Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Glazba

Izvještaj – SuperUho festival: Rasplesani prvi dan u znaku King Khan and The Shrines

04.08.2015. Ziher.hrFoto: Nikolina Loncar / Ziher.hr

Sinoć je počelo drugo izdanje SuperUho festivala u Šibeniku. Za razliku od prošlogodišnjeg na pristaništu TEF-a, ovog je kolovoza održan na tvrđavi Sv. Mihovila u samom centru grada. Promjena lokacije rezultirala je potpuno drugačijom atmosferom. Unutar zidina starog kamenog zdanja smjestile su se dvije pozornice dok je treća, ona najmanja, bila na platou ispod same tvrđave, kasnije okupljalištu svih posjetitelja. Lokaciju su krasili i vizualni efekti u režiji LaLuz Visuals Collective-a. Mjesto održavanja, usprkos činjenici da je u gradskoj jezgri, bilo je ponešto nepristupačnije od svima već znanog prostora kod Tvornice elektroda i ferolegura, posebice za posjetitelje kampa koje je čekala podugačka šetnja, a i uspon do obnovljene tvrđave.

Iako se program održavao na već spomenutom mjestu, sam festival otvoren je na šibenskoj gradskoj plaži Banj nastupom Dok AnalogX-a na akustičnoj pozornici. Osim glazbenog programa, na plaži su posjetitelji mogli provjeriti svoje znanje o svijetu glazbe u sklopu Tvornice kvizova te osvojiti i neke nagrade. Nakon lagane uvertire uz morsku obalu, program se potpuno preselio na zdanje iznad grada. Domaćini iz Šibenika, lounge act bend  The Fogsellers su imali čast otvoriti službeni festivalski program na maloj pozornici pored ulaza.

super uho 1

Foto: Nikolina Lončar / Ziher.hr

Nešto prije devet, tribine su se napunile i na glavni stage su se popeli King Khan and the Shrines, berlinski garage rockeri koji su u vlastiti opus implementirali soul, jazz i funk utjecaje. To se posebice moglo osjetiti zahvaljući puhačkoj sekciji, ali i virtuoznim melodijama koje su se ispreplitale s impresivnim vokalnim majstorijama frontmena Arisha  Ahmada Khana (aka King Khan). Osim briljantne izvedbe pjesama na setlisti, King Khan i njegovi oltari su priredili i vizualni spektakl plešući i divljajući na pozornici. Tu se, naravno, frontmen najviše iskazao mijenjajući zaista specifične kostime, plašteve  i ostale flashy dodatke, a kompletan bi se show (u punom smislu te riječi) mogao opisati kao “Rocky Horror Picture Show” u izvedbi polugolog Jamesa Browna.Vizualni i muzički aspekti bili su i više no zadovoljavajući, tako da nije čudo što se bend – na gromoglasan poziv publike – vratio na bis i odsvirao čak pet stvari, a tijekom koncerta izveli su numere iz šesnaestogodišnje karijere, od Bite My Tongue, preko I Wanna Be a Girl, do 69 Faces of Love.

Foto: Nikolina Lončar / ziher.hr

Foto: Nikolina Lončar / ziher.hr

Na drugoj pozornici, skrivenoj ispod tribina, nastupili su razorni slovenski noise rockeri Nikki Louder. Usprkos činjenici da nisu toliko popularni kao neki drugi kolege s iste scene, prostor se lijepo popunio, a dečki su bez puno odugovlačenja počeli prašiti svoj repertoar od svega osam pjesama. Instrumentalna podloga  Nikki Loudera temelji se na teškim i nadasve žestokim rifovima na bas gitari uz potporu agresivnih bubnjeva dok električna gitara stvara kaos specifičan za žanr. Vokalna izvedba je podsjećala na legendarne bendove poput Mcluskya i Future Of The Left, odnosno sve radove Andya Falkousa koji suvereno vlada underground noise scenom od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća. No, momci iz susjedne nam države su uspjeli uloviti zeitgeist i prilagoditi pomalo isprazni žanr koji je doživio beskonačno u najbolju ruku osrednjih reinkarnacija na ovim i okolnim prostorima.  Koncert nije dugo trajao ali je svakako bio upečatljiv, prvo zbog gotovo neviđene razine glasnoće koja je spriječila publiku u već tradicionalnom festivalskom ćakulanju i natjerala je da obraća pozornost na ono što se događa na bini.

Foto: Nikolina Lončar / Ziher.hr

Foto: Nikolina Lončar / Ziher.hr

Već udomaćeni irski punkeri Flogging Molly, predvođeni karizmatičnim Daveom Kingom, izazvali su ovacije samom svojom pojavom. Irske zastave su se vijorile, a majice s keltskim motivima su bile sveprisutne među posjetiteljima. Standardno. S obzirom na činjenicu da su kod nas nastupali već nekoliko puta, svima je bilo jasno što ih čeka na koncertu, a to je tipična i već provjerena celtic punk fešta. Budući da imaju tako vjerne obožavatelje, svaka izvedena pjesma je dočekana kao najveći hit, a s najvećim oduševljenjem je dočekana hitčina Drunken Lullabies. Na ovom koncertu se mogao primjetiti i prvi veliki problem koji je nastao promjenom lokacije, a to je kritični nedostatak nekoliko metara kvadratnih potrebnih za divljanje. Dolje se stvorila nesnosna gužva, a nije bilo ugodno niti stajati na tribinama jer su ljudi konstantno prolazili, pogali se i općenito radili kaos što je poprilično otežalo uživanje u koncertu. Osim ako ste pijani keltofil. Sve u svemu, Irci s američkom adresom su odradili zabavan koncert na kojem su odsvirali lijepi presjek svoje karijere od prvog albuma “Alive Behind That Green Door” pa sve do posljednjeg studijskog izdanja “Speed of Darkness” kojeg su već predstavili domaćoj publici. Dvaput.

