Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Izvedbene umjetnosti

“Projekt višegodišnjeg nasada jabuka” (Teatar &TD): Pitanje radničkog staleža unutar kulturne ustanove

03.12.2015. Sara LivljanićFoto: Damir Žižić / itd.sczg.hr

Tvornica Kamensko osnovana je davne 1942. godine te je ključna za razvoj i tijek antifašističke borbe na području Like. Po završetku II. svjetskog rata pogon se seli u Zagreb, gdje djeluje kao vojno tekstilna tvornica koja izvrsno posluje sve do 1993. godine kada počinje njezino postupno sustavno uništavanje. Promatrajući propast jedne od najdugovječnijih hrvatskih tvornica te problematizirajući pitanja radničkih prava nastaje “Projekt višegodišnjeg nasada jabuka”. Predstava proizlazi iz  koprodukcijske suradnje udruge KUFER i Teatra &TD, a razvila se kroz natječaj za mlade umjetnike LAB &TD.

Glumci i dramaturzi okupljeni kao Privremeni kolektiv radnika u kulturi (PKRK) zajedničkim su snagama radili na predstavi eksperimentalnog karaktera. Tijekom proba istraživali su slučaj tvornice Kamensko te kolektivno stvarali scenski tekst u odsustvu redateljske figure. Takav vid kazališnog rada i svojevrsne samoorganizacije je hvalevrijedan, pogotovo kad su u pitanju mladi autori i izvođači iz PKRK-a, no nije im u potpunosti pošlo za rukom postići smislenu cjelinu.

Tematski se predstava bavi aktualnom problematikom. Obrađuje se problem radnika, kao i propadanje radničkog staleža. Ivana Krizmanić, u izvrsnom monologu prepunom jugoreferencijalnosti, objašnjava kako ni u prošloj, a ni u sadašnjoj državi situacija za malog čovjeka nije idilična. Iako se mnogi osvrću na komunizam, kao neko bolje prošlo vrijeme, glumica u svom monologu to opovrgava s brojnim primjerima, poput činjenice da ako nisi bio član partije, nisi mogao društveno ili poslovno napredovati. Raspadom starog sustava i stvaranjem novog, situacija se ne mijenja. Siromašni su još siromašniji, bogati su još bogatiji, a k tome i sve pohlepniji te se sve zapavo prelama na onima najmanjima kao što su radnice Kamenskog.

Foto: Damir Žižić / itd.sczg.hr

Foto: Damir Žižić / itd.sczg.hr

U ovoj predstavi kazalište zapravo ima funkciju indikatorskog papira. Ne zanimaju ga novčana sredstva, što se vidi u minimalističkoj scenografiji, koju čini svega pet stolaca. Važnija je potreba da se uz pomoć kulture pronikne do ljudi, koji trebaju prestati biti inertni i moraju učiti iz vlastitih grešaka kako se određeni obrasci ponašanja i društvenih proces poput uništenja tvornice Kamensko ne bi ponavljali.

Osim scenografije, i kostimi, za koje se pobrinula nagrađivana kostimografkinja Morana Cerovec, minimalistički su – sivi kombinezoni. Oni predstavljaju radnički sloj ljudi i njihove svakodnevne radne uniforme koje im u današnje vrijeme sve manje trebaju, te u prvom prizoru predstave likove prikazuju kao broj. S druge strane, ogoljenu scenografiju i jednostavnu kostimografiju upotpunjuje izvrsna rasvjeta s pokretnim svjetlećim mostovima za čije je oblikovanje zaslužan Luka Matić.

Scensko svjetlo oživljavajući prostor poprima metafizičku dimenziju te potpomaže glumcima da kvalitativno uprizore različite likove, posebice u sceni u kojoj detaljno rekostruiraju proces uništenja Kamenskog uz  uprizorenje glavnih protagonista tog zlodjela. Ipak, neke sekvence radnje, iako bi se trebale nadovezivati jedna na drugu, ponekad to ne čine jasno. Primjer tome je spominjanje projekta kobiljeg mlijeka, nakon čega se u jednom prizoru Mia Biondić skida te pije mlijeko, no osim te jezične sličnosti, smisao te scene ostaje nerazjašnjen.

projekt višegodišnjeg nasada jabuka

Foto: facebook.com/teatar.itd

Glumci iskreno progovaraju o tome kako zbog premalo proba nisu uspjeli osmisliti još jednu scenu pa to žele „nadomijestiti“ bespotrebnim statičnim zurenjem u dubinu scene, nakon čega preuzimaju prizor iz filma Jean Luca Godarda “Tout Va Bien”. Radnja filma temelji se na radničkom štrajku u tvornici kobasica u centru Pariza i iz tog je razloga jasna poveznica s predstavom. No, prizor koji su uprizorili bavi se odnosom dvoje pojedinaca i njihovim zajedničkim životom, a ne samim štrajkom, te iz tog razloga nije u potpunosti jasan motiv zašto je baš taj film odnosno ta scena odabrana.

Jedna od zanimljivijih scena je monolog Csille Barath Bastaić u kojem nabraja što je sve radila kroz razdoblje od osam dana, koliko je trajao štrajk glađu radnica Kamenskog. Time se željelo naglasiti kako društvo reagira na aktualne probleme pišući statuse na društvenim mrežama, raspravama u obližnjem kafiću, ali malo je onih koji se zbilja ustanu i stanu iza svojih uvjerenja, pa makar osjetili posljedice tog čina.

Scena u kojoj su scenski pokreti najizrazitiji uvelike podsjeća na dramu „Šusteri“ poljskog dramatičara Stanisława Ignacya Witkiewicza koja se bavi promjenom staleških odosa između ljudi nakon II. svjetskog rata. Radnička klasa se ne snalazi u novonastaloj situaciji u kojoj više nisu primorani na rad te ne znaju kako popuniti svoje slobodno vrijeme, što rezultira nekontroliranim radom postolara, kao i u predstavi, u kojoj glumci ubrzano obavljaju davno naučene radnje.

Foto: Damir Žižić / itd.sczg.hr

Foto: Damir Žižić / itd.sczg.hr

Snažan dojam ostavlja posljednja scena predstave, u kojoj glumci okupljeni u polukrug čitaju imena svih hrvatskih tvornica koje su propale u zadnjih dvadeset godina. Iako to nabrajanje ne postavlja nikakva pitanja niti daje odgovore na neka moguća pitanja, šalje jasnu poruku te ujedno efektno privodi predstavu kraju.

Uz spomenute, u predstavi igraju i Romina Vitasović Lučić te Silvio Vovk. Dramaturgiju izvedbe potpisuju Nina Gojić i Bojan Mucko. Predstava je rađena bez redatelja s kolažem različitih autora, kao i samo Kamensko koje dugi niz godina nije imalo pravog vođu, već skupinu ljudi koja održava industrijsku proizvodnju. S tom su se skupinom i autori predstave pokušali poistovjetiti, iz perspektive radnika u kulturi, no u konačnici predstava ipak najbolje funkcionira u sferi kritičkog građanskog angažmana.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 3.000 out of 5)

Komentari