Komentar: Tko se boji Frljića još?!

Jučer su u Rijeci otvorene 12. Riječke ljetne noći čiji je slogan „Usprkos svemu“. Prve su to Ljetne noći kojima kormilare intendant riječkoga HNK Ivana pl. Zajca, Oliver Frljić i ravnatelj riječke Opere, ujedno i umjetnički voditelj RLJN, Marin Blažević. Slijedeći svoj provjereni, provokativni princip, Frljić i Blažević odlučili su i otvaranje festivala odraditi na svoj način. U kazališnim su se majicama s natpisom „Kazalište narodu“ posjeli ispred riječkoga HNK-a i čitali sve STVARNE poruke mržnje koje su upućene njima, kazalištu i ljudima koji ih podržavaju, a koje su napisali STVARNI ljudi na Facebooku, ispod raznih tekstova i na drugim javnim mjestima (podsjetimo se, svojevremeno i na pročelju samoga kazališta). Svjesni da se nekom možda i neće svidjeti što će čuti, dvojac je pred publiku postavio i košaru s rajčicama i kamenjem, a odvažniji su se mogli odlučiti i na „puške“.

Ono čemu se vjerojatno nisu nadali, a čemu se, vjerujem, gotovo nitko nije nadao jest da će se među okupljenima, dakle onima koji su svojevoljno odlučili doći na otvaranje znajući tko će na tom otvaranju biti, doista i naći netko tko će svoje neslaganje odlučiti izraziti ne samo verbalno već i fizički. Naime, na otvaranju se uz većinu koja je došla zato što ju je doista i zanimalo samo otvaranje pojavila i manja, ali glasnija grupa koja je svima okupljenima priuštila predstavu u predstavi. Ti mazohisti, jer doista ne znam kako drugačije nazvati ljude koji idu na mjesta od kojih zaziru i na kojima nužno sreću ljude kojih se toliko zgražavaju, odlučili su još jednom pokazati svu ljepotu balkanskog argumentiranja. Uz povike „Zovi, samo zovi“ i transparent kojim su poručili Frljiću da je upravo on točka razdora, ta se glasna skupina odvažila i na verbalno nasrtanje na Frljića i Blaževića, a jedan je mazohist odlučio i fizički napasti riječkoga pročelnika za kulturu, Ivana Šarara. Zašto? To nitko ne zna sa sigurnošću. Možemo samo pretpostaviti kako je razlog takvom ponašanju neslaganje sa svjetonazorom, likom i djelom spomenutih, a takvo neslaganje ti mazohisti ne znaju izraziti argumentima (hm, možda ih nemaju?). Neslaganje se izražava šakama, šamarima, jajima (koja nikako ne bi bila pametnija potrošena da su primjerice dana nekom gladnom beskućniku) i govorom mržnje. Kada nema argumenta, povisi se ton, širi se strah, nametne se strahovlada. A mislili ste da živite u 21. stoljeću?

Frljić i Blažević dvojac su koji ili volite ili ne volite. Dvojac su koji je kazalište zatekao u financijskom rasulu, bez jasne vizije i plana. Taj je dvojac u manje od godine dana svoga mandata gotovo u potpunosti vratio, pazite sad, ne svoje, već tuđe dugove. Znate kako je vratio? Ne biste vjerovali, radili su. Postavili su nove predstave, uključili nove ljude, nove ideje, reprizirali uspješne naslove i premijerno predstavili nove. Radila je i Drama, i Opera, i Balet i Talijanska drama. Ljudi u Zajcu su radili. Budale! A mogli su lijepo postaviti šator, okrenuti janjca i pjevati pjesme koje nisu ni iz kakve opere. Zašto im netko nije rekao da se to tako kod nas radi? Ne, ovdje ne idealiziram ni Frljića, ni Blaževića, ni Gradsku upravu. Razumijem da je sve što radi kazališni dvojac u najmanju ruku provokativno, a često i nepotrebno i da je potpuno jasno kako to ne bi radili da je bilo koja druga vlast u Rijeci. Razumijem da je dobar dio društva propatio više od nekog drugog i da mu nije svejedno kad se izruguje s nečim njemu bolnim. Razumijem i da se ne moraju svi slagati i podržavati propagiranje LGBT zajednice (zapravo lažem, ne razumijem jer ne mogu shvatiti kako netko tko pati zbog bilo kakve socijalne nepravde ne razumije i ne smatra problemom omalovažavanje neke druge manjinske skupine) ili Bojana Glavaševića ili bilo čega drugoga što HNK Zajc pod ovim vodstvom propagira. Ipak, napominjem tim ljudima da Zajc ne radi samo to. Zajc je u ovoj sezoni održao i brojne druge manifestacije koje nisu bile nužno politički konotirane. Moglo se postati Diplomirani gledatelj, pogledati balet, opera, gostovanje talijanske drame koja je predstavljena sloganom „Granice su u nama“. Kome takvo što može smetati?