Foto: Nikolina Lončar / Ziher.hr

Foto: Nikolina Lončar / Ziher.hr

Kultni domaći screamo/post-hardcore bend, Analena, počeo je sa svirkom točno po završetku koncerta Flogging Mollya, strpljivo čekajući da završe  sa sviranjem već naporne obrade Monty Pythona. Zanimljivo je bilo vidjeti brojnu publiku koja se okupila da ih posluša s obzirom na nepopularnost njihovog žanrovskog opredijeljenja na ovim prostorima te općenito nezainteresiranost publike za sve povezano s istim. Predvođeni Anom Franjić već godinama imaju reputaciju svojevrsne underground atrakcije, a taj status su potvrdili sinoćnjim nastupom. Kombinacija clean i screamo vokala uz režeće punkerske gitare pokazala se dobitnom, a što se koncert više bližio svom kraju to je publika bila energičnija i zainteresiranija za svirku, a čak je bilo i singalonganja. Nakon što su odradili svoje, pozvani su na bis gromoglasnim pljeskom, a tada se dogodilo jedno iznenađenje. Odsvirali su cover The Clasha, već legendarnu pjesmu Guns Of Brixton. Sve bi to bilo sasvim u redu i ništa posebno da je nisu coverali onako kako to bendovi i trebaju činiti, a to je da je učine svojom, što im je, na svu sreću i oduševljenje publike, pošlo za rukom.

Foto: Nikolina Lončar / Ziher.hr

Foto: Nikolina Lončar / Ziher.hr

Za kraj večeri, ostavljen je nastup varaždinske post-punk/noise koncertne zvijeri pod imenom Vlasta Popić. Nakon što su svoj zvuk usavršili na nedavno objavljenom albumu “Kvadrat”, a pritom u potpunosti poharali Tvornicu kulture, u Šibeniku su samo došli potvrditi svoj status jedne od najbučnijih atrakcija naših prostora. Vokal Ivana Ščapeca vrištao je nad rafalima bubnjarskih sekcija Tene Rak i dubokih bas dionica Dimitrija Petrovića, dok su izvedbama novijih numera natjerali publiku da zajedno sa njima urla “Ako nisam dobra, što ćemo onda?”. Divlje, energično i glasno. Baš kakav koncert toga žanra i treba biti. Imali smo ih priliku već nekoliko puta vidjeti uživo, no ono što konstantno oduševljava publiku na njihovim koncertima jest očigledno zadovoljstvo na licima članova benda dok sviraju. Ovaj koncert je samo potvrda njihovog ne tako novonastalog statusa malih zvijezda domaće underground scene koja iz godine u godinu doživljava opetovani procvat.

U svakom slučaju, unatoč tome što se između nekih posjetitelja osjećala skeptičnost u vezi promjene lokacije, prostor je – osim glavne pozornice na momentima – bio adekvatan za ovaj tip festivalske ponude, osim što se činilo da se, bez pauza, mora trčati s jednog koncerta na drugi te nije bilo vremena za predah. Iako se TEF, unatoč ekstrovertnom prostoru naspram introventiranom tvrđave, činio intimnijim zbog ugođaja koji je netko prošle godine dovitljivo opisao da izgleda “kao da se cijeli Krivi put preselio na more”. U masi ljudi na tvrđavi se bilo lakše izgubiti, a sve se nekako činilo zbijenije i napučenije, što je imalo i svojih prednosti i mana. Najveće razočaranje ove godine je bez imalo sumnje – kamp. Iako bi se očekivalo da lokacija može na drugom izdanju postati samo bolja, to ovdje jednostavno nije slučaj. Smiješno je da se dan prije otvorenja govori kako je “kamp spreman” da bi umorne putnike dočekalo dobro staro parkiralište jedva pokriveno šumicom – bez tekuće vode. Taj problem je riješen tek sljedeći dan dovođenjem vode iz crijeva koja i nije baš najugodnijeg okusa. Smanjen broj WC-a i tuševa na minimalnih četiri  i dva komada također stvara probleme posjetiteljima koji to plaćaju 150 kn, što je bila ista cijena kao prošle godine, a kamp je ipak bio korektniji. Teren nije očišćen od raznoraznih metalnih žica koje nasumično strše iz tla te komada stakla koji samo čekaju da na njih nagazite. Kampiranje na SuperUhu i njegovom prethodniku, Terraneu, nikad nije bilo najluksuznije iskustvo, no uvijek se nekako snalazilo. Ove godine je problem što se ne snalazi, barem zasad, a i ako se snalazi – nije toliko ugodno za one koji tamo planiraju provesti naredna dva dana.

Što misliš o ovome festivalu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(5 votes, average: 2.400 out of 5)

Komentari