Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Intervju

Dora Ruždjak Podolski: “Črna mati zemla fascinira podsvjesno i intuitivno”

30.03.2017. Tim HrvaćaninFoto: www.zekaem.hr

Jedan od najiščekivanijih naslova ove kazališne sezone nesumnjivo je “Črna mati zemla“. Nagrađivani i hvaljeni roman Kristiana Novaka na daske Zagrebačkog kazališta mladih postavila je Dora Ruždjak Podolski. S nagrađivanom redateljicom razgovarao sam o složenom procesu rada na kazališnoj adaptaciji romana “Črna mati zemla”, no kratko smo se dotakli i drugih tema iz njezine bogate karijere. Ruždjak Podolski režirala je više od 60 dramskih i glazbenih predstava u svim značajnim hrvatskim kazališnim kućama, a bavi se i pedagoškim radom na Muzičkoj akademiji i Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Što vas je zainteresiralo kod romana “Črna mati zemla”?

Roman sam pročitala 2013. godine, netom nakon što je izašao. Čitala sam ga preko ljeta kao ljetnu literaturu, volim i težu ljetnu literaturu jer nekako nadoknadim nešto iz opće kulture, nešto iz gimnazijskih dana i nešto iz recentne hrvatske produkcije koju relativno redovito pratim. Roman me odmah na prvo čitanje fascinirao, iz više razloga. Osim što je tematski specifičan, upisao je Međimurje na literarnu kartu Hrvatske.

Jedna bogata i specifična regija u svakom smislu – etnološkom, kulturološkom, civilizacijskom – ostala je potpuno po strani u nekoj našoj percepciji hrvatstva, hrvatskih vrijednosti i hrvatske tradicije, što je zaista neobično. Jedino je Ivana Brlić Mažuranić dio te tradicije konstantno sabirala u svojim djelima, znam jer sam radila “Regoča”, tu je Brlić Mažuranić uzela puno iz mitologije. Čini mi se da se ta praslavenska mitologija najviše od svih krajeva Hrvatske zadržala upravo na tom prostoru, o čemu na kraju krajeva piše i hrvatski lingvist i povjesničar Radoslav Katičić.

Osim što je Međimurje tako lijepo predstavljeno, tu je i taj fascinantni obrat u smislu obrade teme pedofilije koji zaista ne očekuješ, dođe iznenada i udari te ravno u pleksus. To su sve momenti koji su me fascinirali, ali najviše su me fascinirali ti iskričavi trenuci spisateljskog prosedea Kristiana Novaka gdje te stvarno zakuca za stolac ili ležaljku u kojoj čitaš roman. Kada kažem iskričavi trenutak, to su neke sasvim podsvjesno intuitivne cjeline i ne mogu ih drugačije opisati i to je ono po čemu je taj roman poseban.

Foto: Marko Ercegović / zekaem.hr

Kako onda takve trenutke prenijeti na scenu?

To je meni bilo izuzetno važno, sačuvati upravo to što je mene fasciniralo pri prvom čitanje te pokušati to prevesti u teatarsku formu i neki novi izričaj, zajedno s Tomislavom Zajecom. On je deset  mjeseci pisao dramatizaciju, međutim ja sam mu bila neka vrsta korektiva u smislu toga da smo jako puno razgovarali i imala sam veliku mogućnost upliva u njegov konkretni rad, nekakav pogled izvana, što mislim da je uvijek jako dobro. Mislim da je puno bolje da u ovakvim složenim procesima sudjeluje više glava jer se uvijek bolje raspodijeli pažnja i koncentracija.

Jako smo pazili upravo na to da ta metafizika ostane prisutna, da se tako izrazim. Metafizika koja je bila prisutna na papiru kao zadana tema, koju su glumci fenomenalno i s puno povjerenja prihvatili te s nikakvim pitanjima ušli u istraživanje što je to metafizika za nas ovdje u ovom slučaju. Ona se isto tako odražava u scenografiji, ponegdje i u glazbi te naravno u svjetlima. U kazalištu se tako nešto može prikazati metonimijom gdje čitavo vrijeme imamo okrajke ili isječke neke stvarnosti. I tako se radila predstava. Postoji okvir koji je uvijek okrhnut i gdje je uvijek neki detalj, sinegdohalno, metonimijski izdvojen i postoji kao nekakva vrsta preslike neke nadrealnosti koja je potka ovom realitetu. Moram dodati da sam se naprosto zaljubila u ansambl ZKM-a.

