Istaknuto
25.07.2017.

Prošlog tjedna prisjetili smo se deset godina starih albuma, a sada je red došao na deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Možda to nisu najbolji ili najuspješniji filmovi, ali svakako su ostali u sjećanju i vrijedni su (ponovnog) gledanja.

18.07.2017.

Prije deset godina izašlo je mnogo albuma koji su nam ostali u privremenom sjećanju. Ovo su neki koji su nam sasvim sigurno ostali u trajnom i sumnjamo da ćemo ih prestati slušati.

Izvedbene umjetnosti

“Kompleks Ristić” (HNK Zajc): Predstava jakih slika koja traži angažman gledatelja

04.11.2015. Anja NežićFoto: www.hnk-zajc.hr

Prošle je srijede, 28. listopada, na sceni HKD-a na Sušaku pred hrvatskom publikom premijerno izveden novi projekt intendanta riječkoga Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, Olivera Frljića, jednostavno nazvan “Kompleks Ristić”. Riječ je o nimalo jednostavnoj predstavi nastaloj u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca, Slovenskog mladinskog gledališča, festivala BITEF i festivala MOT, a prije no što je premijerno izvedena u Rijeci, svoje je premijere već doživjela u Beogradu na 49. BITEF-u, u Skopju na 40. MOT-u te u Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubljani. Uz glumce ansambla Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca, Niku Mišković i Jerka Maričića, u predstavi igraju glumci Slovenskog mladinskog gledališča, Primož Bezjak, Uroš Kaurin, Draga Potočnjak, Matej Recer i Blaž Šef.

“Kompleks Ristić” predstava je koja se bavi umjetničkom i političkom ostavštinom jednog od najznačajnijih jugoslavenskih redatelja, Ljubiše Ristića. U najavi je istaknuto kako za razumijevanje predstave nije potrebno osobito predznanje o Ristiću, s čime se, nakon odgledane predstave i ranijeg informiranja o liku i djelu spomenutog, ipak ne slažem. Tijekom jednosatne se predstave ne izgovara niti jedna jedina rečenica, nema dijaloga (možemo govoriti o neverbalnom kazalištu), a radnja je svedena na scene koje se nižu više kao izolirani dijelovi nego koherentna cjelina što sve dovodi do toga da netko tko nije pretjerano upoznat s Ristićevim likom i djelom ostaje vrlo zbunjen.

Istina, simboli jesu i jasni i jaki (primjerice maska Staljina ili Bella Ciao) i do kraja predstave ćete  razumjeti da se Ristića prikazuje kao vrlo upitnu osobu, ali među njima nedostaje povezanosti i podloge koja bi vam mogla pomoći u kreiranju interpretacije koja nije osuđena isključivo na njih i vlastito predznanje (primjerice ako ne znate da je „Resničnost“ Ristićeva predstava teško ćete razumjeti zašto je baš ta riječ napisana na drvenim cokulama glumaca). Razumjet ćete i da je lik Ristića možebitna metafora za cjelokupnu Jugoslaviju, a onda i da je ovo možda čak i Frljićev osobni obračun sa svima onima koji ga smatraju jugonostalgičarem jer je ovo sve samo ne jugonostalgična predstava, ali će vam ipak mnoge scene ostati nejasne i tako bitno umanjiti cjelokupni dojam.

Foto: www.hnk-zajc.hr

Foto: www.hnk-zajc.hr

Što se radnje tiče, krenimo ispočetka. Zašto Ljubiša Ristić i kakve on veze ima s Jugoslavijom? Ristić je jedan od najznačajnijih jugoslavenskih redatelja te ujedno jedan od osnivača koncepta jedinstvenog jugoslavenskog prostora, odnosno kazališta KPGT (Kazalište, pozorište, gledališče, teatar). Svojim je predstavama često izazivao burne reakcije (op.a. baš kao i Frljić), a još je burnije reakcije izazvala činjenica da je upravo Ristić bio i predsjednik Jugoslavenske udružene ljevice, stranke Mirjane Mire Marković, inače supruge Slobodana Miloševića. Premda je Frljićeva predstava prožeta citatima i motivima iz brojnih Ristićevih uradaka (prepoznat će ih samo dobro upućeni), upravo je politički život kontroverznog redatelja uzet kao metafora jednog vremena i društva te prikazan u svoj svojoj prevrtljivosti, ništavnosti i nedosljednosti.

