Književni kutak: Tramvaj zvan čežnja
Autor priče: Jasminka Mesarić
Žanr priče: Priča
Kako to obično biva u ljetnim mjesecima, tako sam i danas ušla u poluprazan tramvaj, odabrala mjesto gdje još sunce nije ugrijalo staklo i mislima odlutala negdje daleko, na neku pješčanu obalu.
Nisam dugo mogla sanjariti, jer sam osjećala pogled koji me promatrao od kad sam sjela. Starija gospođa preko puta u svojim ranim osamdesetima lagano mi se osmjehne. Iznenađena, uzvratim laganim osmijehom.
-Divna haljina!- Progovori žena.
-Hvala!- Začuđeno odgovorim.
-Gdje ste to dali šivati?- Nastavi razgovor žena u svjetlo plavom kostimu, klasičnog kroja, koji je vrlo elegantno stajao na njoj.
-Zapravo sam kupila u jednom butiku!- Odgovorim gospođi.
-I ja sam imala jednaku takvu haljinu, plavu sa bijelim točkicama. Ta mi je bila najdraža. Znam da sam to dala šivati kod poznate zagrebačke krojačice kad mi je bilo devetnaest godina.- Prisjećala se žena svoje mladosti, a time je i mene navodila da sama počnem razmišljati o prolaznosti života, o izgubljenom vremenu i o vlastitim propuštenim prilikama.
Primjetila sam njene duboko urezane bore po licu, staračke pjege što su prekrile njenu kožu, koja je već duže vrijeme izgubljenog sjaja. Ispod ljetnog šešira provirivalo je nekoliko pramenova sijede kose. Kakve li je boje bila njena kosa, pitala sam se dok sam promatrala svaki detalj. Još uvijek je imala držanje dame, baš kao što su se nekad gizdavo držale zagrebačke puce. Njene oči sada krase bore, nestao je onaj pogled mladosti i vedrine. Ostao je zamišljen pogled u daljinu, što čeznutljivo promatra ljude koji prolaze, kao da u njima želi pronaći neko poznato i drago lice. Ruke je čvrsto stisnula u svome krilu kao da se srami svojih nabreklih žila ili je primjetila kako ju promatram.
Da li žaleći nju ili žaleći sebe, iz oka mi klizne suze. Automatskim pokretom obrišem suzu, misleći kako nitko nije primjetio i istog trena stavljam sunčane naočale. Vadim knjigu iz torbe i praveći se da čitam, počnem razmišljati o toj ženi. Kakva li je bila kao mlada, da li je bila sretna, da li ima obitelj, djecu. Čime li se bavila u životu. Da li je putovala svijetom, kakvu je glazbu voljela, da li je voljela plesati. Da li je svijesna svojih godina i svih promjena što su nastale na njenom tijelu. Kako se osjeća u vlastitoj koži, da li pati za mladošću, boji li se smrti. Da li se čovjek priprema na odlazak svjesno ili ovisi o pojedincu. Znamo li kad nam se bliži kraj?
Često mi se znalo dogoditi kad bi legla u postelju, da se pojavi neki strah da se više neću probuditi. I tada bi mi kroz glavu prolazile razne misli kako nisam rekla dragim ljudima kako i koliko ih volim, koliko mi znače i da bez njih ne mogu. Onda ima još mnogo misli koje počnu navirati same od sebe. Zašto je ljudima toliko stalo do materijalnih stvari, onih koje ne mogu ponijeti sa sobom nigdje, pa ni na onaj svijet. Emocije guraju pod tepih, prikrivaju vlastite osjećaje i bježe od njih. Obmanjuju se i zavaravaju kako su moćni ako im je pun novčanik, tada misle kako mogu sve.
Okrećem stranicu na knjizi, dok pogled mi bježi na ženu preko puta. Primjećujem kako nešto traži po torbi. Vadi novčanik i prema meni pruža neki papir. Bila je to crno-bijela fotografija sa koje se smiješila vitka mlada žena sa djetetom u naručju i muškarcem u vojničkoj uniformi.
-To ste Vi?- Upitam radoznalo.
-Da, to sam ja, moj suprug i sin.- Tužno uzdahne žena.
Vidjevši kako je žena promijenila izraz lica, nisam se usudila ništa više pitati, ali je ona sama nastavila.
-Bilo je to prije pedeset i dvije godine. Moj suprug je radio u vojsci i često je zbog toga bio odsutan. Ovo je bila rijetka prilika kad smo vrijeme provodili zajedno, a ovo je jedina zajednička fotografija koja mi je ostala. Bilo je to kod jezera u Maksimiru.
-Lijepo! Uspomene su jedino što nam ostaje.-Odgovorih ženi.
-Na žalost, samo to i imam od njih dvoje. Supruga više nema, a sin je negdje u dalekom svijetu. Niti piše niti pita kako sam.-Tužno prošapće žena.
Nisam znala što da odgovorim ženi, kako da ju utješim, jer u ovakvim prilikama ništa nas ne može utješiti. Ustala sam i prišla joj bliže, samo sam ju primila za ruke u znak suosjećanja. Ovaj put riječi nisu bile potrebne. Iako nepoznata osoba, za mene ona je imala nešto posebno. Rukom je pomilovala moje lice tako nježno i toplo, da bi ju najrađe tog trena zagrlila, ali sam se ipak suzdržala. Možda sam trebala dopustiti emocijama da me ponesu.
Glasom punim čežnje izgovorila je tako dirljive riječi da me nisu ostavile ravnodušnom. Da li je moguće da vam priraste srcu nepoznata osoba i još u tako kratkom vremenu, u jednoj vožnji tramvajem. Tramvajem zvanim čežnja. Čežnja za izgubljenim vremenom, za sunčanim danom, za mladošću što je bešćutno ishlapila i zauvijek nestala. Jedan razgovor, jedna neočekivana gesta, može nam promijeniti pogled na život.
Bližila se moja stanica kad ću morati sići. Nekako mi se nije htjelo napustiti ženu koja me promatrala sada već tužnim pogledom. Skinula je plavu svilenu maramu koju je imala svezanu oko vrata i pružila mi. Ostala sam zatečena.
-Dijete drago, vidim da i ti voliš plavu boju, a ja neću još dugo imati priliku nositi ju. Neka te podsjeća na jednu ugodnu vožnju i neobičan susret sa ovom starom ženom! -Reče i stavi maramu u moje krilo.
Izašavši iz tramvaja, ostala sam stajati na stanici i promatrati staricu kako mi maše i pogled koji sve više nestaje u daljini. Nisam joj čak ni znala ime, ali njen topli pogled ostat će mi zauvijek u sjećanju.
