Iako se ugasio, Feral danas slavi 20. rođendan
Sve je započelo privatizacijom Slobodne Dalmacije, mijenjanjem uredničkog kadra i stvaranjem poslušne mašinerije tadašnjoj Vladi. Tada su se pioniri satiričnog podlistka te novine odlučili oduprijeti kolektivnom pokoravanju te se okušati u samostalnom vođenju novine koja kritizira društvo. Tako je rođen Feral Tribune, tjednik kojemu je danas 20. godišnjica od izlaska prvog broja.
Viktor Ivančić, Boris Dežulović i Predrag Lucić imena su iza ovog (ne)popularnog tjednika. Feral je bio jedan od prvih časopisa koji je otvoreno kritizirao vladu, izlagao ratne zločine počinjenih od strane Hrvatske vojske, kao i HDZ-ovu ulogu u najkontroverznijim aspektima privatizacije i drugih afera. Bio je to tjednik koji je izlagao činjenice, i prikazivao stvari kakvima one jesu bile, a karikature su bile još jedan veliki plus ovog tjednika. Dan danas se priča o Feralovim karikaturama iz ratnog razdoblja, koje su ostavile utisak na tadašnje čitatelje i buduće naraštaje novinara. Svoju najveću popularnost tjednik je stekao ismijavanjem predsjednika Tuđmana koji je postao svojevrsni lajt-motiv Feralovih naslovnica. Nakon njegove smrti, Feral je i dalje nastavljao kritizirati novu Vladu, sve do svog neslavnog gašenja 2008. godine.
Ferala se prisjećamo kao legende hrvatskog novinarstva koji se dostojno borio protiv birokracije i cenzure. Kao i svi borci, tako je i Feral morao pasti. No, oni koji su ga osnovali nisu poraženi. Njihov se glas i dalje čuje. Tako će se večeras u šibenskom kafiću Domald Dežulović i Lucić prisjećati bogate, burne, a nerijetko i smiješne povijesti Ferala.
Za kraj ostavljamo dio teksta Borisa Dežulovića kojeg je objavio na 8. godišnjicu tog tjednika: “Sjećam se, sjedili smo u gradskoj Novog lista kad je utrčala neka cura i pitala ima li netko taj Feral, šta je to Feral, svi ga po Korzu nose. Čitaj u Novom listu, dobacio joj je netko. Taj dan je objavljen naš intervju Nevenu Šantiću, gdje smo provalili onu Ivićevu da ćemo bit prvaci ako nam dozvole. (…) Sjećam se, bilo je to prvi lipnja 1993. Ne sjećam se da je itko od nas ikada požalio što nismo čekali jesen.“
