Istaknuto
14.12.2017.

"Star Wars: The Last Jedi" osma je epizoda iz najpopularnije svemirske sage o obitelji Skywalker, ali sve više i nekim novim likovima koji pokušavaju donijeti ravnotežu sili.

06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

Film

Martin Armstrong (The Forecaster): ‘Ne možete doći do rješenja ako nastavite činiti iste greške koje su stvorile problem.’

03.10.2015. Iris Mačukat

Jučer se u Dokukinu KIC održala simultana projekcija filma Prognostičar. Film je prikazivan u isto vrijeme u 15 različitih zemalja diljem Europe, nakon čega je uslijedio prijenos razgovora s protagonistom Martinom Armstrongom uživo iz Atene i redateljem filma Marcusom Vetterom. Dijalog između publike bio je uspostavljen putem Facebooka na čijim je stranicama bilo moguće postavljati pitanja, a ako još niste pogledali Prognostičara vrijeme je da to učinite jer prema riječima glavnog protagonista ovog izuzetno napetog filma, ekonomskog genija Martina Armstronga, početkom listopada ove godine počinje nova ekonomska kriza, a po njegovim procjenama, bliži se i kraj Europske unije.

Projekcija je prikazana u ugodnom ambijentu i publika se nije odvajala od sjedalica – mnogi su se za vrijeme razgovora s Armstrongom čudili, mrmljali pitanja sebi u bradu i širili oči na predviđanja o ekonomskom raspadu sistema. Nažalost ipak malobrojna publika dokaz je nedovoljnoj posjećenosti ovakvih događanja, na što se osvrnuo i sam redatelj u razgovoru koji je uslijedio.

Jedno među prvim pitanjima odnosilo se na Armstrongov dugogodišnji boravak u zatvoru, i na količinu strpljenja koje mu je za to bilo potrebno. Odgovorio je veoma skromno: Da. Uistinu sam bio jako strpljiv.

Što biste predložili Grcima – ostanak u Europi ili brzu ‘evakuaciju’ ?

Predlažem im da je što brže napuste (smijeh)… Mislim da je važno za shvatiti kako se njihova vlada sastoji većinom od odvjetnika. Oni nemaju pravog iskustva sa tržištem. I ja sam proučavao pravo – svodi se na to da napišete neki zakon i onda drugi moraju raditi ono što je vama palo na pamet. Tako da više nije važno je li taj zakon realan i praktičan te nažalost ispada da oni koji imaju moć, imaju i mogućnost da stvaraju zakon – bez razumijevanja o tome što on zapravo znači. Htio bi napomenuti i to da kada je proces formiranja biroa bio aktualan, oni su nam prvi pristupili s pitanjem što da učine. Bilo je to u Londonu 1997. i tada sam im rekao: Ako na ovakav način ustrojite Europu ona će propasti! Morate riješiti čitav dug. Na to su odgovorili pozitivno tvrdeći da razumiju moj savijet, ali strahovali su od toga da će se Europljani prestrašiti količine duga i mogućnosti da će se dug premještati iz zemlje u zemlju… Tako da je njihov plan bio – prvo uspostaviti jednaku valutu, a dug riješavati kasnije. Problem leži u tome što jedna vlada prođe, onda dođe druga i samo nastavi na mjestu gdje su njihovi prethodnici stali. Na taj način gubi se racionalna predodžba o rješavanju duga. Razlog zašto sam rekao da će Europa propasti jednostavan je. Primjerice, kupite kuću na hipoteku u švicarskim frankama. Njima se odjednom promijeni vrijednost i tada vi dugujete 30% više nego u početku. Ista stvar se događa s Europom i to je ono što političari ne razumiju. Stvorena je jedinstvena valuta, ali još uvijek se vuče onaj prijašnji dug s početka priče koji se onda vraća u eurima čija je vrijednost porasla sa 80 centa na 1,60 dolara i tada dugujete duplo više nego prije! Sve ovo skupa zapravo i nije toliko komplicirano, no političari kada naprave pogrešku, oni to nikada ne priznaju već prelaze preko svega kao da se ništa nije dogodilo. Einstein je rekao: Ne možete doći do rješenja ako nastavite činiti iste greške koje su stvorile problem i tu je u pravu, jer negdje mora pući.

Mnogo su puta političari od vas tražili savijet – vjerujete li da su oni uistinu profitirali od vaših riječi?

