Istaknuto
20.06.2018.

Kolektiv emge prošle se godine na 14. Velesajmu kulture bavio pitanjem revitalizacije i prenamjene prostora zagrebačkih kinodvorana, u sklopu čega je nastala izložba "Kino 041 – pogled na prošlost i sadašnjost zagrebačkih kinodvorana". Izložba je ponovno postavljena na ovogodišnjem Design Districtu, što je bio povod za razgovor s Tenom Bakšaj, jednom od članica kolektiva.

14.06.2018.

Folklorni ansambl Ivan Goran Kovačić već 70 godina djeluje u okviru istoimenog studentskog kulturno umjetničkog društva kao jedan od najboljih i najslavnijih hrvatskih folklornih ansambala. Okruglu obljetnicu proslavili su odličnim koncertom u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Intervju

Jonathan: “Tko god je poslušao album zna što ga čeka na koncertu, samo puno glasnije”

25.02.2015. Tim Hrvaćanin
Foto: facebook.com/thebandjonathan

Foto: facebook.com/thebandjonathan

Riječki bend Jonathan na hrvatskoj se sceni pojavio krajem 2013. godine s debitantskim EP-em na kojem su se nalazile svega četiri pjesme, no ubrzo stvoreni hype osigurao im je rasprodani Mali pogon Tvornice kulture krajem veljače prošle godine (o čemu sam pisao ovdje). Uslijedio je dugosvirajući prvijenac “Bliss“, kojeg su promovirali na čak dva rasprodana koncerta u kultnom riječkom klubu Palach. Također su svirali na 10. Pozitivnom koncertu, kao predgrupa Editorsima u Tvornici kulture, na Waves festivalu u Beču, u Beogradu te u nizu hrvatskih gradova. Pred njima je najveći izazov u karijeri, samostalni koncert u Velikom pogonu Tvornice u subotu, 28. veljače, uoči čega su izdali maxi singl s dvije nove pjesme, Juvenile Try To Get Even. Povodom koncerta razgovarao sam s članovima benda, gitaristom Tomislavom Radinovićem, basistom Nikicom Jurjevićem i bubnjarom Brankom Kovačićem.

Tim: Kako je nastao Jonathan?

Branko: Jonathan je nastao na jednom memorijalu za našeg prijatelja, Damira Badurinu Badu, brata od našeg pjevača Zorana. Na tom memorijalu svirali su bendovi iz devedesetih, a jedan od tih bendova bio je Zoranov i moj bend Salion. U to vrijeme ljudi koji su svirali u bendu nisu bili dostupni, trebale su nam zamjene za 5-6 pjesama i tu su uletjeli Tomislav Radinović i Darko Petković na gitarama.

Na stejdžu i na probama prepoznali smo neku dobru energiju među sobom i skužili smo da bi mogli raditi neke pjesme, potpuno nepretenciozno, samo za gušt. U tom procesu nakon mjesec ili dva pridružio nam se Nikica Jurjević na basu. Stvari su se zakotrljale, jako nam je dobro zajedno i današnje stanje Jonathana proizašlo je iz toga, iz spontanosti i pozitivne energije.

Kakve imate ambicije kao bend? Biste li željeli to pretvoriti u profesionalnu karijeru?

Nikica: Ideja od početka je bilo guštanje, ali sada kada su se neke stvari otvorile, zašto ne probati nešto pokrenuti u nekom profesionalnijem smjeru.

Imate li kakve želje ili ideje za proboj u inozemstvo?

Nikica: Želja postoji, mogućnosti su takve kakve jesu, probat ćemo na milijun načina to realizirati.

Branko: Ne postoji špranca za izlazak na inozemno tržište, osim možda za regiju, ali to je još jedan ekstra izazov za nas, uz to što je izazov sve ovo što radimo. Ne postoje uputstva za to, vrijeme će pokazati gdje će to sve skupa ići. Mi bi voljeli da ode i da se počnemo profesionalno baviti samo glazbom.

Album „Bliss“ polako skuplja inozemne recenzije. Je li to prvi korak?