Koliko je međimurski folklor prisutan u predstavi?

Zanimljivo, folklorom i etnografijom se uopće nismo bavili dok smo radili dramatizaciju, nego smo išli više na to da ta lica i tu strukturu izmjestimo kako bi ona bila podatna upravo ovome o čemu sada govorim. S time da moram reći da su roman i dramatizacija poetski potpuno različiti. Dramatizacija se svodi na tri dijela. Prvi i drugi spojeni su zajedno. Prvi je sadašnjost u kojoj se Matija Dolenčec, glavno lice komada i vjerojatno alter-ego pisca, suočava sa svojom prošlošću jer je zapeo u mreži laži i krhotina sjećanja koje mu otežavaju bilo kakve bliske kontakte i normalno funkcioniranje u intimi i povjerenju. Njegova djevojka Dina ostavivši ga natjera ga da se zapravo suoči sa samim sobom, odnosno potakne ga na to.

Drugi dio se bazira na opisu Matijinog djetinjstva, kojeg se on gotovo uopće ne sjeća. On rekonstruira događaje i polako shvaća u kakvu je patologiju zapao kao dijete. To je zasebna cjelina i namjerno  smo išli na to. Treći dio govori o demokratskim promjenama u Hrvatskoj. Znači drugi dio se izričito odnosi na Matijin unutarnji svijet, prostore glave, duše i srca, a treći dio se odnosi na društvenu zajednicu koja je isto tako sklona patogenom ponašanju i gdje je Matija svjedok tog drugog nivoa na koji se patogenost uznosi. Zahvaljujući tome Matija je u mogućnosti razriješiti svoju krivnju.

Nevjerojatan je vrtlog grozomornih događaja koji se zaista događaju sedmogodišnjom dječaku koji svjedoči činu samoubojstva, naime jedno lice se pred njim objesi, a isto tako je svjedokom pedofilije, odnosno zahvaljujući nekim fizičkim dokazima shvati da je njegov najbolji prijatelj višekratno silovan i nitko mu u toj zajednici ne vjeruje, apsolutno nitko ga ne uzima za ozbiljno. On je jedini koji to izgovara i djetetu nitko ne vjeruje. Upravo iz tog razloga s nekim odmakom od 20 godina ta njegova psiha i duša biva donekle izliječena jer je uspio retrogradno sve to sagledati. To je taj psihoterapeutski učinak vraćanja u djetinjstvo.

Foto: Marko Ercegović / zekaem.hr

S obzirom na dječja lica romana, kako su Adrian Pezdirc i Dado Ćosić uskočili u uloge dječaka?

Nisu oni slučajno podijeljeni za te role. Prvo i osnovno, oni jesu najmlađi članovi ZKM-ovog ansambla, ali nije to toliko bitno koliko je bitno to da sam ja bila svjesna da su oni glumci koji su spremni na takvu transformaciju i kojima će takva transformacija biti izazov. Nije bilo lako raditi djecu i bivati djetetom niti jednom niti drugom. Koliko god se mi svi sjećali kakvi smo bili kao djeca, to je isto tako jedno pomaknuto sjećanje i može biti zamka jer se može prijeći u neku predodžbu ili klišej.

Tražila sam dosta referenci koliko je u teatru zastupljeno igranje djece, Guardian ima nekoliko članaka vezanih uz to kako je promašeno igranje djece. Ono što je jako dobro, i što je izuzetno bitno u cijelome ovome procesu, jest to da su s maksimalnom vjerom u proces strpljivo gradili ta lica. Ja mislim da su stvarno uspjeli, ja sam jako zadovoljna. Oni zaista u jednom trenutku, paradoksalno jer su obojica visoki metar i devedeset – osim što su među najmlađima, oni su i najviši članovi ansambla – vi zaista povjerujete da su djeca.

