Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Glazba

Izvještaj – Swans: Pakao i raj moderne pshihodelije

16.10.2014. Luka Sinković
Foto: Marko Lopac / Ziher

Foto: Marko Lopac / Ziher

Početkom godine, kada je i najavljeno da će Swansi ponovno održati koncert u Jedinstvu, nisam shvaćao kome bi taj nastup mogao koristiti. Bend je godinu prije na istom mjestu predstavio jedan od najboljih albuma 2012., a godinu ranije to isto napravio i na Terraneo festivalu, dok je u malo intimnijoj atmosferi 2011. nastupio u &TD-u. Izgledalo je kao da su s Hrvatskom završili barem na neko vrijeme, no upravo je ovaj prostor postao anualno okupljalište ljubitelja eksperimentalne glazbe benda. Također, teško je bilo za očekivati da će ubrzo izaći i približno dobar album, jer stvaranje odličnih albuma zahtjeva i mnogo vremena, ali ove je godine svjetlo dana ugledao „To Be Kind“ i svakom skeptiku ukazao kako je upravo Swans bend kojem se događa renesansa.

Foto: Marko Lopac / Ziher

Foto: Marko Lopac / Ziher

Koncertna večer počela je nastupom Pharmakona, industrial/noise solo projekta Margaret Chadiret. Iako sam se nastupu čak i veselio, jer ono što sam u bespućima interneta uspio čuti dan-dva prije me istinski oduševilo, koncertu na kraju nisam posvjedočio. Iskreno, nisam čuo toliko beskompromisnu glazbu koja bi izašla kao produkt prije navedenih žanrova. Pogotovo sam ostao iznenađen jer se radi o osobi koja nastupa sama. Mora se priznati da je temelj za uspjeh i turneju s velikim Swansima Margaret pružila i izdavačka kuća Sacred Bone Records, Pitchforkova muza i mokri san svakog indie hipstera. Ono što sam zaključio preslušavajući nekoliko pjesama jest da će Swansi imati adekvatnu glasno-psihotičnu podršku.

Foto: Marko Lopac / Ziher

Foto: Marko Lopac / Ziher

E sad, nastup ovakvih glazbenika okupljenih pod imenom Swans i pod dirigentskim umom Michaela Gire neće vas ostaviti ravnodušnima – ili ćete ga voljeti, ili ćete otići nakon pola koncerta. Upravo se to i dogodilo, isto kao i prošle godine. U dugom nastupu koji je trajao skoro dva i pol sata, gustoća popunjenosti Jedinstva prepolovila se već nakon prvih sat vremena. Pošto sam i sam izašao u dva navrata uhvatiti zraka i odmoriti mozak i uši, vidio sam kako ta količina ljudi nije vani, već je vjerojatno otišla. Na neki način, to je kompletno razumljivo, jer ako ne znate na koji način slušati ovakvu glazbu, vrlo lako se u slojevitosti buke možete izgubiti te se raj katarze i ekstaze brzo može pretvoriti u Huxleyjev pakao ukoliko vam je koncentracija prepustila i ne možete više naći prvi sloj zvuka koji je prisutan od samog početka pjesme. Upravo je koncentracija ona koja popušta prva, a duljine pjesama od 10 minuta pa sve do pola sata zaista ne pomažu njenom održavanju. Novi sam album preslušao sigurno 15-20 puta, no na koncertu nisam prepoznao ni jednu odsviranu stvar, čisto iz razloga jer se ni na koncertu niti na albumu ne čuje pretjerana razlika između početaka i završetaka određenih pjesama, koje se i unutar sebe stišavaju i divljaju.

Foto: Marko Lopac / Ziher

Foto: Marko Lopac / Ziher

Kad smo riješili ove stvari kojima Swansi sustavno tjeraju publiku da jednostavno odustane i potraži neki malo više zadovoljavajući oblik zabave, bit će lako osvrnuti se na aspekte nastupa koji publiku odvode u trans. Kako se radi o glazbi koja je neopisivo repetitivna, kompletan bend na pozornici prati Michaela Giru, koji predstavlja centralnu figuru na pozornici. Svojim naricanjem i tekstovima koje pretvara u mantre pridonosi pjesmama kao još jedan dodatan instrument, koji uz stolnu gitaru Cristopha Hahna te perkusije i klavijature Thora Harrisa čini vertikalu moderne psihodelije. Upravo je takva suradnja doživjela vrhunac u trenucima A Little God In My Hands kada je spomenuti Gira doslovno vokalno podivljao, vrišteći neartikulirano u katarzi, potom preuzimajući glavni riff iz kojeg je polako odveo stvar u svoj pravedan završetak.

Foto: Marko Lopac / Ziher

Foto: Marko Lopac / Ziher

Eksperimentala i kaos koji se događaju pritom samo su nusprodukt pomnog građenja pjesama. Upravo je način na koji to Swansi rade fascinantan. Konvencija traži nekakav kontinuitet u build-up fazi pjesme, instrumenti dovode glazbu do vrhunca koji je kratkog vijeka i takav najbolji dio se potom ponavlja. Ovaj bend tome pristupa na nešto „kvantiziraniji“ način. Glazba intenzitetom kulminira, no u tom stanju ostaje neko vrijeme, pa se taj prepoznatljivi vrhunac pjesme gubi i nalikuje na novi nivo u koji je dospjela izvedba, a nerijetko se dogodilo da se takva filozofija ponavlja i nekoliko puta unutar pjesme, gdje na svakom nivou ne vjerujete da postoji sljedeći koji je bučniji i kompleksniji od prethodnog. Za lakše shvaćanje koncepta uzmite primjer pravilne i stepenaste piramide, gdje ova druga siromašno predstavlja način na koji se može prikazati građenje glazbene katarze u glazbi Swansa.

Meditativna vrijednost ovakvog nastupa neizmjeriva je, a ugodu koju pomno utonuće u ovakvu glazbenu strukturu može proizvesti vrlo je teško opisati. Upravo se iz tog razloga mnogo ljudi svake godine vraća na koncert jednog od najintrigantnijih bendova današnjice, kako bi uhvatili svoj djelić pakla i raja. Kako bi u muci izašli na zrak i potom se u iščekivanju vratili unutra. Kako bi na koncertu proživjeli svoj vlastiti spektar osjećaja.

Komentari