Istaknuto
19.09.2017.

Do kraja godine ostalo je nešto više od tri mjeseca, taman dovoljno vremena da zaboravimo loše filmsko ljeto - ovo su naslovi koje nećemo propustiti.

18.09.2017.

Međunarodni festival razvojnog kazališta Ganz novi festival u svojem će se 7. izdanju održati u dva termina, od 21. do 24. rujna te od 7. do 16. prosinca. U rujanskom dijelu programa 70-ak umjetnika/ca i studenata/ica te 45 filmskih autora/ica predstavit će svoje plesne i kazališne predstave, multimedijalne instalacije, filmove i radionice.

Glazba

Izvještaj – Sama Dams: Bez riječi Sam(a Dams)

04.05.2016. Tin Đudajek
Foto: Ella Valentić/Ziher.hr

Portlandski Sama Dams prvi sam puta čuo prije tjedan dana i momentalno se zaljubio. Sredinom travnja ove godine izbacili su već treće studijsko izdanje i to sami na svoju ruku. Sami su organizirali i ovu mini europsku turneju te ih je, kada im je otpao dogovor s Medikom, velikodušno odlučio ugostiti zagrebački Spunk. Razmišljajući o ovim stvarima u pozadini ne mogu, a da ne izrazim svoje veliko nezadovoljstvo i tugu što bendovi poput Sama Damsa prolaze nezamijećeni od strane produkcijskih kuća, a time i velikog broja slušateljstva. Možda smo se svi okrenuli krivim stvarima kada razmišljam o tome. Sreću pronalazimo u krivim vrijednostima, a one iskonske, pokretačke emocije koje su nas i nagnale da kupimo prvu gitaru, napišemo prvu pjesmu ili se i sami po prvi puta popnemo na stage postao je gotovo i nebitan. To me užasno rastužuje. Zato su me riječi frontmena Sama Adamsa uvelike inspirale kada mi je na pitanje je li umoran nakon već pola mjeseca turneje rekao – “Jako sam umoran, ali sve ovo radim jer to volim i ništa to ne može zamijeniti.” I mislim da smo se svi mi jučer okupili u Spunku upravo zbog iskrene ljubavi ne samo prema Sama Damsu, već prema glazbi.

Glazba ovih Amerikanaca nevjerojatna je. To je glazba izražene, gotovo opipljive teksture koju je nemoguće u cjelosti iskusiti samo ušima. Glasan osjećaj slatkoće pod jezikom te gorljiv osjet pod prstima samo dodatno potvrđuju činjenicu da posrijedi nije riječ o nečemu što se može tek banalno preslušati, već o nečemu što se mora, u svakom smislu, iskusiti. Nemiran bubanj ne dopušta slušatelju da ‘u miru’ tapka uz ritam, već ga čestim promjenama ritma, tempa i mjera iz kojih skače k’o da su šala nagovara čovjeka da se u potpunosti posveti onome što čuje. Sve to ugurano je u strukture koja su sve samo ne klasične. Zapravo, ovaj bend izgovorio je posljednje riječi tome. Ovim ljudima pjesme su upravo igralište; igralište na kojem će se oni svojom vještinom na pozamašnom broju instrumenata igrati. Ne boje se naglo i nepredvidljivo poigravti dijelovima pjesama, skakati iz bržih u sporije dijelove, izazivati uniformiranost naizglednom neorganiziranošću i spontanošću, već sve ovo okreću u svoju korist radeći glazbu koja zaslužuje samo lovorike.

Foto: Ella Valentić

Foto: Ella Valentić/Ziher.hr

Slušajući Sama Dams uživo ovi osjećaji se samo inteviziraju, a pjesme ne gube niti atoma snage. Zanimljivo je promatrati nastajanje ovih pjesama uživo. Ples, kako prstiju tako i nogu, iza orgulja koje prate plesni pokreta čovjeka iza gitare u kompliciranim ritmova koje udara bubanj. Sam i Lisa Adams su multi-instrumentalisti koji su tijekom koncerta više puta mijenjali instrumente. Sam je svirao gitaru, midi, orgulje, bas gitaru i pjevao, dok je Lisa također pjevala i svirala orgulje, bas gitaru, midi, ali i ukulele koje su se, neočekivano, u ovaj kontekst savršeno uklopile kao i vokali bračnog para koji su intonacijski jedni od najkompatibilnijih koje sam u posljednje vrijeme čuo. Slušanje Sama Damsa rodio je u meni osjećaj sreće, ali istovremeno i tuge koja je došla sa spoznajom da će pjesma morati i završiti, što će koncert morati završiti i što nakon toga ostajem osuđen na put do doma nakon koncerta koji će se veoma lako ugurati među najbolje ove godine.

Samov cinizam s početka ubrzo se promijenio u zahvalnost koja je nastupila već nakon nekoliko pjesama vidjevši odličnu reakciju publike. Nakon svake pjesme uslijedio bi gromoglasan pljesak, a bend nismo pustili da ode niti nakon prvog bisa, već su bili primorani odsvirati još jednu pjesmu. Ovime smo im očito ‘uništili’ arhitektoniku koncerta koji je očito bio zamišljen da započne prvom pjesmom posljednjeg album My Ears Are Ringing, a završe bisom s najdužom pjesmom opet zadnjeg albuma Tiger. Upravo ove dvije pjesme najjače su s albuma ‘Comfort In Doubt‘ i ne čudi me što su koncert odlučili uokviriti ovim dvjema pjesmama. Ipak, najviše se istaknula ta nesuđeno posljednja stvar Tiger koja se i na studijskom izdanju našla baš u live izvedbi. Pjesma je to koja možda i najbolje zaokružuje cijelu filozofiju ovog benda, a inzistiranjem na njenom izvođenju uživo jasno se daje do znanja da su Portlanđani okrenuti publici, ne samo direktno na koncertima, već i preko studijskih snimaka. Nakon posljednje Uspavanke svi smo poslani kućama sanjati o onome što će nas dočekati na novom izdanju koje se već miksa, kao i kada će se Sama Dams vratiti u Lijepu našu.


Što misliš o ovome koncertu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(6 votes, average: 4.833 out of 5)

Komentari