Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Knjige

Književni kutak: Otrovni cvjetovi

25.06.2015. Ziher.hrFoto: facebook.com/Creative ideas

Autor priče: Vedrana Harak
Žanr priče: Tragedija i romans

Dugovječno drvo stoji ponosito, i svoje grane pruža prema nebu. Njegovo nježno ružičasto cvijeće otpada na tlo pod laganim naletima vjetra. Želim biti tamo, i osjetiti njegovu moć.
Naime, za Sekai drvo kažu da će ti ispuniti jednu želju, jednu želju koja ti je najviše potrebna. Ali drugi tvrde da je to otrov, uzrok mnogih paćenih ljubavi. Ja želim vjerovati u ovo prvo.
Meni je ta želja potrebna, i žudim za njom, a nikada je neću moći imati. I to me zbilja uvlači u depresiju, jer se nalazim točno nasuprot drveta.
Moja bolest je odavno uzela maha, iskreno više nema nade za mene. Želim živjeti, i želim se držati za nekakvu iskricu nade,ali znam da je uzalud. Moja iskrica nade je Sekai.
Nalazim se u bolnici, već duga tri mjeseca. Moje tijelo je postalo toliko slabašno da ni na noge ne mogu stati. Cijelo vrijeme provodim u krevetu.
Sjećam se zadnjeg posjeta svojih roditelja. Mora da je to bilo prije par sati, a možda i jučer. Otkad sam tu,izgubila sam pojam o vremenu. Sjećam se da je moja sestrica plakala, i grčevito stiskala svog omiljenog plišanog medvjedića. Roditelji su bili na rubu suza, ali su se suzdržavali. Morali su biti smireni,staloženi.
– Setsuna, sve će biti u redu. Doktori su rekli da se oporavljaš – rekla je.
Znala sam da je to samo laž, laž izmišljena da me raspoloži. Slabašno sam joj se osmjehnula.
– Nadam se – odvratila sam posve tiho.
– Znaš da te mi mnogo volimo – skoro je počela jecati.
Nisam mogla vidjeti i njene suze. S mukom sam podigla ruku i pogladila je po njenom snježno bijelom licu.
– Znam, i uvijek ću to znati.
Sestrica se bacila na moj krevet. I pružala mi medvjedića.
– Setsuna, uzmi ga, čuvati će te – plaho je rekla, a suze su se nazirale u njenim vodnjikavo plavim očima.
– Konoka, ali to je tvoj omiljeni – rekla sam joj.
– Tebi treba više.
Uzela sam malog, smeđeg, plišanog medvjedića u svoje ruke, a njegova umjetna dlaka me škakljala za ruke.
– Hvala ti – odvratila sam i lagano ju poljubila u tjeme.
Pričala sam sa njima još kojih petnaestak minuta i tada su trebali otići. Imala sam osjećaj kao da je ovo zbogom, a ne doviđenja. Tiho sam zaplakala kada sam ostala sama.

 

Lagano otvaram oči, i osjetim da je on već tu, nisam trebala ni pogledati. Sjedio je u fotelji pokraj kreveta. Uvijek je bio tu. Nisam znala tko je to, no imala sam osjećaj da ga dugo poznajem. Jedino što sam spoznala da mu je ime Kotaro.
Tek kad sam stigla u bolnicu, on je počeo dolaziti. Prvo je tek neprimjetno prolazio pokraj moje sobe, u nadi da će uhvatiti pokoji moj pogled. Kasnije kad se ohrabrio, i napokon je došao tu. Znao je sate provoditi samo promatrajući mene. Zapravo, nikada nismo ni riječ progovorili, uvijek je tu bio nekakav prešutni dogovor između nas. On je bio moja snaga.
No, ovaj dan je drugačiji. Osjetila sam to, cijelom dužinom tijela su mi prolazili trnci.
– Kotaro-san – prošaptala sam.
To je bilo prvo što sam mu ikada rekla. Njegove smaragdno zelene oči su pronašle moje lice.
– Setsuna-sama? – upitno je odgovorio.
Znala sam da čeka da izrazim želju koju sam trebala.
– Vidiš li onaj Sekai? – kimnula sam glavom u smjeru drveta.
Okrenuo se prema pravcu kojem sam pokazala,a zatim natrag meni.
– Danas je Sekai neobično lijep, znaš li zašto, Kotaro-san?
– Svečanost je, danas će Sekai zablistati u punoj moći – odvratio je.
– Možeš li me odvesti do njega?
– Naravno, Setsuna-sama, ali za tebe je najbolje da ne napuštaš sobu. Bez aparata ćeš umrijeti – tugaljivo je izrekao.
– Što ako ja želim umrijeti? – patnički sam izustila.
Nisam trebala ništa više reći, već me je polako vadio iz kreveta i uklanjao svakakve spravice, igle i cjevčice sa mene. Na moje slabašne noge je nataknuo papuče. Zatim me je uzeo u naručje i iznio van.
Duboko sam udisala svjež zrak, dugo nisam bila vani. Lagani vjetrić je prijetio otpuhati moje krhko tijelo koje se treslo od bolova. No, bila sam tvrdoglava.
Posvuda na ulicama su ljudi slavili, nosili maske, pili, smijali se. Žarko sam htjela biti poput njih, no meni nije bila namijenjena takva sudbina.
– Spusti me – naredila sam mu kad smo stali ispred drveta.
Čim me je stavio na noge, lagano sam pala na pod. Pogledala sam prema Sekai drvetu.
Ispuni moju želju, pomislila sam. Ništa se nije događalo. Ponovila sam tu mantru nekoliko puta. Bijesno sam lupila šakom o tvrdu zemlju. Sekai je bio moja jedina nada, a sada se ta nada ugasila. Okrenula sam se prema Kotaru očima punih suza.
Podignuo me je i stisnuo u čvrsti zagrljaj.
– Znaš li simboliku Sekai cvjetova? Neki ga nazivaju otrov. Otrov koji pogađa srce – prošaputao mi je na uho.
Uhvatio je moju ruku i stavio na svoje srce. Ubrzano je kucalo.
– Ti si moj Sekai cvijet – rekao mi je.
Nisam razumjela kako netko može voljeti toliko, a da tu osobu ni ne poznaje.
– Krivo si protumačio. Ja sam Sekai cvijet koji otpada sa grane. Uskoro ću uvenuti –
Osjećala sam da umirem davno prije, no smrt je stupila na snagu čim sam prekoračila prag bolnice. Ovo malo vremena što mi je omogućila nakon toga je bilo dragocjeno. Podigla sam se na prste i tek ovlaš poljubila Kotara u usne.
– Zbogom – rekla sam smiješeći se iskreno po prvi put nakon dugo vremena.
Stotinku kasnije moje srce ja zauvijek prestalo kucati. Išla sam na rajske pašnjake, gdje ću uvijek biti sretna.

 

Nosio sam njeno beživotno tijelo natrag u bolnicu, natrag u tu prokletu ustanovu. Izgledala je tako savršeno, čak i u smrti. Na njezinim usnama se nazirao blagi smiješak, što mi je barem davalo nekakvu utjehu da je ‘otišla’ sretna. Doktori su mi dolazili u susret, i morao sam je predati njima, iako sam htio odbiti. Odveli su je, a ja sam pobjegao, i sakrio se u najmračniji kutak gdje sam prvi put u životu iskreno zaplakao.
Ti si bila moj Sekai cvijet.

Komentari