Iskustvo prošlosti na izložbi Hermana Bolléa
“Ja sam već 22 godine ovdje; radio sam neumorno, načinio sam dosta liepa i po zemlju korisna, pa sam kod pravo mislećih sugradjana našao priznanje i zahvalu, a valjda ću ju i kasnijih generacija naći.” izjavio je Herman Bollé u Zagrebu, 1901.
Kako pretočiti iskustvo neponovljivog povijesnog fragmenta u sustav vizualnog jezika, a da se pritom ne zanemare i ne izostave sva ključna žarišta jedne teme koja kroz svoju pluralnu narav neprestano traži nove i neistražene obrasce razumijevanja onoga što je udaljeno, strano, pa čak i zaboravljeno? Vrlo dobar odgovor na takvo pitanje može ponuditi izložba “Herman Bollé: Graditelj hrvatske metropole” u prostorijama Muzeja za umjetnost i obrt koja kroz svoju kompozicijsku strukturu iznimno uspješno rješava problematiku tematizacije figure umjetnika unutar šireg društvenog i vremenskog konteksta.
Suhoparni biografizam, nesustavno napabirčeni eksponati ili nedosljedna argumentacija iskazanog, samo su neke od frekventnih opasnosti s kojima se susreće svaka ispričana priča čije značenjsko polje nastoji obuhvatiti vrijeme, prostor i ključne aktere jednog društveno važnog trenutka koji je neprimjećen i hladan u mramornoj škrinji kolektivnog kulturnog kapitala, iščekivao bolje stoljeće. Međutim, spomenuta izložba vješto izbjegava sve navedene prepreke i uspješno reinkarnira lik i djelo Hermana Bolléa, koristeći se pritom višeglasnim potencijalom umjetničke, političke i privatne paradigme čija je matrica značenja osposobljena za rekonstrukciju zaboravljenog historijskog iskustva.
Iz golemog korpusa Bolléovih crteža, izabrani su ponajbolje sačuvani primjerci koji nepatvoreno mogu posvjedočiti o iznimnom daru i virtuznosti umjetnika čiji je rad ostavio neizbrisiv graditeljski pečat na arhitektonsku morfologiju grada Zagreba. Ono što oduševljava jest lakoća kojom nas ti vizualni znakovi vraćaju kroz vrijeme i prostor, a da pritom ne gube ni trunku svoje monumentalne snage. Pažnju privlači i pritajena opreka Bolléova stvaralačkog opusa koji nije kako se često navodi isključivo sakralne i eklektične naravi. Naime, izložba predstavlja i drugo, manje poznato lice Bolléova profesionalnog rada koje nosi obilježja svjetovne gradnje te dizajna interijera u kojima je moguće naslutiti odjeke secesije, inovativnog i antikomformističkog stilskog pravca u povijesti umjetnosti. Ovakva, bifokalna perspektiva, neizmjerno je važna za obuhvaćanje cjelokupnog impulsa kojeg nam pojedina priča može ponuditi jer je to jedini način da se njezin sadržaj ispravno i sustavno konceptualizira.
Nadalje, izloženi materijal ne samo da razotkriva i propituje poziciju Hermana Bolléa kao arhitekta ili restauratora, već nalaže posjetiocu da upozna i druge dimenzije umjetnikove ličnosti, njegov profesorski i ravnateljski rad te važnost koju je imao za inicijalno osnivanje Obrtne škole i Muzeja za umjetnost i obrt. Također, nisu izostavljeni ni podsjetnici na olujni vrtlog polemika koje je izazvalo Bolléovo anti-barokno raspoloženje. Uništavanje i uklanjanje spomenika “nepoćudnih” stilskih osobina čije odlike nisu adekvatno ispunjavale estetsku dogmu historicističke gradnje, još je jedna od ponuđenih vizura kroz koju promatrač može procijeniti Bolléovu svjetonazorsku opredijeljenost, usko povezanu i s njegovim političkim angažmanom. Političke i biografske konotacije koje pred nama otvara izložba, nipošto ne zasjenjuju umjetnikovo stvaralaštvo, štoviše, one nam nude stanovite tragove koje će vješti tumač vrlo brzo okrenuti u svoju korist, gradeći na njima novu, polifoničnu viziju prošlosti. Konačna interpretacija rada i života Hermana Bolléa nipošto nije i ne smije biti jednoznačna što vrlo dobro oprimjeruje i izložba u MUO, koja nudi, ali ne nameće određeni tip tumačenja jer konačni sud uvijek počiva u recepijentskoj, personalnoj poziciji svakoga od nas.
