Istaknuto
21.04.2017.

U Galeriji Klovićevi dvori trenutno je, uz Izazove moderne i retrospektivu Željka Senečića, postavljena i samostalna izložba All you need is luck Nikoline Ivezić. Radi se o jednoj od najprepoznatljivijih suvremenih slikarica (pogotovo za češće posjetioce Kluba na zagrebačkom Filozofskom, Limba ili kafića Boja) koja je razvila autentičan umjetnički izraz, stvorivši tako već poznate tzv. slikoreljefe ili piktoplastike, odnosno slike koje izlaze izvan svojih okvira u prostor.

21.04.2017.

U novoj seriji intervjua okupljenim pod nazivom "Let's jazz" predstavit ćemo novu hrvatsku jazz scenu. Njen prvi predstavnik je pijanist Zvjezdan Ružić.

Knjige

Povodom oslobođenja Auschwitza: Nezaobilazna literatura o holokaustu koja nije dnevnik Anne Frank

27.01.2017. Filip DračaFoto: flickr.com

Dana 27. siječnja 1945. sovjetska je 60. armija pod komandom generala Ivana Černjahovskog doprla do Auschwitza i oslobodila ga, ne nailazeći na skoro nikakav otpor pred napuštenim i skoro potpuno evakuiranim kampom.

Nitko nije bio pod dojmom da se nešto veliko dogodilo toga dana; crvenoarmejci su u Auschwitzu vidjeli hrpe leševa i nekoliko tisuća preživjelih hodajućih kostura, samo što to nije bilo ništa što već nisu viđali ranije u drugim nacističkim logorima. Auschwitz im nije bio prvi u koji su ušli, a i tada se još nije ni znalo da je riječ o najvećem logoru holokausta. No ipak, kad se prašina barem djelomično slegla, 27. siječnja je postao Dan sjećanja na holokaust.

Mada je dnevnik Anne Frank sa zaslugom toliko poznat koliko jest, daleko od toga da je riječ o jedinom svjedočanstvu iz prve ruke o holokaustu. Ovdje ćemo pobrojati neka djela svih onih nesretnika koji su imali prilike proći kroz tu kanalizaciju moderniteta.

Ja sam posljednji Židov: Treblinka 1942. – 1943. (Chil Rajchman)

Ako gledamo u apsolutnim brojevima, Auschwitz je odnio daleko najviše ljudskih života. No Auschwitz su mnogi i preživjeli; ako gledamo koji je logor bio najsmrtonosniji po postotku onih koji su ga preživjeli, ta dubiozna čast ide Treblinki. Šanse preživljavanja su u tom logoru bile veoma male, mnogo manje čak i od onih u Auschwitzu. Mnogi su nacistički logori imali i neku drugu namjenu osim masovnog istrebljenja, zatočenici su često bili i pod režimom prisilnog rada; ništa takvo ne vrijedi za Treblinku. Tamo se dolazilo jedino radi umiranja, ništa se tamo nije radilo osim ubijanja, i većina njenih žrtava je poginulo odmah po dolasku.

Iz ovog je razloga memoar Chila Rajchmana poseban među drugima svoje vrste, Rajchman je preživio ne samo holokaust, nego baš Treblinku. Za holokaust se općenito zna, i to je ono što ga čini drugačijim od drugih genocida, da se radilo o posve racionaliziranom, planskom, industrijalnom istrebljenju. A Treblinka je od svih tvornica smrti daleko najviše nalikovala tvornici. Rajchman detaljima nekoga tko je svemu svjedočio dočarava tu atmosferu švicarske preciznosti, pomnog dokumentiranja i mehaničkog rada koji je krasio svakodnevicu Treblinke, logora koji je nalikovao na spalionicu smeća u kojoj su smeće zapravo bili ljudi.

Kod nas u Auschwitzu (Tadeusz Borowski)

Ova kolekcija kratkih priča inspiriranih Borowskijevim boravkom u Auschwitzu stilski odudara od ostalih po tome što je gotovo satirična, svakako grotesktna, ali u svakom slučaju nabijena humorom vješala. Neki se ljudi nose s takvim iskustvima kroz sprdnju, i Borowski je jedan od njih. „Kod nas u Auschwitzu“ je u domaćem izdanju naslov cijele knjige i ujedno naslov jedne od priča u knjizi, što je slučaj i s mnogim drugim izdanjima; u drugim se izdanjima ova ista knjiga zove „Gospodo, izvolite u plinsku komoru“, što je također naslov jedne od sastavnih priča.

Borowski je dospio u Auschwitz tako da je Gestapo uhapsio njegovu zaručnicu Mariju, pripadnicu poljskog pokreta otpora u Varšavi, a njega nakon što ju je zabrinut otišao tražiti po mjestu na kojem joj je Gestapo priredio zasjedu. Naravno, upao je u istu zamku kao i ona, i oboje su završili u logorima. Na kraju su oboje preživjeli, pa ovdje ima materijala i za publiku koja želi sretan završetak, ako ima smisla to tražiti u knjigama o holokaustu.