A sve i da smeta, to je kazalište. Prostor imaginacije, groteske, parodije, lakrdije, tragedije i komedije. Sve postavljeno u njemu nije konstrukt stvarnosti. Dakle, ako vam se ne sviđa, jednostavno ne idete tamo. Ako mislite da ono što se u kazalištu prikazuje nije moralno prihvatljivo, a ne želite to samo ignorirati i zaobilaziti, sjednete, stavite argumente (ne psovke, vrijeđanja i prijetnje, ARGUMENTE) na papir i uputite to recimo medijima u obliku otvorenog pisma ili samoj upravi kazališta. Ako ne dobijete priliku za dijalog, pokrenete peticiju (a možete i referendum, to je danas jako popularno), ispitate puls šire nacije i saznate ima li više vaših ili kazališnih istomišljenika. Načina dakle ima. Način nisu jaja, šake, prijetnje, vrijeđanja na bilo kojoj osnovi, vandalizam i primitivizam. Sve navedeno izraz je nedostatka elementarnog odgoja, kulture, uvažavanja i tolerancije. Navedeno je i izraz labilnosti argumenata (još jednom, ako ti argumenti uopće postoje), a labilnost argumenata pokazatelj je da morate još jednom preispitati svoj stav, empirički ga, a ne samo emocionalno posložiti i uvidjeti jeste li možda bili u krivu? I konačno, priznati eventualnu grešku i moliti na koljenima sve one koje ste tako lakomisleno i bahato uvrijedili, ponizili ili kojima ste, ne daj bože, eventualno prijetili.

Još je jedan problem što povod jučerašnjem incidentu nije bio nikakve kazališne, „nestvarne“ prirode. Incident je potaknut rečenicama koje su doista napisane i iza kojih stoje potpisi pravih ljudi koji imaju legitimno pravo na slobodu govora. Jednako pravo kao i Frljić i Blažević. Ne jednakije, jednako jednako. U čemu je razlika? Razlika je u tome što Frljić i Blažević provociraju u prostoru kazališta, a kada to tamo i čine onda provokaciju ne ostavljaju na površinskoj razini nego je argumentiraju i stoje iza toga što su pokazali i rekli. Ne mogu tvrditi i nemam dokaze, ali kada bih se kladila stavila bih novce na to da dio jučerašnje mazohističke grupe stoji i iza uvredljivih komentara i prijetnji koji su ih jučer i isprovocirali i potakli na reakciju. Nisam sklona razmišljanju kako takva grupa ruši ideju o Rijeci kao tolerantnom gradu, ali jednako tako ne mislim da taj dio društva ne predstavlja dobar dio njene zajednice. „Luka različitosti“, kako glasi slogan riječke kandidature za Europsku prijestolnicu kulture ozbiljno je poljuljan i ne može se njime samo mahati gurajući ovakve i slične incidente ispod tepiha. Grad je kulturan samo onoliko koliko je kulturan njegov najnekulturniji član, a sudeći po jučerašnjem incidentu izgleda da Rijeka ima na čemu raditi do 2020. godine.