Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Glazba

Izvještaj: Mono senzibilitetom svojih pjesama očarao riječki OKC Palach

23.04.2015. Helena KezerićFoto: Magdalena Rikanović / facebook.com

Moj mali privatni post-rock maraton preselio je ove srijede u osunčanu Rijeku. OKC Palach ugostio je MONO iz dalekog Japana i američku glazbenicu Helen Money. Sa svojim zanimljivim uređenjem interijera, klub je savršeno pratio priču koju su nam ovi senzibilni post rockeri ispričali. Iako broje već nekoliko gostovanja u Zagrebu, u Rijeci su nastupali po prvi put – a ovaj grad je jučer pokazao ogromnu ljubav prema ovakvoj vrsti glazbe.

Foto: Magdalena Rikanović

Foto: Magdalena Rikanović

Samim time što je cjelokupna organizacija u Palachu bila na vrhuncu, dalo se naslutiti da nas očekuje nešto veliko. Prostor se intenzivnije počeo puniti od trenutka kada su se vrata otvorila za posjetitelje, a negdje oko pola devet, kada je predviđen početak koncertne večeri, prostor publike je već bio skoro pun. Doom čelistica Alison Chelsey, poznatija pod imenom Helen Money, popela se na pozornicu i započela svoju mračnu glazbenu priču. Na nasnimljene ostale instrumente čelom je kombinirala klasiku s primjesom doom, industrijskog i heavy metala. Bio je to solidan uvod u ono što su svi prisutni očekivali s nestrpljenjem, iako ne mogu reći da me nepovratno oduševilo. Ništa nije nedostajalo, ali ničeg nije bilo ni previše. Virtuoznost izvođačice uopće nije upitna, izvedba je bila na mjestu. Nije to ništa novo, ništa što već nismo mogli vidjeti. Zamišljen koncept je zanimljiv, ali teško će privući neke nove entuzijaste. Nedostajalo mi je nekakve karizme, energije ili žara koji bi me natjerali da ne skidam pogled s onoga što na pozornici kreira Helen.

Foto: Magdalena Rikanović

Foto: Magdalena Rikanović

Svako komešanje u publici, svaka konverzacija, svako disanje, svaki zvuk prekinula je prisutnost povučene četvorke u crnom koja se nakon nje popela na pozornicu. MONO započinju nastup zvucima pjesme Recoil, Ignite i odvlače nas u svijet u kojem ne postoji ništa drugo osim – njihove glazbe. Bila je to svojevrsna hipnoza, iz koje su me vraćala samo iritantna glasna i polupijana čavrljanja nekulturnih osoba s moje lijeve strane. Smatram da publiku ovakvih izvođača trebaju činiti tek iskreni zaljubljenici u njihovu glazbu, jer ostali mogu samo nepotrebnom bukom narušiti danu ljepotu trenutka. Na ovom putovanju jedini, uvijek dobrodošli, suputnik bila je upravo tišina. Tišina je bila kanal putem kojeg je svatko od nas mogao stići na najdraže magično odredište.

Foto: Magdalena Rikanović

Foto: Magdalena Rikanović

Tamaki se iz pjesme u pjesmu izmjenjivala na klavijaturama i basu te nježno levitirala pozornicom. Takada je pokazao raskošnu lepezu raznovrsnih udaraljki, a pritom je jedini s vremena na vrijeme stvarao eye contact s publikom. Suematsu i Goto su gitarama nadmetali energije i poput dva diva dizali svaku pjesmu na vrhove najljepših nevidljivih planina. Iako je njihov nastup zamišljen kao promocija zadnjeg, dvostrukog izdanja “The Last Dawn/Rays of Darkness”, predstavljanje novijih materijala obilježile su samo početna, već spomenuta pjesma, Where We Begin i Kanata. Od starijih stvari čuli smo Unseen Harbor, Pure As Snow, Ashes In The Snow i Everlasting Light, koji je prekinuo čaroliju večeri i vrlo energično okončao nastup ovih post-rock velikana.

Foto: Magdalena Rikanović

Foto: Magdalena Rikanović

Komunikacije s publikom nije bilo, no ona nije bila ni potrebna. Riječi su u nekim trenucima nepotrebne i suvišne, ovoga puta se razgovaralo pjesmom. Najljepši razgovori u najsvetijoj tišini bili su popraćeni najljepšim zvucima. Najbolji dio ove post-rock priče je taj što je svaka prisutna osoba mogla ovim sivim uspavankama za melankolične i sjetne duše pridružiti boju, trenutak ili lice, koje želi najdulje zadržati u svom hodniku sjećanja. Ja sam im pridružila plava jutra u potkrovlju punom nježnosti i mekih dodira, žute ruže iz bakinog vrta i miris šume nakon kiše. Gotovo sam mogla vidjeti kako ih Goto svojim senzualnim i stiliziranim pokretima ruke u ritmu glazbe slika imaginarnim kistom po nevidljivom platnu života.

Foto: Magdalena Rikanović

Foto: Magdalena Rikanović

Osobno imam taj defekt da mi se tjelesne kretnje na ovakvim koncertima svode na minimum, pogotovo zbog toga što mi duša pleše najljepše valcere koje čovjek nikad nije vidio. Tijelo mi se odvaja od emocionalnog bića, zamrzava se na tih nekoliko trenutaka, dopušta tom unutarnjem biću da gori od sreće i da ekspresija lica govori za sebe. Iz tog razloga razumijem minimalne kretnje članova benda, jer je na njihovim licima bilo vidljivo da žive svoju glazbu. Da su svaki dijelić sebe s velikim oprezom utkali u te melodije, kojima su nam oplemenili bića. Tako velikodušno davanje sebe može biti uspješno samo ako publika od toga uzme ono najbolje i uzvrati s djelićem svojih boja. Sve se to jučer u riječkom Palachu baš tako i dogodilo.

Što misliš o ovome koncertu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(6 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari