Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Film

Magični filmski svijet Alejandra Jodorowskog

21.10.2015. Dario Dunatovfoto: www.popoptiq.com

Odgovarajući na pitanje jednog novinara o tome tko je on, Alejandro Jodorowsky je vješto izbjegao učestale identifikacije po kojima je on umjetnik, filmaš ili pjesnik i odgovorio: „Nemoguće je reći tko sam, jer sam istovremeno ono što jesam i ona osoba koja govori o tome tko sam. Oko vidi samo drugo oko.“ U osvrtu na magični svijet Alejandra Jodorowskog moguće je pisati samo o onom što sami vidimo i osjećamo unaprijed svjesni da nikada nećemo do kraja razumjeti poruku koju nam ovaj filmski šaman nudi pod gomilom otvorenih simbola i skrivenih značenja. Alejandro Jodorowsky rođen je u Čileu 1929. godine. Potomak je ukrajinsko-židovskih emigranata koji su odabrali malu južnoameričku zemlju za bijeg od političkih previranja u njihovoj zemlji. U obitelji se osjećao otuđenim i odbačenim, odgajan čvrstom rukom oca kojeg je opisivao kao minijaturnog, obiteljskog Staljina. Kasnije se seli u Santiago, da bi sredinom pedesetih raskinuo s obitelji i otisnuo se u Pariz na stazu ispunjenja životnog poziva umjetnika.

Foto: Facebook.com/alejandrojodorowsky

Foto: Facebook.com/alejandrojodorowsky

Bespovratno vjerujući u umjetnost i njenu moć iscjeljenja, koju je u novije vrijeme izgubila, Jodorowsky joj se predaje u svim njenim oblicima, od kazališta, poezije, stripa do filma, ne štedeći se pritom. Koliko god nastojali obuhvatiti polje njegovog umjetničkog djelovanja, uvijek ćemo nešto izostaviti i dobiti osiromašenu sliku sveobuhvatnosti kojom pristupa svemu što radi. Ali pokušajmo. Jodorowsky je pantomimičar, scenarist, glumac, pjesnik, tarot majstor, glazbenik, pisac, vrač i mistik. Kada pristupa filmu, kojeg smatra najsnažnijom umjetnošću koja u sebi krije enormni potencijal transformacije gledatelja, ne isključuje ni jedan od ovih osobnih podsvjetova. Nakon selidbe u Pariz izučava pantomimu kod velikog Marcel Marceaua, priključuje se nadrealistima, ostaje blizu kazališnom svijetu i polagano se zaljubljuje u film. U filmskom svijetu pojavljuje se sa dva kratka filma u kojima je i dalje vidljivo naglašena kazališna crta. Fando i Liz njegov je prvi dugometražni film. Nadrealistična ljubavna priča između Fanda i njegove paralizirane ljubavi Liz, magična je priča o sudbini dvoje ljubavnika koja ističe stilske karakteristike kojima će u čitavoj karijeri ostati vjeran. Snažna upotreba simbolike, meditacije o ljubavi, patnji i smrti, te nadrealizam postat će njegov rukopis vidljiv u svim sljedećim filmovima, mahom uspješnijim nego što je ovaj prvi koji svoje fanove i dalje ima u uskom krugu pristalica njegovog ranog poetičnog pristupa zasnovanog na kazališnom iskustvu.

Foto: Facebook.com/eltopo

Foto: Facebook.com/eltopo

1970. godine Jodorowsky snima kultni El Topo, što u prijevodu znači krtica, koja traži put ka svjetlu, kao što čovjek traži prosvjetljenje, a kad ga nađe biva zaslijepljen. Ono što je Cervantesov Don Quijote za viteške romane, to je El Topo za vesterne. El Topo je duhovit, užasavajuć, snažan i nezaboravan film koji nadilazi žanr opsežnošću teme i estetikom koja se temelji na scenografiji Divljeg zapada i koja se nadahnjuje tradicijom Zen budizma. Trnovit put distribucije ovog filma predodredio je Jodorowskog kao gerilskog borca protiv industrijalizacije i komercijalizacije filma, te protiv holivudskih studija koji u rukama drže financijske konce pretvarajući sedmu umjetnost u jeftinu zabavu. Potaknut uspjehom El Topa, Jodorowsky nastavlja s radom ostajući vjeran svojim principima, stilu i misiji da filmovi ne budu dokona zabava nakon koje ostaješ jednako prazan kao i prije njih. Umjetnosti dodaje svete atribute, a filmu mesijansku ulogu. U tom duhu, 1973. godine snima film Sveta planina čija se radnja vrti oko potrage za prosvjetljenjem. Alkemičar, kojeg glumi sam Jodorowsky, vodi kristoliku figuru i još sedam različitih likova kroz mistično putovanje koje treba završiti na svetoj planini, a koje uključuje mnoge izazove: susret sa tarotom, prevladavanje najdubljih strahova kroz suočavanje s njima, u svrhu dosezanja ideala prosvjetljenja. Ovaj film ravnodušnima nije ostavio ni gledatelje ni glumce. Glumci su naime bili kandidati za rad na sebi, a film samo podloga, koja je mijenjala karakter, pa je počeo kao igrani film, postao dokumentarni, da bi na kraju dao zadatak sam sebi da razotkrije stvarnost, probije četvrti zid i rasvijetli iluziju u kojoj glumci i publika žive.