Nikica: Jedan od koraka, da. Stvarno ne postoji neka strategija. Treba puhat van, čisto da, kad dođeš negdje, ne ostaneš skroz nepoznat, nego da je netko nešto već pročitao.

Foto: facebook.com/thebandjonathan

Foto: facebook.com/thebandjonathan

Jeste li razmišljali o nekoj manjoj inozemnoj turneji, po manjim klubovima ili festivalima?

Branko: Postoje planovi za svašta, pa tako postoje planovi i za to, ali još nema ništa određeno.

Nikica: Da, to će bit. Imamo dosta posla i ne želimo prenagliti, potrošiti se.

Branko: Do sada smo radili tako i to se pokazalo kao jako dobar recept. Ne silovati ništa, stvari će se desiti same od sebe kada bude zrelo vrijeme za to. A već se i dešava, jer sve ima svoje vrijeme, zašto i zato.

Dolazite iz različitih bendova – Pasi, Mandrili, Let 3, Saliona – i još više različitih žanrova, ali nijedan od tih bendova glazbeno nije pretjerano blizak zvuku Jonathana. Kako je došlo do toga da radite ovakvu vrstu glazbe kao Jonathan?

Tomislav: Meni je iskreno najdraže kod benda Jonathan što dolazimo iz kompletno drugačijih glazbenih pravaca. Kroz kolektiv se to pretvorilo u neku novu muziku jer ja recimo ne slušam ono što oni slušaju, oni ne slušaju ono što ja slušam i nastalo je neka nama nova muzika. Ljudi su to odmah stavili u neke ladice, ali nama je to bilo zabavno i u tome nalazimo inspiraciju, jedni u drugima.

Nikica: Naši drugi bendovi su već dugo godina na sceni i imaju neka određena uvjerenja u stvaranju glazbe. Ovdje smo toliko nesputani i zato toliko materijala izađe. Nemamo granica. Valjda se i s godinama to skupilo, jer si uvijek tražio nešto za taj drugi bend, a tu si nesputan.

Branko: Skužili smo da svi još imamo jako puno za reći, kao osobe i kao muzičari. To nismo možda mogli, zbog različitih stvari, raditi u svojim matičnim bendovima. Ovo je jedan jako plodan teren za ispitivanje stvari koje nismo mogli prije.

Zoran, pjevač benda, u jednom je intervjuu rekao da ne voli usporedbe.

Branko: Usporedbe će uvijek postojati zato što ljudi to vole raditi, posebice kod mladih bendova kao što smo mi. Da se ljudi znaju snać, da im bude lakše, da im se približi. To će s vremenom, ja se nadam, jednostavno će Jonathan biti Jonathan, a ne Jonathan kao nešto…

Nikica: Već će se na sljedećem albumu, koji je već u izradi, vidjeti koliko odstupamo od toga da budemo stilski određeni žanrom glazbom.

Branko: Ako bilo tko posluša „Bliss“ malo pomnije, mi smo već tu dali naznaku da to nije neki određeni žanr. Recimo Franz Ferdinand, jedan od bendova s kojim nas se cijelo vrijeme uspoređuje, recimo njihov zadnji album bi ja nazvao jednosmjernim zato što su produkcijski i aranžerski pjesme tu negdje. Kod nas se može naći muzike od ’93. pa naovamo, svatko će naći nešto drugo kod nas.

Nikica: Previše je utjecaja i prerazličiti su da bi ih se ukalupilo.

Branko: Na primjer, Maggie, Communicate! i Pictures su tri stilski potpuno različite stvari.

Nikica: I pjesme na prošlog tjedna objavljenom maxi singlu „Getting Closer Is Keeping Us Apart“ su potpuno različite pjesme, međusobno. Mogu se naći poveznice, ali različite su i od svega dosad objavljenog, a album koji spremamo će opet biti skroz različiti.

Tomislav: S time da je jedna od njih nastala kad smo se tek okupili i stajala je nedovršena u nekoj ladici. To je jedna od stvari s početka benda, a zvuči drugačije od svih.

A kad možemo očekivati album?