Je li “Črna mati zemla” bio vaš repertoarni prijedlog?

Da, koji je ravnateljica Snježana Abramović Milković srećom odmah prihvatila, i hvala joj na tome. To je zanimljivo, kao što su me ovi zaista neobjašnjivi metafizički trenuci u samome romanu fascinirali – ne mogu ih ja riječima opisati i reći koji su to dijelovi, možda su na svako čitanje i svakom čitatelju drugačiji – tako je i ovaj projekt jako zanimljiv po tome što se taj prostor intuitivno metafizičkog čitavo vrijeme isprepliće. Ovo zvuči jako pretenciozno i ja sam sigurna da će nekim mojim kolegama biti zlo od ove pretencioznosti, međutim stvarno nije tako. U konačnici, nateknuo mi je zub tri dana prije premijere, što je samo preslika slike iz predstave – Adrian trpa papire u usta i ima istu ovakvu oteklinu. Ovo je prevelika podudarnost, a nije samo taj primjer relevantan, raznorazne podudarnosti bile su prisutne tijekom čitavog procesa.

Ne mogu vam objasniti zašto sam toliko silno htjela ovaj roman postaviti na daske nekog kazališta, srećom ispalo je upravo najboljeg mogućeg za taj komad, ZKM-a. Osjetila sam tu želju, taj poriv, nazvala Kristiana Novaka, preko zajedničkog prijatelja Saše Božića (oni su bili cimeri), i što je ispalo? Ispalo je da se Kristian i ja znamo, samo ja nisam znala da ga znam. Dok sam radila “Ljepoticu i zvijer”, on je u kazalištu Trešnja bio na odsluženju civilnog vojnog roka. On je zaista pomagao na sceni, slušao je moja urlanja tijekom proba. S obzirom na to da je on mene upoznao takvu, u procesu rada, on je zaista meni s punim povjerenjem dao otvorene ruke i pristao na to da njegov roman bude postavljen na daskama jednog kazališta.

Što je najzanimljivije, još smo jednom poslije surađivali. On je pjevao u zboru Izvor, ja sam radila jedan event na kojem je Izvor sudjelovao, niti od onda ga se ne sjećam, što je bilo prije tri godine, tu jesen nakon što sam roman pročitala. On kaže da za mene ima takvu facu, jednostavno ga ne pamtim. Sad ću ga valjda upamtiti, haha. Kristian se uopće nije miješao u postupak dramatizacije. Ravnateljica je imala plan kada ćemo raditi ovaj projekt pa smo zaista imali dovoljno vremena zbog čega smo mogli ozbiljno raditi i pripremiti se kako treba. To je moj apel ravnateljima da na vrijeme rade repertoar jer će imati kvalitetnije predstave.

Foto: Marko Ercegović / zekaem.hr

Kako je Tomislav Zajec ušao u cijelu priču?

Nakon razgovora s Abramović Milković, pet minuta nakon razgovora, bio je srpanj, točno se sjećam, išla sam niz Masarykovu i srela Tomicu. Zvala sam ga na kavu, on je već tad rekao da je načelno zainteresiran, u roku dva-tri dana pročitao je roman jer je neizmjerno vrijedan te je odmah pristao. Sve je jednostavno povezano.

Vi ste jedina hrvatska redateljica uz Ivicu Boban koja je osvojila Nagradu hrvatskog glumišta za redateljsko ostvarenje. Kako to komentirate?

Nisam znala da sam jedina. Znam da je Nina Kleflin nekoliko puta bila nominirana, Franka Perković je svojedobno bila nominirana za „Adama i Evu“ koju je radila za naš KUFER, jako zanimljivu predstavu koja bi i danas bila suvremena. Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje zato što uvijek ispadne da si isfrustriran, ali živimo u društvu u kojem živimo i to treba izreći naglas – živimo u društvu u kojem zaista ne postoji ravnopravnost muškaraca i žena. Onaj koji to ne želi izreći zaista je slijep. Što raditi s tom činjenicom? Imala sam jedan intervju u Večernjem listu u kojem sam to već izrekla, nakon čega se pojavilo mnogo negativnih komentara.