Foto: Facebook.com/alejandrojodorowsky

Foto: Facebook.com/alejandrojodorowsky

Sedam godina nakon ovog filma snima Tusk, hinduističku priču o djevojci i slonu koji dijele istu sudbinu u svijetu povezanom nevidljivim nitima koji je neuhvatljiv racionalnom, zapadnjačkom umu. Ovo je možda i najslabiji naslov iz njegovog opusa, ali i priprema za sljedeći film, kojeg snima tek 1989. godine. Filmom Sveta krv, zaokružena je neformalna trilogija koja obuhvaća El Topo i Svetu planinu, a tematski je vezana uz prosvjetljenje i spasenje, mistični smisao svih religija. Ni u Svetoj krvi ne manjka religijskih simbola. U fokusu je edipovski odnos mladog Fenixa, kojeg glumi Axel Jodorowsky, i majke koja je ostala bez ruku, pa doslovno upravlja sinom koristeći njegove ruke. Sveta krv prepuna je impresivnih prizora koji slijede tradiciju ove neformalne trilogije i snažnim simbolizmom izvlače upečatljive slike iz kolektivnog nesvjesnog čovječanstva kako bi uznemirile uspavanog gledatelja, ali i probudile ga, učinile ga svjesnijim zatvora u kojem živi. Jodorowsky gomila simbole u svojim filmovima, ali ne radi to nespretno, kao smušenu kompenzaciju za nedostatak kreativnosti, što krasi neke njegove slabije nasljednike. On ih upotrebljava svjesno i sa punom pažnjom, kao alkemičar koji spravlja lijek po tajnoj recepturi pažljivo birajući sastav i omjer unaprijed znajući kamo želi odvesti uspavanu publiku. Nakon ovog uspješnog filma slijedio je za Jodorowskog film kojim je učinio otklon od svog dotadašnjeg načina rada. Snimio je film „vezanih ruku“ naziva Kradljivac duge u kojem su sudjelovale prave filmske zvijezde, Peter O`Toole i Omar Sharif. Bio je to njegov prvi i zadnji izlet izvan oskudnih produkcijskih okvira u kojima se najbolje snalazi, ali koji ostaju pod njegovom kontrolom i jamče zaštitu autorstva.

Foto: meme-pool.tumblr.com

Foto: meme-pool.tumblr.com

Nakon toga slijedi duga filmska pauza od čak 23 godine. Mnogi su Jodorowskog otpisali i zaboravili, on se van medijske pažnje posvetio drugoj strasti, radu na stripu, a onda je izišla vijest kako u svom rodnom gradu Tocopilli snima novi film Ples stvarnosti s autobiografskim elementima u kojem magičnim realizmom oživljava svoje odrastanje u tom malom čileanskom gradiću. Film zadržava prepoznatljive estetske kvalitete prisutne i u njegovim ranijim filmovima, u prvom redu živost boja, fascinantnu garnituru likova i motiva koje kao da prebacuje iz Fellinijevog cirkuskog svijeta. Ovaj film je svojevrsni magični Amarcord koji uz ostale vrste sazrijevanja i odrastanja uključuje i duhovno, ono koje je pokretačka snaga svih njegovih filmova. Iste godine kad i Ples stvarnosti, 2013., javnost je ugledala dokumentarac Jodorowsky`s Dune koji odmotava priču o najvećem filmu koji nikad nije snimljen, ekranizaciji SF romana Dina, autora Frank Herberta. Impresivnu ekipu koju je Jodorowsky okupio za ovaj film činili su: genijalni strip crtač Moebius, Salvador Dali, Orson Welles, Mick Jagger, H.R.Gieger, Dan O`Bannon, Pink Floyd, Magma, David Carradine itd. Svi fanovi Jodorowskog, kao kompenzaciju za neostvarenje ovog filma, koji je opet zapeo na financijskom pitanju bivajući odbijen od holivudskih studija, prihvatili su ovaj sjajni dokumentarac kao djelomični ispravak nepravde što film nikad nije ugledao mrak kinodvorana. Dina iz pera Jodorowskog priča priču veću od filma preko čovjeka većeg od života, pa neostvarena priča o planetu koji od pustinje postaje zelena oaza inspiracija je za neke druge filmove koji dolaze kasnije, a u SF svijetu kotiraju kao klasici, poput Aliena ili Blade Runnera.

Foto: Facebook.com/alejandrojodorowsky

Foto: Facebook.com/alejandrojodorowsky

I gdje je sada Jodorowsky? Nakon svih uspjeha i prepreka, filmova, stripova i tarot seansi koje neumorno drži svake srijede u jednom pariškom lokalu? Miruje li sa svojih 86 godina? Odgovor je ne. Na štetu svojih starih kostiju sagorijeva na setu novog filma Poezija bez kraja i nastavlja slijediti princip u kojem je film uvijek iznad pojedinca jer ga može promijeniti. Sav njegov rad u filmu stoji nasuprot Hollywoodu uporan u svom naumu da sačuva magiju filmske umjetnosti koja pretvara kino dvoranu u mjesto preodgoja i transformacije gledatelja. On je ujedno živi spomenik autorskom filmu, uspravnom životu koji ne podilazi masovnim trendovima koji donose slavu i novac. Za njega je film i dalje most preko kojeg umjetnik univerzalnu i mističnu ljepotu, koju je našao u sebi, izlaže svijetu. Ne zato da mu svijet ustane i aplaudira, već da je prepozna u sebi i kad film završi da je ponese sa sobom. Izvan kina, sa svete planine, u život.

Komentari