“Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš” (HNK Varaždin): Uglazbljena kajkavska komedija

Sezonu 2014./15. Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu zaključilo je 16. lipnja premijerom uglazbljene kajkavske komedije „Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš“. Kao glazbenu podlogu anonimnom kajkavskom tekstu napisanom s prijelaza 18. u 19. stoljeće redatelj Ozren Prohić odabrao je glazbu francuskoga baroknoga skladatelja M. A. Charpentiera, originalno pisanu za Moliereovu komediju slične tematike „Umišljeni bolesnik“.

Dakle, nije riječ o operi ni opereti, no ovom se predstavom, kombinacijom kajkavske drame i glazbe francuskog baroka, na daske varaždinskog HNK vraća glazbeno-scenska komponenta potrebna za opravdavanje nacionalnog statusa, a ujedno je i prilika za proširenje dosadašnjih umjetničkih okvira. „Mislibolesnik“  je duhovita priča o porocima, pohlepi, zavisti i uspjehu, a Prohić ju je ispričao kroz usta feminiziranih muškaraca obučenih u startasice, pastelne boje i kapute cvjetnih uzoraka.

Predstava počinje glazbenim uvodom koji i nije potpuno jasno dramaturški povezan s ostatkom priče. Šestero opernih pjevača i komorni zbor sastavljen za ovaj projekt u tom uvodu prikazuju „arkadijsku sliku“ koja prvenstveno odiše erotikom, što potvrđuju neprestani međusobni dodiri i poljupci iz kojih izvire strast.

Zbor je obučen u stilizirane narodne nošnje uz koje imaju obuvene crne gumene čizme, dok su solisti obučeni u bogate barokne kostime pune cvjetnih uzoraka, svijetlih pastelnih boja i ukrašenih cvijećem, čime je kostimografiji dodan dah suvremenosti, a cvjetni uzorci i gumene čizme podsjećaju na Coachellu ili neke engleske ljetne glazbene festivale. Modernu ruralnost zbora dodatno potvrđuje i prva scena drugog dijela predstave, kada se članovi zbora u strugotinama kojima je pokrivena pozornica igraju s dječjim alatom i kanticama za zalijevanje.

Vodeće pjevačke uloge tumače Varaždinka Jelena Štefanić te solist Opere HNK u Zagrebu Ozren Bilušić. Uz njih nastupaju i članovi opernog zbora zagrebačkog HNK-a Siniša Galović i Alen Ruško te Sofija Cingula i Ana Lice. Glazbenu pratnju pruža im 26 članova Varaždinskog komornog orkestra pod sigurnom rukom dirigenta Saše Britvića.

Naslovnu ulogu tumači Stojan Matavulj. On igra grofa Ferdinanda koji neprestano „boluje“ od vrtoglavice, osim kada se druži i napije s prijateljem Dobrovoljičem (Zdenko Brlek), a od brojnih ga izmišljenih bolesti liječi (i pritom to dobro naplaćuje) prevarant Ponkracijuš (Darko Plovanić).

Nakon polusatnog glazbenog uvoda, narednih se pola sata u svojevrsnom zapletu i dalje zapravo ništa ne događa. Gledatelje se sporo upoznaje s navedenim likovima, uključujući i sluškinju Mikičku (Jagoda Kralj Novak), ali taj zaplet uopće nema tempa ili nekog unutarnjeg ritma.

Monotoniju scenske slike, osim nekoliko neuvjerljivih pokušaja smijeha Kralj Novak i Plovanića, razbija par domišljatih glazbenih mini-minijatura orkestra, poput imitacija otkucaja srca, što je tek početak nedovoljno iskorištene interakcije glumaca i orkestra. Kasnije primjerice Matavulj komentira orkestar („zašto oni veselo sviraju kada on bolestan umire“), prekida ih u svirci ili pak jedan violinist s maramicom glanca nove cipele Jagode Kralj Novak.

Radnja predstave pokrene se kada se na imanje grofa Ferdinanda iz Beča vrati njegov bratić, mladi grof Šandor (Mitja Smiljanić), ujedno i nasljednik imanja. Od tog trenutka paralelno pratimo dvije odnosno tri priče – s jedne strane Ferdinanda i njegove bolesničke muke, a s druge strane Šandorovu borbu za upravljanjem vlastitim imanjem, čemu se ponajviše odupire upravo pohlepni Ferdinand.

Treću priču možemo pronaći u grofu Laslu (Vid Balog), Ferdinandovom bratu kojeg ovaj nagovara da Šandora ponovo pošalju na nauke ili na putovanje kako bi zadržali kontrolu nad imanjem (i financijama, jer su obojica škrti). No Laslo pati od kronične lijenosti i manjka interesa za više-manje sve osim hrane, spavanja i zgodnih muškaraca, pa se njegova priča odvaja u zasebnu cjelinu sa slugama Burštlom (Ozren Opačić) i Andraškom (Marija Krpan).

Predstava traje dva sata i 45 minuta s jednom pauzom na samom vrhuncu drame, kada Šandor i Dobrovoljič saznaju da je Ponkracijuš prevarant, a Dobrovoljič pritom odluči podržati Šandora u njegovoj borbi za imanjem jer je obrazovani mladić oličenje vrlina, u kontrastu s njegovim lijenim škrtim bratićima.

U samoj završnici upoznajemo i doktora Fausta (Petra Kurtela), nakon čega se glumačka i pjevačka postava konačno dramaturški smisleno povežu, u sceni u kojoj Ferdinand polaže „ispit“ za doktora, a vokalni su solisti i zbor ispitna komisija, pritom obučeni poput sudaca u crne halje i bijele perike. Šteta je to jedina takva zajednička scena i što se na nju mora čekati dva i pol sata.

Što se glumaca tiče, pozornost najviše plijeni Vid Balog, inače član ansambla kazališta Komedija. Njegov je kajkavski izvrstan, zbog čega je i jezični savjetnik predstave, a uloga grofa Lasla, koji gotovo cijelo vrijeme sjedi u naslonjaču, pa čak i malo zahrče, pristaje mu kao salivena, a uvjerljivost postiže promjenama u boji glasa, od feminiziranog mekog zavodljivog prizvuka do basovski gromkog povika. Ako vam se čini ljigav u koketiranju s Opačićem, onda je zaista uspio u ulozi.

Iako je najstarija članica glumačkog ansambla varaždinskog HNK, Kralj Novak se čini veoma mladolikom i pršti energijom. Izgleda da ju zaista zabavlja lik prostodušne, no simpatične sluškinje. Njoj je to jedina premijera ove sezone (ako ne računamo pojavljivanje u videu u predstavi „The killer in me is the killer in you, my love“), kao i Matavulju, koji je previše nerazumljiv za glavnoga lika, i to ne samo u onim scenama u kojima je to tako bilo zamišljeno.

Smiljanić nije u potpunosti sprijateljen s kajkavskim izrazom, no iz predstave u predstavu napreduje pa se u nekim dijalozima čini zreliji od Matavulja, koji na trenutke zapinje u bezidejnoj karikaturi. Napredak se vidi i kod Ozrena Opačića, no glas mu je i dalje kreštav i nekontroliran, kao i pokreti. Uz Baloga, gost iz Komedije je i Goran Malus u ulozi Hofmajstora, sluge grofa Šandora, a još jedna gošća je mlada Petra Kurtela kao doktor Faust u gotovo glam-rock izdanju. Zadovoljavajuće sporedne uloge ostvarili su uvijek korektni Marija Krpan, Darko Plovanić i Zdenko Brlek, koji u sigurnim rukama drže dobar dio ove sezone.

Iznimne pohvale zaslužuju Irena Sušac i asistentica Žarka Krpan za izvrsnu kostimografiju, velikim brojem kostima i njihovom raznolikošću te šarenilom zaista su si dale truda. Scenografiju, uz pod posut strugotinama i umjetnom travom, čini nekoliko stolaca i stolova te jedan pozlaćani okvir iza kojeg se skriva zbor. Scenograf je Žorž Draušnik, oblikovatelj svjetla Marijan Štrlek, zbor je uvježbala Dada Ruža, a koreografiju Zrinka Lukčec.

U suštini je ovo ipak kajkavska komedija obogaćena glazbom. Bez orkestra, zbora i solista, ovakve su komedije na daskama varaždinskog HNK viđene već mnogo puta, a „Mislibolesnik“ je igran bez puno dinamike i redateljske maštovitosti te uz zamjetne oscilacije u glumačkim izvedbama. Iako dramski i glazbeni dio nisu u potpunosti „sprijateljeni“ i potencijal njihove međuigre iskorišten je tek u finalu, upravo će zbog te suradnje i vraćanja glazbe u HNK predstava ostati upamćena.