Bitan je motivator predstavi bio i film Lazara Stojanovića „Plastični Isus“, u kojemu je svojevremeno postojala i dokumentarna snimka Ristićevog vjenčanja, a koja je onda iz njega i nestala (nekakvi su važni ljudi bili snimljeni), dok je film, kako nas upozorava citat na platnu pred kraj predstave i glumci koji nose maske sa Staljinovim likom, čuvala državna televizija. Svi su ti biografski podaci ukomponirani u “Kompleks Ristić”, a za njih su najzaslužniji dramaturzi Goranj Injac i Tomaž Toporišič te dramaturško-istraživačka ekipa koju su činili Rok Vevar, Olga Dimitrijević, Ana Vilenica, Nina Gojić i sami dramaturzi.

Foto: www.hnk-zajc.hr

Foto: www.hnk-zajc.hr

Slike su u predstavi jake i upečatljive, neke čak i gadne te nepreporučljive za one lošijeg želudca. U početku nalazimo Niku Mišković u vjenčanici i zaogrnutu jugoslavenskom zastavom koja predstavlja superiornost nad svim ostalim likovima. U jednoj sceni glumci pljuju jedni drugima u usta (čak i Jugoslaviji), a onda ta ista Jugoslavija (utjelovljena dakle likom žene, Bogorodice ako inzistirate) oralno obrađuje bocu Coca-cole s natpisom „Revolucija“. Jedan od najupečatljivijih motiva događa se neposredno nakon što glumci skidaju odjeću sa sebe (o kostimima su brinule Sandra Dekanić i Slavica Janošević), a onda jedan za drugim dolaze pred publiku i pišaju po širom rastegnutoj zastavi Jugoslavije. Bila ta scena vezana isključivo uz Ristića i predstavu ili ne, ne mogu se oteti dojmu da se Oliver Frljić njome baš onako konkretno popišao po svima onima koji ga redovito prozivaju jugonostalgičarem te mu to spočitavaju kao najveću (dapače, često i jedinu) zamjerku. Vrlo elegantno, a vjerujem i učinkovitije od sizifskoga raspravljanja (ako se s kime i ima raspravljati) o jednom te istom, iznova i iznova.

Nakon obavljanja male nužde, na scenu dolaze partizani, a pojavljuje se i spomenuta „resničnost“ (stvarnost po naški) utisnuta u drvene cokule u kojima glumci stupaju pozornicom. Otprilike od tada na dalje kreću isključivo brutalne scene pa se tako kockama šećera na sceni ispisuje veliko KPGT, a onda ta ista slova bivaju surovo i doslovno progutana proždrljivim ustima onih koji su ih ispisali. Red animalnih orgija, red nasilja i kaosa, a onda i najbrutalnija scena u kojoj krv teče iz očiju do maloprije radosnih partizana koji se sada beživotno vješaju jedni po drugima. I vraćamo se na početak. Glumci su ponovno u vjenčanicama, ponovno su spremni obećati svoju ljubav (domovini), spremni su sve zaboraviti i „čisti“ krenuti ispočetka. Samo što ovaj put idu ruku pod rukom sa Staljinom. Noseći njegov lik na glavama oni odlaze s pozornice, a mi saznajemo kako je baš scena Ristićeva vjenčanja nestala dok je film čuvala državna televizija.

kompleks ristić

Foto: www.hnk-zajc.hr

Jasno je da je Frljićeva intencija bila prikazati Ljubišu Ristića kao marionetu, nedosljednog šarlatana koji je muda prodavao pod bubrege samo kako bi uspio u svojoj nakani da ostane relevantan. Prilično je jasno i kako je “Kompleks Ristić” njegov svojevrsni „moj obračun s njima“ po pitanju Jugoslavije i svih pripadajućih epiteta koji mu se počesto lijepe u titulu. Ipak, nije mi jasno kako je mislio da će predstava biti razumljiva svakome bez posebne pripreme, što donekle dovodi u pitanje i sintagmu „Kazalište narodu“ jer doista ne znam je li optimistično ili samo ludo vjerovati da će šarolik narod moći razumjeti izdvojene simbolične i dvosmislene scene.

Kompleks Ristić” traži izuzetno kompleksan i koncentriran angažman gledatelja, a nekako sam sklona vjerovati i da će upravo zbog toga proći uz manje buke jer se ljudima jednostavno neće dati razmišljati što bi se sve tu moglo “napasti”. Nisam sigurna ni je li ovom predstavom Frljić samo rekonstruirao dio povijesti i pokušao revidirati lik i djelo Ristića odnosno njegova doba i vremena ili možda i potencijalno napasti Ristićeve suvremenike, a ne bi me začudilo ni da sam u potpunosti promašila bit predstave. Najnoviji uradak Olivera Frljića ostavlja prostora za milijun, ali i nijednu interpretaciju. O tome hoćete li ga i kako interpretirati odlučujete samo vi koji ćete se odvažiti pogledati “Kompleks Ristić” i usuditi se čak ga i ne razumjeti.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(11 votes, average: 2.909 out of 5)

Komentari