Istaknuto
13.04.2018.

The Gentleman novo je ime na našoj glazbenoj sceni, no osoba koja se skriva iza tog imena već je duže vrijeme poznata publici. Iza pseudonima krije se Marko Lucijan Hraščanec, školovani i talentirani glazbenik koji svoj istoimeni album prvijenac promovira 13. travnja u kazalištu Mala scena. Povodom toga saznali smo koliko je dugo radio na projektu The Gentleman, zašto album promovira u kazalištu i još mnogo toga.

02.04.2018.

Možda bi "Govori glasnije!" mogao biti "mega angažirani hrvatski politički teatar", ali Bobo Jelčić svjestan je stvarne moći kazališta pa zato sve pretvara u dobru satiru i radije se bavi svakodnevicom maloga čovjeka i njegovim malim-velikim problemima.

Intervju

Marko Juraga (Aplauz Teatar): 'Odrastamo da bismo ostvarivali snove'

13.12.2014. Petra Plivelić
Foto: Aplauz Teatar

Foto: Aplauz Teatar

Nakon uspješne premijere „Mjuzikla Orašar“ 30. studenog na zagrebačkoj kazališnoj sceni Aplauz Teatra, u bivšem kinu Mosor, razgovarali smo s nositeljima ovog projekta. Marko Juraga je autor teksta i scenografije te redatelj predstave, a Lana Blaće je autorica stihova i glazbe te ujedno i glavna glumica. Također, ovaj kreativni dvojac zaslužan je i za samo stvaranje Aplauz Teatra, privatnog kazališta osnovanog 2009. godine.

Marko Juraga zagrebački je kazališni redatelj koji se prvenstveno bavi mjuziklima. Osim u Aplauz Teatru, režirao je u kazalištu Komedija, u dubrovačkom gradskom kazalištu „Marin Držić“, te je surađivao s Umjetničkom akademijom u Osijeku. S Markom smo popričali o Orašaru, o Aplauz Teatru i o mogućnosti djelovanja nezavisnih kazališnih kuća u Hrvatskoj.

Kako ste došli na ideju postavljanja Orašara u formi mjuzikla?

Lana i ja smo se dugo zezali da bi jedan balet mogli prebaciti u mjuzikl. Jedan od najdražih Laninih baleta je upravo Orašar. Činilo nam se logično, u jednom trenutku, da bi to bila jako lijepa priča za ispričati kroz formu mjuzikla. Prepuna je jedne obiteljske topline, a postala je čest sinonim tog najveselijeg razdoblja godine. Ono što smo mi shvatili kada smo počeli dramatizirati balet je da ne postoji drugi čin. U tome traženju drugog čina pojavila se jedna rečenica, a to je – da odrastamo da bi ostvarili snove. To je nekako način na koji Lana i ja privatno funkcioniramo, pa smo tu, eto, upisali naš neki odnos i naš nekakav svjetonazor u ovaj komad.

Koliko je bilo zahtjevno prebaciti balet u mjuzikl?

Iskreno, isto kao i svaki drugi komad koji se piše ispočetka. Postoji nekakav kostur, koji smo samoidejno ispratili do kraja. Ostali smo vjerni tim nekim stvarima vezanim uz Orašara: miševi, Orašar, ta večera na kojoj su svi roditelji, drugi čin u kojem je Kraljevstvo poklona, odnosno slatkiša, itd. Ono što je najzahtjevnije u cijelom tom procesu bilo… Ne mogu reći da je bilo naporno pisanje. Lana i ja smo se sada prvi put okušali u pisanju jednog ovako velikog komada. I Lana je po prvi puta napravila glazbu za jedan mjuzikl. Tako da smo s te strane prolazili neke stvari po prvi put, pa možemo reći da je bilo malo teže. Ali najteža stvar u cijeloj ovoj produkciji je sve iskoordinirati, sve izorganizirati da funkcionira i da postane moguće.

Foto: Privatna fotografija

Foto: Privatna fotografija

Koliko je vremena prošlo od ideje do današnje realizacije?

Ovaj tekst je nastao negdje prije dvije godine. Sam naš put prema Orašaru je počeo prije četiri godine, ali prije dvije godine smo počeli raditi, i sami smo smo željeli napisati glazbu. U jednom trenutku smo čak i stali. No, stisnuli smo zube i završili. Same probe trajale su oko tri mjeseca, a projekt je praktički maštan godinama.

Vidjeli smo na sceni jako puno aktera. Koliko je bilo zahtjevno pronaći toliki broj i tako kvalitetne glumce i pjevače u isto vrijeme?

Pa, izuzetno. Kod nas ne postoji tradicionalno educiranih ljudi za mjuzikl. Ne postoji puno glumaca koji pjevaju. Ne postoji puno pjevača koji glume. A ako tome pribrojimo još da moraju i plesati, odmah smo vezanu uz jednu jako usku populaciju. Najteže zapravo nije bilo toliko naći te ljude, nego ih sve povezati na jedan termin. To je bio najveći posao.

To su glumci iz drugih kazališta?

I glumci koji su u drugim kazalištima, i slobodnjaci koji imaju neke svoje obaveze, studenti. Puno je studenata glumačke akademije. Svi ti rasporedi koji su ulazili u cijeli proces ponekad su malo Orašara stavili u drugi plan i natjerali nas da radimo dugih, dugih, dugih noćnih sati.

Koju ste publiku imali na umu pri stvaranju mjuzikla?

Dok smo stvarali mjuzikl, vodili smo se za time da tretman priče bude u stilu Disneya. Vodili smo se za tim da to bude publika jednaka onoj koja prati Disneyeve crtiće. Kako kod Disneyja uvijek ima tih nekih stvari koje su napravljene za roditelje, nekih koje su napravljene za djecu, a ustvari za roditelje koji vole biti djeca.