Borowskijeva knjiga nije memoar pošto se pripovjeda iz prvog lica jednog fiktivnog lika, koji po samome autoru nije ni reprezentacija njega. Njegove priče pokazuju koliko se ljudska svakodnevica, naravno u pervertiranom obliku, zapravo nastavlja čak i u najgorim uvjetima; nije bilo mnogo junaštva među zatočenicima, ljudi se nisu držali skupa usprkos tome što su svi djelili sudbinu, i cijeli je događaj bio mnogo prizemniji nego što bi neki pogled izvana smatrao.

Zar je to čovjek (Primo Levi)

Levi je pao u ruke vlastima u fašističkoj Italiji kao sudionik pokreta otpora i onda je, magijom ironije, izbjegao streljanje tako što je priznao da je Židov, jer je Židovima jedna druga kazna bila namijenjena. Naravno, riječ je o logorima. Nije trebao preživjeti, ali jest, a vjerojatno ne bi da je prešutio svoje porijeklo i bio odmah streljan.

Njegov ključni rad se bavi apsolutnom degradacijom svega što je ljudsko u Auschwitzu. Zar je to čovjek je indignirano retoričko pitanje usmjereno i prema nacističkom tamničaru i zatočeniku prosječnog logora; nacist koji pepelom spaljenih Židova posipava ceste dehumanizira istodobno i te ljude i samog sebe, i ljudskost postaje nešto što je lagano poput pera, nimalo teško za ukloniti. Ovo je djelo jednostrano pesimistično, najcrnje od svih knjiga ovog žanra.

Levi je, međutim, jedan od onih koji su preživjeli. Morao je naći načina da ponovo bude čovjek nakon Auschwitza, i dok je gledao unatrag iz te pozicije pišući o svojim logorskim doživljajima, očigledno je da ga pitanje obnavljanja ljudskosti nakon holokausta (ne samo svoje, nego čovječanstva općenito) proganja kroz svaki redak.

Bonus: Negativna Dijalektika (Theodor Adorno)

Ovo djelo nije memoar nekoga tko je prošao kroz nacističku industriju ubijanja pa se navodi odvojeno. Ovo je radije monumentalno djelo filozofije holokausta, mada dotični događaj uopće nije eksplicitan centralan fokus. Ali zato jest pozadinski prisutan u svakoj stranici, Adorno ne govori direktno o holokaustu u ovoj knjizi prosto zato jer se njegov utjecaj može uvidjeti svakim opreznim čitanjem.

Negativnu dijalektiku su okarakterizirali na mnogo načina: kao filozofiju povijesti iz perspektive žrtava, kao kritiku Hegelove filozofije povijesti nakon Auschwitza, kao djelo koje činjenici patnje pridaje ključni epistemički značaj. Dakako, ona je sve od navedenog; jedna kritika ahistorijske racionalnosti ideologije građanskog društva, kritika Hegelovog teodicejskog optimizma koji i u najvećim povijesnim katastrofama traži nešto iskupljujuće, kao i rasprava o materijalitetu patnje.

Ispod teškog i na momente suhoparnog filozofiranja, može se uvidjeti jednostavna linija rezoniranja: istina nije u identitetu mišljenja s objektom kako se u filozofiji inače prešutno pretpostavlja, nego u prepoznavanju vječnog ne-identiteta između istih. Poklapanje misli i materije ne postoji; materija je apsolutno prvenstvena i neobuhvativa mišljenjem, i ono što se najviše približava istini je negacija, prepoznavanje ne-identičnog.

Nadalje, patnja je materijalna; nasuprot tome što bismo zdravorazumski rekli da je riječ o mentalnom stanju, nečem subjektivnom. Ona uopće nije u subjektovoj glavi, nego je utkana u same temelje svijeta. Netko uvijek pati, i ovaj je svijet takav da je neizbježno da pati; patnja je u svijetu prvo, u čovjeku sporedno.

Konačno, patnja se pokazuje kao najviša i najšira negacija; testament temeljnoj iracionalnosti svijeta. Patnja je sposobna poljuljati i najčvršću zabludu, i natjerati svakoga da se zamisli. Patnja je stoga nositeljica istine, materija vječno neobuhvativa mišljenjem pred kojom mišljenje mora popustiti. Dati patnji da govori je preduvjet bilo kakve istinitosti, kako Adorno na kraju tvrdi.

Adorno je jedini autor s ove liste koji holokaust nije nikad na vlastitoj koži osjetio, pošto je pobjegao na vrijeme iz Njemačke, ali Negativna dijalektika je zato jedino djelo sa ove liste u kojem patnja govori kroz filozofsku prizmu.

Komentari