Pravo da vam kažem – ne. Primjerice kada su stvarali G5*, još 1985., ja sam bio jedan od trideset i pet ljudi čije su savjete tražili i to mi je laskalo, moram priznati. No, tada sam već shvatio da je moj savjet bio potreban isključivo zato da bi oni mogli reći kako su tražili i mišljenje sastrane jer bez obzira na to što im se govorilo, oni su već unaprijed bili donijeli odluku o svome djelovanju. To me isprva naljutilo i odlučio sam reagirati na način da sam poslao pismo tadašnjem predsjedniku Ronaldu Reaganu u kojemu sam objasnio da će, ukoliko nastave sa takvim planom, doživjeti slom u roku od dvije godine (cijena nafte će pasti i neće biti profita). No, nisu imali razumijevanja za ovakav koncept i odbacili su moju prognozu kao nemoguću. Tada je burza 1987. doživjela slom. Zapravo nije stvar u tome žele li oni čuti dobar savjet ili ne, zanima ih samo jesam li promijenio mišljenje tako da da im mogu reći kako će stvari odjednom krenuti na bolje. Oni žele pozitivnu prognozu zbog želje za nastavkom trgovanja jer tko bi kupovao ako ja prognoziram slom burze? Cijela se priča vrti u krug – oni traže moju stručnu prognozu, ali dalje ipak nastavljaju po svom.

*(Group of Five Meeting of September 22; radilo se o cijenama nafte i trgovanju između Amerike i Japana uz posredovanje banaka)

Foto: youtube.com

Foto: youtube.com

Uzevši u obzir vaše iskustvo, mislite li da je moguće spriječiti ekonomsku krizu?

Bilo bi uistinu lijepo kad bismo je uspjeli razumijeti i spriječiti, ali hoćemo li ikada u tome uspijeti, čisto sumnjam. Ne možete imati promjenu bez sloma i dokle god su stvari na ekonomskom planu uravnotežene, neće doći do revolucije. Srušite ekonomiju i dobit ćete ratove, proteste, uhićenja – a to su stvari koje pokreću promjenu. Promjena se ne događa iz čista mira, iza nje uvijek leži neki razlog. Nikada nećemo dobiti rat u Europi ‘ni-iz-čega’. Kada ne bi bilo duga, ne bi bilo ni potrebe za otplaćivanjem pa tako niti krize. Bankari govore vladama kako je zaduživanje potrebno zbog opstanka tržišta. Banke zadužuju vladu čak i ako nema potrebe za tim – samo zato da bi imale čime trgovati na burzi. To je jednom riječju pogrešno.

Vaše su prognoze te da će se kamatne stope sve više povećavati. Recite mi koliko će se one povećati i kako će to utjecati na države svijeta ? (publika)

Imamo veoma ozbiljan problem. Recimo to ovako… Tržišta obveznicama, u nekom dužem periodu od 10, 20 godina i dalje će nastaviti trgovati sa dugoročnim obveznicama. Čak je i rast kamata od 1% drastičan u odnosu na kapitalnu količinu tog novca, a budući da se državni dug povećava, vlada će povećavati porez ne bi li vratila dug bankama. Situacija je komplicirana… Prognoziram ubrzan rast interesnih stopa, brži i veći nego ikada do sada u povijesti.

Postoji li humanitarni faktor u svemu ovome ili su to samo brojke ? I jesu li strah i pohlepa glavni pokretači svijeta kakvog danas poznajemo ? (publika)

Ipak iza svega toga stoje ljudi, sa dozom ljudskosti u sebi. Sudeći po prethodnim slomovima na burzi, znam da nam kratko treba da izgubimo povjerenje i duže da ga vratimo i tu je primjetan humanitarni faktor. Marx je pogriješio kada je mislio da ukoliko uzmete svo bogatstvo bogatašima i date ga političarima da bi se dogodila promjena; ne bi bilo nikakve razlike – oni su i dalje ljudi. Stvar nije istina jer kao rezultat dobijamo korumpirane političare. Takvi smo kao ljudi i tu nema pomoći. Manipuliraju nas povećanjima i smanjivanjima interesnih stopa – tako se igraju našim povjerenjem. To je naša priroda u jednu ruku jedino što je stvar malo izmakla kontroli u globalnim ekonomskim razmjerima. Iskreno, ne može postojati pravedan sistem, tako nešto nije moguće.

Marcus Vetter, redatelj: Političari se zapravo koriste manipulacijom jer ne žele biti okrivljeni za trenutak raspada sistema. Tada svima ‘mažu oči’ i pravdaju se ne bi li se izvukli od krivnje naspram svoga naroda. Isto je sa tržištem – drže ga na nekoj konstanti barem sedam godina dok se nužan slom ne dogodi i onda kada se dogodi, tržište se oporavlja i novi ciklus od sedam godina ‘balansa’ kreće ispočetka. Ljudi žive unutar tih ciklusa. Svima nam je poznato da ukoliko se sada zadužimo netko drugi će kasnije morati vraćati taj dug umjesto nas, a takozvane izgubljene generacije produkt su upravo snažnog ekonomskog sloma države. U demokraciji, ako je došlo do prevelikog zaduženja, situacija se spašava. Ali, što ako čitava jedna Europa ostane u dugu? To je diskusija koju želim potaknuti ovim filmom. U 6000 godina ovakav sistem nikada nije funkcionirao i to je naša poruka.

Možemo li se izvući iz začaranog kruga dugovanja ? (publika)

Ne možemo, propali smo jer ovisimo o državi koja ovisi o banci. Efektivno rješenje je zabrana ulaska u dugovanja. Kad ne bi bilo nacionalnog duga među državama problem s ekonomijom bio bi ubrzo riješen. Također, znam da zvuči šokantno, ali imamo velik napredak u tehnologiji u svakom području. Pitanje je vremena kada će se svijet prebaciti na elektronski novac. To bi trebalo označavati i kraj poreza i poreznog sustava jer on je vrijedio ako je novac bio opipljiv i zapravo smo ga mogli imati ili nismo. Ako se sve odvija elektronskim putem, smisao poreza se gubi i on postaje nepotreban. Tako da svrha poreza ostaje vrijediti za one male države i lokalitete koji sami ne stvaraju nikakav profit. Na taj način ljudi bi pridonosili lokalnoj zajednici, novac od poreza išao bi u škole, vrtiće, zdravstvo… Ali na federalnom nivou više nema smisla uvoditi porez, on uništava ekonomski razvoj. Oni ne razumiju što time čine – uništavaju čitavu budućnost. Sramota je to što se događa, ali podaci su objavljeni: 65% američkih studenata ne može naći posao nakon fakulteta. Ali, to nije sve, studenti se uglavnom zaduže za vrijeme studija kako bi ga platili, a kasnije nemaju načina da zarade novac za otplatu duga. Na ovaj način bankari koče mlade ljude tjerajući ih da o njima ovise. U Briselu se potiče to da je svaka (ne)zaposlena osoba odgovorna za svoj bankovni račun, tj. da ga ima, ali iza toga i dalje stoji olakšana naplata poreza na dobit. U svakoj je državi jednako.

Jesmo li usred ekonomskog rata? Broj samoubojstava povećava se – znači li to da padaju i prve žrtve? (publika)

Broj suicida jako se povećao u doba Velike depresije, ljudi su skakali sa zgrada jer su vidjeli da im je cijela budućnost izbrisana… Tako da, da. Samoubojstva jesu određeni pokazatelj da nešto nije kako treba. Vidite da porez ipak nije rješenje izlaska iz krize – možete povećavati porez toliko dok ljudi ne ‘puknu’, a mladi i obrazovani odluče napustiti zemlju. Tek tada ste ‘kapitulirali’ jer što će vam onda takva država ? Državne službe konzumiraju – one ne proizvode ništa za naciju, a to vam je kao da imate sobaricu koja će urediti kuću umjesto vas, ali ju svejedno morate platiti. Centralistička vlast jednako tako ništa ne proizvodi nego ubire kapital u ime demokracije. Takva demokracija je fiktivna i postoji samo na papiru.

Foto: technicallyderped.deviantart.com

Foto: technicallyderped.deviantart.com

Vjerujete li onda uopće u mogućnost postojanja demokracije ?

Centralistička vlast kao oblik vladavine zapravo vrijeđa čovjeka, vi radite za nju i ne dobivate za uzvrat ništa. Plaćate porez, a ni sami ne znate kakve aktivnosti njime financirate. To je ono što se danas naziva demokracijom, to je laž i prevara. Ja vjerujem u direktnu demokraciju kao jedino moguće rješenje (pljesak). Moramo ukloniti takozvane karijeriste sa vlasti (u prijevodu – career politicians – guzičari – političari koji trče za karijerom) i općenito ustroj vladavine takozvanih republika. Istina je ta da oni koji su na vrhu republike misle da nisu podložni njenim zakonima budući da ih sami stvaraju. Za to primaju mito i većinom prolaze nekažnjeno. Direktna demokracija danas moguća je, za to treba truda i organizacije, ali moguće je. Sistem koji danas imamo, to je političko samoubojstvo. Imamo očekivani rat između ljudi i autoritativne vlasti budući da republika, kao vlast, uvijek doseže do ovog stupnja destrukcije.

Zanimljivo je da se populacija ljudi na svijetu sve više povećava – no povećava li se i kapitalno dobro istovremeno ?

Trebalo bi u svakom slučaju. Jednaka količina novca danas dijeli se na sve veći broj ljudi, da ne spominjem još i to koliko je novca pohranjeno u bankama, bogatijim središtima u svijetu i kod milijunaša pojedinačno. Sistem je dizajniran tako da želi znati s koliko novca raspolažete i što s njime želite uraditi. Jedna je djevojka iz našeg ureda nedavno pokušala poslati 2000 € ocu putem Western Uniona. Naravno, pitali su je odakle joj novac. Zar nije to apsurdno pitanje za takvu količinu novca (radi se o 15.293,35 kn)? U Bostonu imate za primjer dva klinca bombaša koji koriste mobitele. Kako to da nisu njih uspjeli locirati? Muškarci odjeveni u žene napali su zgradu NSA – nitko ih nije unaprijed spriječio. Čitav sigurnosni sistem nije dizajniran da bi preventivno reagirao na terorističke napade, nego zato da bi se pouzdano pratio kretanje novca po svijetu.

Foto: news.yahoo.com

Foto: news.yahoo.com

Ako nosite previše nakita, moguće je da će vas zaustaviti na ulici. Ako ste samo finije obučeni u vlaku – vas će prve primijetiti. Na putu iz Londona primjerice svjedočio sam tome kako mladiću uzimaju novac koji je on dobio prodajom sata svog pokojnog oca. Nije ih zanimalo odakle mu, dovoljno je bilo to da je imao veću količinu novca kod sebe koji mu je policija pritom oduzela. Ovakve stvari događaju se u Americi, Francuskoj, Velikoj Britaniji… Posvuda. Zanima ih jeste li platili porez na to što imate. Apsolutni gubitak slobode, to je ono što se događa.

Kako ste uspjeli financirati ovakav film? Je li bilo teško dobiti sredstva unaprijed ?

Marcus Vetter: Bilo je gotovo nemoguće u financijskom pogledu. To je prije svega bio jedan zahtjevan projekt, proces kroz koji smo prolazili prilikom rada na ovom filmu zahtijevao je od nas da provedemo razna istraživanja i intervjue koje nismo uvijek tako lako mogli snimiti. Prošli smo sito i rešeto, obeshrabrujuće situacije i mnogobrojne pesimistične prognoze dok nismo napokon ekranizirali našu ideju. Dobili smo suradnju od jedne poznate novinarke i zahvaljujući njezinoj pomoći, film je snimljen u pravom svjetlu. Većinom je sudbina ovakvih filmova ta da oni jednostavno ‘nestanu’ i lako padnu u zaborav. Nikoga zapravo ne privlače takve priče zato je za mene Prognostičar jedan od najtežih filmova koje sam ikada snimio jer htio sam na neki način dobiti širu publiku. Privukla me prvenstveno znatiželja glavnog lika Martina Armstronga koji je istovremeno istraživao povijest, postao programer i državni izdajica za kojeg smatraju da je pronevjerio novac. Sve je ovo skupa veoma rijetka kombinacija. Također, želio sam skrenuti pažnju na to da nisu svi u bliskom doticaju s novcem i ekonomijom nužno na lošoj strani, da postoje ljudi koje interesira sam taj protok kapitala i način na koji sistem funkcionira. Ljudi poput Martina Armstronga strastveni su u onome što rade i ujedino drugačiji od slike koju o njima stvaraju oni koji ne žele da istina izađe na vidjelo. Ekonomija nije jedna od onih stvari koju ostavljamo drugima da se o njoj brinu, trebali bi se i sami angažirati u pokušaju da shvatimo koliki je njezin stvaran značaj. Najteže je bilo to što morao sam se boriti sa predrasudama poput – netko tko je bio u zatvoru sigurno je i kriv. Ali, na kraju sve je ispalo onako kako smo se i nadali. Za uspjeh filma također sam zahvalan Martinovoj kćeri i njezinoj majci.

Prilikom razgovora o filmu redatelj je naglasio da je ovo bio jedan od težih projekata, budući da su se morali prethodno osigurati od tužbi i uhićenja. Za vrijeme snimanja filma odvjetnička kuća sa timom odvjetnika bila je organizirana od ‘neprijateljske’ strane, ali naši su heroji prikupili sve potrebne dokaze koji potvrđuju istinitost ove priče i vješto se izvukli od nepotrebnih sudskih tužbi. Poprilično nategnut proces, ali baš zbog toga i hvale vrijedan film.

Komentari