Foto: Press/Matija Pekić

Foto: Press/Matija Pekić

Aplauz ove godine slavi 5. obljetnicu postojanja. Kakva je perspektiva u Hrvatskoj za neovisnu produkciju i za ovakve privatne projekte, iz vašeg iskustva?

Za samu predstavu je svejedno na neki način da li igra u institucionalnom kazalištu ili van njega. Njezin život održavaju izvođači i publika. Koliko publika traži, toilko predstava igra. Ono što je najtočniji odgovor na pitanje da li postoji perspektiva, pitanje je za svako pojedino kazalište što želi biti. S obzirom da se Aplauz Teatar odlučio raditi velike projekte, stavio si je veliki teret na leđa. Mi smo se s ovom predstavom ipak morali odreći gostovanja jer je teško ovaj mehanizam prenijeti nekamo drugdje. Nije nemoguće, ali mislim da bi bilo teško.

Privatna kazališta većinom žive na cesti. Žive u kombiju, na gostovanjima. Aplauz Teatar ima neke predstave s kojima tako gostuje, međutim to je ipak opera Ravnatelj kazališta koja je, kako bi rekao, više vezana uz samu nekakavu viziju Aplauz Teatra, odnosno nekakvog glazbenog privatnog kazališta.

Planirate li s Orašarom možda ići van granica Hrvatske?

Vrlo rado, s obzirom da smo mi u jednom trenutku preveli cijeli mjuzikl na engleski. Tada su bile neke ideje za promjenu medija, ali zasad smo ostali na predstavi i ostali smo kod nas. Svi tekstovi postoje prevedeni, tako da nema zapreke za tu ideju. Bilo bi mi puno draže da ova predstava obiđe malo šire, ali ne bih se protivio ni ako je neko kazalište vani želi postaviti.

Kakvi su planovi za sada? Osim projekcija u kinu Mosor, da li ima još nekih gostovanja u Hrvatskoj?

Trenutačno smo se skučili u produkciji kulture Aplauz u bivšem kinu Mosor. Predstava „Ravnatelj kazališta“ trenutno gostuje u Koprivnici, a nedavno smo bili u Vukovaru. Još su planirani neki gradovi. „Art“ trenutno igra u HNK u koprodukciji zagrebačkog HNK i Aplauz Teatra. Neke se predstave obnavljaju, poput „Djevojčice sa žigicama“. Obnavljat će se i naš prvi mjuzikl „Tuđe pjesme, moji snovi“, kojeg smo htjeli za petogodišnjicu, međutim „Orašar“ je pojeo njegov termin. Još su dvije premijere u planu do ljeta. Jedna od njih je „Rosencrantz i Guildestern su mrtvi“, jedna predivna, uvjetno rečeno, komedija Toma Stoparda, jednog od meni najdražih britanskih pisaca. Jesen otvaramo s jednim novim Shakespearom. To je nekakav plan, možda godinu završiti s jednim „Mjuziklom Orašar“, sigurno dogodine. Orašar je sada, koliko ga publika traži, produžio svoje igranje i u prvi mjesec. Tako da, „Orašar“ se zasada još uvijek ne skida s programa.

Foto: Press/Matija Pekić

Foto: Press/Matija Pekić

Je li predstava planirana na dva nivoa, ili je to tako zbog konstrukcije kazališta?

Predstava je planirana na dva nivoa. Predstava je, zapravo, kompliciranije zamišljena. Međutim, uvjeti su se u jednom trenutku promijenili, pa smo se vratili na prvotnu ideju. Ovako je još 2009. trebala izgledati scenografija. U međuvremenu su se neke stvari mijenjale. Htjeli smo igrati tu na balkonu, međutim taj dio je bio preopasan i nije baš bilo nekakvih statičkih momenata da se to izdrži. Oduvijek sam sanjao da pozornica bude u dva nivoa. Meni je to prekrasno i mislim da time predstava dobiva jednu dinamiku, jedan simultanitet koji onda oživljava, na neki način, sam komad na onaj način na koji to mašta može razigrati. Dobiva se i neka filmska brzina. S obzirom  da je 2014. i 21. stoljeće, djeca gledaju crtiće koji traju 10 minuta, a kaže se preko 50 stranica. Vrijeme je brže i djeca zahtijevaju brzinu. Roditelji možda i ne. Roditelji voli na tanane, pomalo. Mislim da su djeca danas puno brža. Puno brži im je taj asocijativni niz. Brže ih nešto asocira na neki simbol, neki znak, nešto što već poznaju. Cijeli „Orašar“ je zaišljen da bude njima interesantan, a da opet i roditelji u tome imaju nekog gušta.

Jeste li možda razmišljali o filmu, budući da se ovaj drugi autorski dio nije nigdje prije vidio?

Ja bih iskreno više volio da ga otkupi Pixar ili Disney i da napravi od toga jedan animirani film. Dapače neka koncepcija animiranog filma i postoji, jer je zbog toga tekst i bio preveden. Mislim da film kao film mene osobno ne zanima toliko, međutim ne bih ništa imao protiv tih tantijema.

“Mjuzikl Orašar” igra još nekoliko puta u prosincu, a informacije o ulaznicama možete pronaći na web stranicama Aplauz Teatra. Pročitajte Ziherov osvrt “Mjuzikla Orašar” ovdje. Sutra ćete moći pročitati intervju s drugom polovicom ovog stvaralačkog dvojca, Lanom Blaće.
(Visited 314 times, 1 visits today)

Komentari