Izvještaj: DeLorean Bend raspametio Vintage Industrial Bar
Zagreb, a vrlo vjerojatno i svaki drugi grad u Lijepoj Našoj, sadrži samo dvije vrste subota. Jedne provodimo u potkošulji umrljanoj od bakinog ajvara gledajući Kralja Škorpiona 2 ili neki drugi nesretniji izbor otužnog televizijskog programa. Druge provodimo brišući suze šnitom kruha namazanom bakinim ajvarom jer se ne možemo odlučiti na koji od tisuću tristo pedeset i devet predobrih evenata otići, a pritom se ne osjećati kao da propuštate provod svog života. Baš ovaj drugi scenarij obilježio je još jednu subotu u prolazu. U moru Valhalla, rođendana, svirki na Akademiji, Klubova, KSET-ova i Medika, odlučila sam se za DeLorean Bend u Vintage Industrial Baru. Vi, koji ste krenuli pljuvati jer sam pored svega drugoga odabrala cover bend – odstupite. Ovo su dečki koji znaju što rade.
Ljuta na sebe i uvjerena da strašno kasnim, uletavam nešto sitno iza deset poput furije u Vintage – no opušteni žamor mi se smije u lice. Do mene dopire informacija da će svirka početi tek u pola po ponoći. Potajno sam se nadala da će sve ipak ranije završiti pa da ću u nekom ludom univerzumu stići vidjeti kakav kaos Flesh radi u Močvari, ali sve je ipak upućivalo na Ellinu pjesmu – Iza ponoći ja bit ću tu. Nije preostalo ništa drugo nego podijeliti osmjehe u ugodnom društvu u neposrednoj blizini šanka. Alkoholom smo potjerali kazaljke na željeni sat. Jimmy, Andro, Lux i Neno penju se na pozornicu. Vrijeme je za show program.
Nakon što su prije tri mjeseca premijernim nastupom oduševili prepun Vintage, dobar glas za DeLoreanom definitivno se pročuo. Ništa drugačije nije bilo ni ovog puta, prostor Vintage Industrial Bara se iz sata u sat sve više punio, a do drugog seta bio je pristojno popunjen. Publika je bila dobro raspoložena, bučna i rasplesana, a Jimmy je simpatičnim i zbunjenim ćaskanjima između pjesama mamio osmjehe na lica. Nekako mi se čini da je Lonely Boy Black Keysa ipak izazvao najluđe plesne pokrete, iako ni Are You Gonna Go My Way Lennyja Kravitza i Steady As She Goes The Raconteursa nisu zaostajale. Znali smo da ćemo u jednom trenutku na pozornici vidjeti Šimeka, koji je i zadnji put gostovao kao back vokal na pjesmi My Generation – no to je ostavljeno za sam kraj nastupa. Usred izvođenja repertoara dogodilo se spontano ugodno iznenađenje kada se na pozornicu popeo Nauković iz SOF – a i Reflex Kida te se pridružio u izvedbi pjesme RHCP – a, Suck My Kiss.
Svašta se u ta dva i kusur sata energične svirke moglo čuti. Duhom su, između ostalih, bili prisutni Nirvana, Fugazi, Led Zeppelin, Kings Of Leon, Iron Butterfly, Queens Of The Stone Age i Jimmi Hendrix. Osobno su mi najdraži momenti večeri bili za vrijeme izvođenja Black Sabbatha, ali i oni kad si dečki izvodili nešto novije pjesme poput Selah Sue This World i Arctic Monkeysa Why You Only Call Me When You’re High. Neno je iz pjesme u pjesmu otkrivao živahna stopala koja su teško stajala na mjestu pored svih tih zaraznih rifova. Bilo je lijepo na licima članova benda vidjeti kako istinski uživaju izvodeći najdraže rock hitove. Svoju pozitivnu energiju uspješno su prenosili na publiku i još jednom potvrdili kako su u stanju dozvati zabavu u prostoriju. Ako u jednom od budućih nastupa nekim ludim slučajem izvedu Purple Rain, mislim da će mi postati najdraži cover bend svih vremena. Ono što bi također voljela vidjeti u budućim nastupima jest još pokojeg gosta ili gošću za mikrofonom.
Tri četvrtine benda čine pripadnici House Of Pablo kolektiva, Nenad je poznat iz Cojonesa – sve je to ekipa koja se jako dobro razumije i priča istim glazbenim jezikom. Nepotrebno je uopće spominjati kako skup ovako talentiranih glazbenika ne može loše zvučati. DeLorean Bend novo je i kvalitetno ime isključivo cover politike. Četvorka iskreno priznaje da je bend nastao u trenutku kada su odlučili spojiti ugodno s korisnim, a to je ljubav prema rocku (koja je očigledna) i zaradu koju je tako teško dobiti na glazbenoj sceni. Nije to nikakav tabu, ljudi bi trebali shvatiti da muzičari ne žive od zraka, a i njihov kruh ima sedam kora. Otac mi je kao djetetu uvijek govorio da se kanim glazbe i umjetnosti jer od toga nema kruha kod nas. Stvari se zadnjih dvadeset godina nisu nešto drastično promijenile. Jedina vrsta glazbe koja donosi konkretnu hranu na stol je ipak ona istočnijeg melosa. Voljela bih doživjeti dan kada će se to promijeniti na bolje.
E sad, postoje ljudi koji zaziru od cover bendova. Ne cijene obrade i svoja stajališta potkrepljuju izjavama, u kojima napominju kako svatko može raditi obrade, ali ne može svatko raditi dobre autorske stvari. Istina, ne može to svatko, no ovi dečki iz dana u dan potvrđuju da itekako mogu i jedno i drugo. Ti isti ljudi, koji zaziru od cover bendova, ili su bili prisiljeni slušati cover bend Opće Opasnosti – ili još nikad nisu bili na svirci DeLoreana.