Branko: Ugrubo, ali baš ugrubo, neki deseti, jedanaesti, dvanaesti mjesec. Voljeli bismo da je to još ove godine, ako se nešto iznimno ne desi.

Nikica: Kad bude vrijeme. Planiramo dovršiti materijal do lipnja, ići to snimiti, i u studenom bi bilo najbolje izbaciti to van.

Branko: Bit će to malo duže snimanje od ovog za singlove, no bit će u puno boljim uvjetima, a vjerojatno će se puno više vremena potrošiti na miksanje i produkciju zato što smo u poziciji da to možemo napraviti. Potrudit ćemo se i mi da to napravimo dobro, i da ljudi koji rade s nama to naprave u miru, da imamo ploču pa da mi možemo diktirati tempo objavljivanja. Rokovi postoje da bi se probijali, ali neće to biti pretjerano.

Jeste li kao bend perfekcionisti?

Svi: Ne.

Branko: Mi, naravno, moramo biti zadovoljni.

Nikica: Bitna je energija koju ti pruža pjesma. Svatko ima na početku neku svoju viziju, nikad ne znaš kakav će biti krajnji proizvod. Uvijek radiš do zadnjeg časa na njemu. Hoćemo li to uglancati ili će se neka greška provući nije toliko bitno.

Tomislav: Live sviramo i tako se najbolje osjeti energija, live bend smo.

Branko: Sve što smo dosad snimili snimali smo kao bend, svi odjednom u garaži, pa je ta energija prebačena na album.

Nikica: Na kraju svega, sama pjesma ti govori što ona hoće, samo osluškuješ pjesmu.

Tomislav: Bježimo od peglanja, ravnanja, ispravljanja, ima onih koji to rade.

Branko: Ljudski faktor se onda izgubi, nema veze onda kako ćeš snimiti ako ćeš sve to ispravljati u studiju i ako će zvučati plastično.

Tomislav: Tko god je poslušao album, takve će stvari dobiti i na koncertu, samo glasnije, jako puno glasnije.

Planirate li neka gostovanja na albumu?

Nikica: To će isto pokazati vrijeme, zapravo pjesme. Ako nam nešto zahtijeva da nekog pozovemo, učinit ćemo to, ali zasad nije ništa u planu.

Branko: Na „Blissu“ su gostovale tri osobe. Ivan Kovačić Kova svirao je saksofon i glockenspiel, Vedran Križan je odsvirao klavijature na Maggie i na School, a Ivana Bartolović, pjevačica iz Morsa, je otpjevala back vokale na Wicked Games.

Nikica: Nije cilj promovirati se na taj način, preko gostovanja, nego ako u pjesmi nešto zatreba da to netko može izvesti. To su najčešće naši dugogodišnji prijatelji, glazbenici i suradnici. Križan je jako dobar klavijaturist, u Rijeci je, znamo se dugo i uskočio je.

Foto: facebook.com/thebandjonathan

Foto: facebook.com/thebandjonathan

Kakav vam je proces rada na pjesmama?

Branko: U Jonathanu svaka pjesma nastane potpuno drugačije.

Tomislav: Primarno je uvijek bila ta spontanost. Netko donese neki riff, ideju, bas ili vokalnu dionicu i onda iz toga zajednički nastane nešto. Uvijek kolektivno, nema nekog ega u bendu da kaže da tako to mora bit jer mislim da bismo se odmah raspali.

Nikica: Sve što se desi dok počnemo nešto svirati je spontano i neki se kostur odmah napravi. Poslije toga dalje sviraš i svatko čuje nešto drugačije, probaš u kojem ćeš smjeru ići dok ne nađemo zajednički put.

Branko: Na kraju se opet desi ono što je Nikica već rekao, pjesma ti sama kaže u kojem smjeru treba ići.

Tomislav: Pictures smo doslovno odsvirali od prve, u jednom dahu. A sve pjesme koje smo gnjavili mjesec dana su na kraju propale, od njih se ništa nije desilo.

Snimate li sve svoje probe?

