žanr odnosi se na krimiće koji se u domaćem kontekstu najčešće vezuju uz plodonosnu suradnju pisca Pavla Pavličića i redatelja Zorana Tadića iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, od kojih u prvi plan iskače kultni film Ritam zločina. Još uvijek je taj film primjer kako se kvalitetno djelo može napraviti bez raskošne financijske podrške, s malim brojem glumačkih uloga na samo nekoliko lokacija. U novije vrijeme krimići se u domaćoj kinematografiji pojavljuju rijetko i uglavnom ostaju na margini. Razlog zašto je to tako leži u tržišnim zakonitostima, slabijoj prolaznosti žanrovskog filma na festivalima, financijskim razlozima i činjenici da možda nema toliko snažne kriminalističke literature iz koje bi se hranili.

Ipak, kriminalistički film stoji nešto bolje u usporedbi s drugim žanrovima kojih nema ni u tragovima, kao što su horor ili znanstveno-fantastični film. Ali to je očekivana situacija karakteristična za male kinematografije poput hrvatske, jer kada domaći film izbacuje pet ili šest naslova godišnje, teško je njegovati žanrovsku raznovrsnost. Kada bi domaća kinematografija dobila na kvantiteti, našlo bi se mjesta i za žanrovske filmove koji u svakom slučaju jednu kinematografiju čine ujednačenom, a samim time i pristupačnom raznim skupinama gledatelja. Između razdoblja sedamdesetih i osamdesetih, kada je kriminalistički film bio jak i vremena nakon neovisnosti, kada je počeo nestajati i gubiti na kvaliteti, pojavila su se dva intrigantna žanrovska filma Živorada Tomića koji se afirmirao najprije s debitantskim uratkom Kraljeva završnica 1987. godine, a zatim filmom Diploma za smrt dvije godine kasnije.

Foto: Screenshot

Foto: Screenshot

Tomić je studirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu, te filmsku i TV-režiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, današnja ADU. Afirmirao se kao filmski kritičar i vješti redatelj nestavši sa scene nakon samo dva filma. Šteta, jer je vrlo brzo je stekao reputaciju među strukom i fanove među publikom. Predstavio se kriminalističkom dramom Kraljeva završnica, filmom koji u centru ima disfunkcionalnu obitelj, distancirane supružnike koje tumače Irfan Mensur i Ena Begović, da bi zatim postao film osvete s referencama na šah, igru koja se u filmu paralelno igra na šahovskoj i životnoj ploči. Ovaj film karakterizira sjajna režija i uvjerljiva gluma, u prvom redu Irfana Mensura koji tumači otuđeni lik inteligentnog pravnika opsjednutog šahom.

Za svoj sljedeći film Diploma za smrt Živorad Tomić uzeo je istoimeni književni predložak Zorana Bručića, zagrebačkog pisca, a ujedno i kompozitora glazbe za film. U centru ovog urbanog trilera priča je o mladom ekonomistu koji se nakon što je diplomirao nastoji uspeti na društvenoj ljestvici na beskrupulozan način i domoći bogatstva i moći u što kraćem roku. Zanimljivo je koliko su knjiga i film precizno dijagnosticirali metastaze koje će zahvatiti hrvatsko društvo po završetku rata kada je bilo mnogo takvih oportunista, od kojih su neki i danas opstali na sceni. Diploma za smrt dinamičan je film, triler koji se gleda u dahu, pun izuzetnih glumačkih imena. Nakon ova dva impresivna ostvarenja Živorad Tomić nije više snimao filmove. Nastavio je pisati o filmu, te se pojavljivao na televiziji u formi kritičara i filmskog komentatora.

Fenomen Živorada Tomića zanimljivo je promatrati i kroz uzore koje je ovaj redatelj, poput mnogih drugih žanrovskih autora, nalazio u američkih kriminalističkim i gangsterskim filmovima. Taj utjecaj je svakako vidljiv, ali i dobro aktualiziran kroz njegove filmove koji razliku u financijskim uvjetima, u odnosu na skuplje uzore, uspješno neutraliziraju i postoje kao pomalo zaboravljeni žanrovski biseri domaćeg filma. Danas je žanrovski film zanemaren, nema festivalsku prolaznost ni financijsku isplativost, a konkurenciju ima na najširoj, globalnoj razini. U tome leži razlog što se recentna hrvatska kinematografija ne može pohvaliti trilerima, hororima ili znanstveno-fantastičnim filmovima. Oni svoju publiku moraju tražiti, za nju se boriti, ne samo u uskom krugu domaćih poklonika, nego na svjetskoj razini, u postotku fanova određenog žanra svake zemlje. Međutim, nemogućnost pariranja na financijskom planu usmjerava domaće filmaše da se okrenu nešto skromnijim projektima. Put do kvalitetnih žanrovskih filmova domaća kinematografija, kroz koprodukcije ili na druge načine, će dugoročno zasigurno naći. Onda će otplatiti dug filmskom svijetu iz kojeg je crpila svoje uzore.

Komentari