Poanta je sad u tome da svi kao društvo moramo otići korak dalje od toga da žene konstatiraju da nisu ravnopravne i da određeni postotak muškaraca to negira. To je isto kao i problem pedofilije, koji je sto puta gori, neusporedivo gori – mi smo društvo kojemu bilo kakve vrste tema toga tipa nisu na pameti za raspravu niti se itko njima bavi jer očito ima puno previše problema na dnevnoj bazi – dugovi, BDP, šatoraši, Agrokor. Mi kao društvo nemamo razvijenu demokratsku platformu da se o tim temama smisleno i planski progovara, da su dio općenitog društvenog tkiva.

S Frankom Perković ste osnovali i dugi niz godina vodili KUFER (Kazališnu udrugu frustriranih redatelja) preko kojeg se afirmirao veliki broj redatelja i autora. KUFER ste 2012. prepustili mlađim kolegama i osnovali RUPER (Umjetnička organizacija Ruždjak i Perković).

KUFER je osnovan negdje 2000., Franka i ja smo ga vodile 12 godina potpuno volonterski, ponekad smo ga i same financirale, benzinom, printerima, papirima, telefonima. KUFER je bio platforma za mlade umjetnike, ponajviše redatelje, i nakon 12 godina zaista smo se umorile shvativši da se dvije sredovječne gospođe ne mogu baviti problemom mladih umjetnika u Hrvatskoj. Predale smo ga u ruke Vedrani Klepica i Petri Glad koje su s KUFER-om krenule u nekom drugom smjeru. RUPER smo osnovale 2012. i bavimo se isključivo praizvođenjem etabliranih hrvatskih pisaca. Dosad smo producirali tekstove “Dorothy Gale” Tomislava Zajeca, “Posljednji dani mira” Ivana Vidića i “To nismo mi, to je samo staklo” Ivane Sajko.

Što pripremate sljedeće u produkciji RUPER-a?

Autorski projekt pod nazivom, simptomatičnim – “Ginofobija”.

[Posljednji dani mira] Foto: itd.sczg.hr

Od 2009. do 2012. bili ste ravnateljica dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igra. Biste li ponovno ušli u instituciju kao ravnateljica nekog kazališta?

Razmišljala sam o tome, no sve ovisi o konkretnoj ponudi i uvjetima. Ja sam slobodni umjetnik već 20 godina i jako volim svoj posao, najradije bih ostala slobodnjakom da mi netko garantira da ću svoj posao do penzije moći raditi i obavljati kvalitetno. S druge strane, ako uvidim da postoji prilika da negdje zaista nešto mogu promijeniti i da imam uvjete za to da barem pokušam promijeniti, možda bih takvu priliku prihvatila. To mora biti ozbiljna prilika.

U međuvremenu puno radite sa studentima i mladima.

Jako puno, da. To je prilika za moj rast. Ja sam se zahvaljujući pedagoškom radu zapravo ponajviše izgradila kao umjetnica. Imaš priliku raditi s materijalom neopterećeno, a moj materijal su izvođači. Raditi neopterećeno i razvijati se zajedno s tim izvođačima. Izuzetno sam otvorena u radu s njima, možda i ponekad preotvorena. Naravno da imam autoritet  i znam ja na studente podviknuti, nije to Summerhill, ali otvorenost mora biti prisutna jer se bavimo takvim poslom.

Pristupate li na taj način i svojim predstavama?

Da, premda moram naglasiti da me uvijek i svaki put najviše strah susreta s prvom probom i time kako će mene i moje zamisli prihvatiti bilo kakav izvođački ansambl. Kocka je bačena i sada treba tu kocku… [misao je ostala nedovršena].

Komentari