Branko: Da, imamo jedan super uređaj, od milja ga zovemo Mali Branko. Bez toga se jako puno ideja ne bi uopće realizirale jer često ni ne znamo što smo odsvirali.

Jednog će dana biti puno materijala za bootleg izdanja.

Branko: Toga već sada ima more.

Nikica: Bilo bi zanimljivo da se izbace prvi pokušaji neke pjesme, kako se rodila pjesme, prvi krik pjesme, zvuči totalno drugačije.

Imate li neke zabavne anegdote iz studija?

Branko: Nama je stalno zabavno. Uživamo raditi s Matejom Zecom, našim snimateljem i producentom, s njim nam je jako, jako zabavno, on je vrhunski tip. Od kad se uđe u studio do kad se ne izađe to je cijelo vrijeme piš. Energija je dobra, on je dosta pozitivan tip i to je najbitnije, da snimanje ne bude tlaka nikome.

Tomislav: Uvijek uspijemo ispred prostorije ostaviti svoje probleme i unutra se posvetiti stvaranju, tako da nema raspravljanja, svađanja, takvih stvari. Jednostavno, kad dođeš u prostoriju dođeš svirati, ostaviš probleme vani.

Branko: Uključujući i ego. Čim ego malo prismrdi u garaži, to nije dobro za ništa, niti za bend, niti za pjesmu.

Tomislav: Onda moraš u kut otići… (smijeh).

Foto: facebook.com/thebandjonathan

Foto: facebook.com/thebandjonathan

Kako komentirate nominaciju za Porin?

Branko: Ne vode nas takve stvari niti smo to očekivali, mi smo još uvijek DIY bend. Uz sve to pjevamo na engleskom. Ja se zaista ne mogu sjetiti je li još netko ikad bio nominiran, a da svira na engleskom. Nije nam bilo ni u širem vidokrugu. Kad se desilo, super da se desilo. Glasači su glazbenici, pa je netko to valjda čuo i prepoznao. Super stvar, nije ludo bitna, ali neka se desila.

Privatno ste svi prijatelji, vodite klub Život.

Branko: Prije svega smo prijatelji, iz prijateljstva je nastao bend.

Nikica: Svatko ima svoju funkciju. Tomislav je konobar, Zero je gazda kluba, Branko pušta muziku, Rade je bio voditelj, ja sam na šanku.

Tomislav: Da, ja jedini radim (smijeh).

Branko: Ta jedna pozitivna energija je privlačila pozitivne stvari na nas, privatno i kao bend.

Kako to da dosad kao Jonathan niste svirali u Životu? Promocija je bila u Palachu.

Branko: Primarno je problem bio kapacitet. U Rijeci danas nema prostora za 200-300 ljudi. Palach se tada taman otvarao i to je bilo rubno što se tiče kapaciteta, zato smo organizirali dva dana. Po tome kakav se hype napravio, mi smo slobodno mogli održati jedan koncert u Stereo dvorani za 600-700 ljudi. Jako puno ljudi niti nije ušlo na koncert. Ja se ne sjećam da je u Rijeci za bilo koji koncert bilo koje grupe u pretprodaji otišao cijeli paket ulaznica. Zadnja ulaznica za koncerte u Palachu prodala se dva dana prije koncerta. S te strane, to je pozitivan pokazatelj da radimo neke dobre stvari i da ljudi to prepoznaju.

Pa i u Zagrebu ste rasprodali Mali pogon Tvornice.

Branko: Da, to je bilo totalno van pameti. Tada smo bili bend s EP-em, a ljudi su ostali vani bez ulaznice. Nadolazeći koncert je zapravo naša prva prava promocija albuma „Bliss“ jer je izašao u svibnju prošle godine, a od tada nismo u Zagrebu svirali solo koncert.

Što pripremate za koncert u Velikom pogonu Tvornice?

Nikica: Svirat ćemo pjesme sa „Blissa“, novi maxi singl i nešto što će se naći na novom albumu, jednu ili dvije stvari. Sat i dvadeset minuta otprilike, ni Rolling Stonesi ne sviraju duže.

(Visited 242 times, 1 visits today)

Komentari