Izvještaj – Nothing (Tvornica kulture): Nothing posebno
U utorak navečer, 27. rujna, u malom pogonu Tvornice kulture drugi se put u tjedan dana okupila zagrebačka shoegaze publika. I dok nismo mogli znati kakva je dosada od benda LSD And The Search For God, za Nothing smo znali da je provjerena roba i da bi koncert trebao biti u najmanju ruku zadovoljavajući. Bend je Zagreb posjetio prije dvije godine kada su nastupili u Močvari. U ondašnjem izvještaju pričao sam o tome kako shoegaze koncerata generalno nema. Situacija se u zadnje dvije godine nije pretjerano promijenila. Shoegaze velikane Slowdive, Lush, Jesus And Mary Chain, ali i novije snage u obliku Alcesta, Deafheavena i Minor Victories, u nekoliko sam navrata gledao na OFF i Brutal Assault festivalima. Shodno tome ova dva koncerta u razmaku od pet dana djelovala su poput šoka.
Nothing na turneji prati Chain Of Flowers, post-punk bend praćen synthovima i epileptičnim plesom frontmena. Ne bih imao previše komentara na njihov nastup, budući da sam ga odgledao samo polovicu. Nikada nisam štovao Iana Curtisa, dok kompletan bend izgleda da jest. Frontmen čak do te mjere da izgleda kao da će u tom danom trenutku odapeti od kombinacije depresije i epilepsije. Budući da izgleda da je ime benda preuzeto od pjesme benda The Cure, očito je da se radi o pokušaju post-punk revivala. Ono što me djelomično zadovoljilo je to što sam gledao, u suprotnosti s onim što sam slušao. Nisu me uvjerili.
Recimo da sam vjerovao u Nothing, no nisam vjerovao u prostor. Sjećam se nevjerice kada sam vidio da se u prostor Tvornice ulazi iz Ulice Ljudevita Posavskog. Nakon popunjene Močvare očekivao sam koncert u barem pregrađenom velikom, međutim koncert se trebao dogoditi u malom pogonu. Ne bih išao toliko daleko i preispitivao financije i organizaciju, međutim Nothing je na temelju pokazanog prije dvije godine zaslužio opet barem Močvaru. Zašto mijenjati dobitnu kombinaciju. Mali pogon ničime nije doskočio poboljšanju atmosfere koncerta. Užasna rasvjeta, preglasna oprema za takav prostor i nikakva magla. Sve ovo me navelo da se prisjetim jednog od ridikuloznih događaja u ovom prostoru. Pestilence, ikone death metala nastupale su ovdje pred pedesetak ljudi.
Vjerujem da bi koncert selio u veliki pogon da je potražnja za kartama bila veća. Intro njihovog nastupa bio je možda i najsvjetlija točka, sve dok nisu pokušali zapjevati. Kompletno izvan melodije, vjerojatno zbog monitora koji nisu bili namješteni. Bilo je evidentno kako je komunikacija na relacijama bend–tonac, tonac-oprema, oprema-prostor ili barem jednoj od njih bila vrlo loša. Nešto se tu forsiralo, što točno, ne bih znao. Stajao sam samo prekriženih ruku kimajući glavom na neke bolje momente kada bend nije pjevao i kada je bubanj dominirao.
Doživljaj je ovdje dosta subjektivan jer iako sam vjerovao u Nothing, nikada nisam vjerovao Domenicu Palermu. Jednostavno ne znam zašto taj čovjek priča. Kompletno trulu atmosferu još je dodatno uništio polu-sramežljivom pričom o njihovoj turneji i nastupu prije dvije godine. Navodno ih se atmosfera Močvare toliko dojmila da su od menadžera tražili da ponovno sviraju u Zagrebu, teško je takve stvari pričati neimpresioniranoj publici pod žutom rasvjetom, pogotovo zato što nije natrag dobio očekivani odgovor. Očekivao je reakciju dizanja ruke kod publike koja je bila na prošlom koncertu u Močvari. Bio sam na tom koncertu, bilo mi je super, ali nisam digao ruku, a vjerujem da nisam bio jedini tog profila. Zašto nisam digao ruku? Ne znam. Iz istog razloga ne znam zašto ne vjerujem Domenicu Palermu.
To je okvirno moj doživljaj koncerta iz pozadine, gdje sam stajao ispod klime, koja je bila jedna od svjetlijih točaka večeri. Međutim kada sam se približio, slušao sam drugačiji koncert. Zvuk je bio nekih trideset posto bolji i publika se minimalno micala. Također, zvuk se i iza popravio od sredine prema kraju koncerta. Bend se zapravo do kraja koncerta i popravio. Dakle, u globalu, dosta prostorno polariziran i tek prosječan nastup. Da sam ih gledao prvi put, vjerojatno bi im dao nešto više kredita.
