Antonio Grgić: “Svi podaci, ako zahtijevaju više prostora, mogu biti ispisani i kao dodatni tekst”

Antonio Grgić diplomirani je arhitekt. Ono čime se bavi i ono što ga intrigira su urbane intervencije, skulpture u prostoru, sam prostor, kontrasti i konflikti. Kao umjetnik, iza sebe ima samostalne i skupne izložbe, a nakon izlaganja u zemlji i inozemstvu, 13. ožujka otvara vrata nove zagrebačke izložbe „Svi podaci, ako zahtijevaju više prostora, mogu biti ispisani i kao dodatni tekst“, koja će biti postavljena u Institutu za suvremenu umjetnost. Izložba prijamnica, koje autor šalje T-HT-u iz godine u godinu, nema neku umjetničku vrijednost već ih autor smatra materijalnim dokazima o radu koji T-HT iz godinu u godinu odbija. Koji je cilj izložbe, koji se problemi u kulturi guraju pod tepih i kako sam autor vidi umjetnost i današnju političku situaciju, pročitajte u intervjuu.

Tvoja sljedeća izložba nosi naziv „Svi podaci, ako zahtijevaju više prostora, mogu biti ispisani i kao dodatni tekst“. Ona problematizira nagrade koje dodjeljuje TH-T u suradnji s Muzejem suvremene umjetnosti. Odakle inspiracija te koji se problem ističe u tvom radu?

Muzej suvremene umjetnosti zajedno s T-HT-om raspisuje jednom godišnje natječaj za suvremena umjetnička djela. Radi se o popriličnom fondu i, u principu, elita hrvatske kuture se prijavljuje na taj natječaj. Ono što ja radim jest da se svake godine prijavljujem na taj natječaj. Ja svake godine šaljem prijavnicu s kojom predlažem rad pod nazivom “Razgovori” u kojem bi sudjelovalo 50 otpuštenih radnika T-HT-a, a koji bi se radio u dogovoru sa sindikatom T-HT-a. 50 otpuštenih radnika bi pred MSU-om čekalo kremu hrvatske političke i kulturne elite, te bi im pričali priče kako su bili otpušteni, kakav je njihov život bio prije i kakav je nakon otkaza. T-HT nije korporacija koja je nastala investicijom klasičnog kapitalističkog tipa već otuđivanjem sredstava od društva, kao infrastruktura koju su građani direktno plaćali. Ovim se nagradama T-HT prikazuje kao društveni akter, a istovremeno imamo priču koja se dogodila prije. O toj priči se ne govori nigdje, a ona je zapravo cijelo vrijeme ispod površine, tu negdje jer postoji jedna sistamska provalija koja do sad još nije bila problematizirana, a s tim bi radom bila problematizirana.

Što se iz godine u godinu događa s tvojim radom “Razgovori”? Ima li on budućnost?

Svake godine, naravno, komisija odbije taj moj rad kao nedovoljno dobar i on nije do sad izveden. No, ja pretpostavljam, kao što se to događa u svijetu, da će u jednom trenutku komisija reći kako treba dozvoliti tu vrstu vaninstitucionalne kritike i on će jednog dana biti prihvaćen. Naravno, on neće biti izveden. Ja niti u tom trenutku ne želim taj rad izvoditi. Znači, on je rad kojem je cilj da nikad ne bude izveden jer kada i bude prihvaćen, time se dopušta da opet budeš dio te sistemske priče.
Danas imamo situaciju da korporacije same proizvode svoju kritiku koju onda medijski guraju i koja je njima prihvatljiva, jer se u takvim kritikama bitna pitanja ne dotiču. Tako je i T-HT-ova nagrada spremna prihvatiti kritiku, ali ne ako se dotiče onog prvog istočnog grijeha – na koji način je T-HT nastao. Mislim da ova izložba ima izraženu tu jednu političku notu i društveno ekonomsku notu. Jako bi mogla biti interesantna iz tog aspekta, pogotovo za mlađe generacije koje nisu svjedočile padu onog sistema s kraja osamdesetih dok su nas uvjeravali da je komunizam kraj povijesti, ali i dok su nas nakon devedesetih uvjeravali da je kapitalizam kraj povijesti. Danas zapravo, taj izvorni kapitalizam niti ne postoji.

Odakle ideja da se izlažu prijamnice, materijal koji je, pretpostavljam, gotovo isti iz godine u godinu?

Stvar je u tome da su te prijavnice jedini materijalni trag. One nisu umjetnost po sebi niti im je cilj da budu umjetnost! One su samo prikaz umjetničkog rada koji se nije dogodio, ali ono što je interesantno, niti se neće dogoditi. Cilj je samo problematizirati tu vrstu nemogućnosti dvostruke komunikacije u kojem ti šalješ nešto, a oni ne šalju ništa. Još jedan bitan aspekt tog rada jest i da mnoštvo drugih umjetnika T-HT-u šalje svoje radove, a mi ne znamo koji su sve radovi odbijeni. Jako puno tih radova nikada neće biti ni publicirani, a postoji velika vjerojatnost da upravo ti odbijeni radovi imaju visoku umjetničku vrijednost. Ono što je najvažnije jest da ovoj izložbi nije cilj zauzeti moralan stav, već ono što je nevidljivo napraviti vidljivim.

Postoje li neki autoriteti, ljudi iz povijesti umjetnosti koji su utjecali na tebe, a samim time i na tvoj rad?

Za ovaj moj rad je izrazito važan Hans Haacke koji se bavio propitivanje tog korporativnog i galerijskog svijeta. Ovo što ja radim je zapravo jedna priča koja je usko vezana uz tranziciju jer čim umjetnost uđe u to da propituje samu sebe i da propituje niz drugih društvenih fenomena onda postaje filozofija o formi umjetnosti pa čak i umjetnost u formi filozofije. Time je, na neki način, umjetnost došla do svoga kraja pa čak i stvorila teze da je strukturalizam, u Europi šezdesetih i sedamdesetih godina, zapravo bio filozofija i umjetnički pokret.
Moji radovi su zapravo vezani uz prostor, političke odnose i društvene odnose. I ovaj je na neki način vezan za prostor. Iako se nikada neće dogoditi, on bi se trebao dogoditi u javnom prostoru, ispred Muzeja suvremene umjetnosti na platou koji nikada nije zaživio. Dakle, moji su radovi duboko vezani prostorom. Međutim, stvar je u tome što njegovo ne izvođenje ne znači da on nije prostor. Ti taj rad ne možeš izložiti jer se niti nije dogodio, niti će se dogoditi i treba shvatiti razliku između onoga što će biti izloženo na zidu, a to su prijavnice koje nisu umjetnost već dokumentacija projekta koji nije i nikada neće biti izveden, dok je sam projekt duboko prostoran. Kada te stvari shvatiš i posložiš, zapravo je sve vrlo logično.

Što tebe, kao umjetnika, motivira da nastaviš raditi? Što je u srži tvojih radova?

Ono što mene interesira i motivira su kontrasti, što se može vidjeti i kod ove izložbe. Jednostavno je taj kontrast, zajedno s rezovima u društvu, ono što mene uzbuđuje na nekoj dubljoj razini. Ti procjepi i sukobi između tektonskih ploča koji nisu vidljivi. Ono što kontrast omogućuje jest da uzmeš jednu stvar, pogledaš ju pod drugim kutem i vidiš kako se percepcija mijenja i kako više stvari nisu iste i to je ono što nam otvara mnoštvo novih i interesantnih situacija. Bitno je raditi i upućivati pa često i promašiti, bez obzira.

I za kraj, s iskustvom samostalnih i skupnih izložbi, kakvo je tvoje viđenje umjetnosti i kako umjetnost približiti mladima?

Ja ne mislim da bi se umjetnost trebala približavati jer uvijek će biti ljudi koje će umjetnost zanimati. Vjerujem da bi se i na pustom otoku od 10 ljudi, jedan povukao sa strane i počeo crtati. To postoji emanentno u društu i naše društvo, bez obzira kakvo je, dosta neobrazovano i ekonomski zaostalo, jasno je da će manji broj ljudi sudjelovati u kulturi nego što je to vani, ali ja to ne smatram tragičnim. Danas je cijeli medijski sistem, za vas mlađe generacije, napravljen tako da vas odvlači od umjetnosti jer je ona zapravo jedna složena stvar koja zahtijeva ulaženje u problematiku. No, ja uopće ne sumnjam da će svaka generacija proizvesti svoju umjetnost. Iako smo relativno bogato društvo, naspram svjetskih razina, postoje ljudi koji nikada neće doći u doticaj s umjetnosti, jednako kao što postoje ljudi koji se neće zaljubiti, koji si neće dopustiti da se zaljube. Ne zaljubiti se ili ne sudjelovati u kulturi znači voditi jedan život koji je odrezan od jednog velikog dijela ljudskosti i govori da čovijek nije realizirao u životu ono što je trebao realizirati. Na kraju krajeva, voljeti i sudjelovati u kulturi je jebeno isto.