Istaknuto
13.01.2017.

2016. godina proslavila se brojnim novim serijama i novim sezonama već etabliranih serija, no neke su se ipak uspjele provući ispod radara medija i gledatelja.

12.01.2017.

U službi koncerta s Kensington Limom u Vinylu opsežno smo preokrenuli teme i temice s veselim Augustama. Gordana i Ivana otkrile su nam što trenutno slušaju, što ih sekira, kako napreduje snimanje novog albuma i što nam sve Auguste pripremaju za budućnost.

Izvedbene umjetnosti

“Na kraju tjedna” (HNK Zagreb): Školski primjer Bobe Jelčića s odličnim glumcima

06.12.2015. Tim HrvaćaninFoto: facebook.com/hnk.hr

Hvaljeni i cijenjeni kazališni redatelj Bobo Jelčić ove je sezone prvi puta u karijeri režirao u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Riječ je o njegovom autorskom projektu “Na kraju tjedna”, premijerno izvedenom 21. studenog. Novu je predstavu Jelčić tematski smjestio u kontekst vikenda kao vremena rezerviranog za odmor i provođenje s obitelji ili prijateljima, iz čega je izveden i naslov predstave.

Okosnice njegovih predstava uvijek su neki prijateljski, obiteljski ili bračni odnosi kroz koje podcrtava određene društvene fenomene i procese. U svojoj prošloj predstavi – „Ko rukom odneseno“ u Teatru &TD – to je konkretizirao kroz bračni par kojeg posjećuje njihov zajednički, no prvenstveno njegov prijatelj, iz čega slijedi određeni razvoj fabule. S njom u usporedbi “Na kraju tjedna” nema ni likove u dramskom smislu, niti ikakav zaplet ili naraciju, gotovo da je riječ o scenskim skicama koje tek čekaju da ih se poveže u priču i da dobe smisao.

Uz to je „Ko rukom odneseno“ komorna predstava s troje glumaca u maloj Polukružnoj dvorani &TD-a, a “Na kraju tjedna” predstava s osam glumaca na velikoj sceni naše središnje nacionalne kazališne kuće, što je značajan kontrast sam po sebi. Dok je u „Ko rukom odneseno“ publika u svojevrsnoj ulozi voajera, u ovoj se predstavi gledatelje nastoji uvući u svijet glumaca koji je istovremeno zatvoren zbog poluglasnih „razgovora“ koji su polovici gledališta posve nerazumljivi.

Foto: facebook.com/hnk.hr

Foto: facebook.com/hnk.hr

Glumci igraju predstavnike srednje klase građanskog društva, skupinu prijatelja koja vikende provodi u zajedničkim druženjima, no to je više-manje sve što znamo o njima. Njihovo je prijateljstvo, za razliku od konkretnih odnosa u „Ko rukom odneseno“, poprilično apstraktno. Nemaju ni imena, a otkrivamo tek to da su Vanja Matujec i Bojan Navojec u braku te da je Ana Begić Tahiri pridošlica u njihovom društvu. Govore isključivo u monolozima, zatvoreni u mikrokozmos vlastitih preokupacija, strahova, želja ili potreba. Njihovi se monolozi povremeno isprepliću, no zapravo nikad ne uspostave dijaloge. Čak i kada postoji razmjena replika, primjerice u prizoru svađe između Jadranke Đokić i Damira Markovine, njihovi likovi govore sami za sebe. Oni iznose svoje misli i frustracije, no ne vode dvosmjeran razgovor u kojem bi se međusobno slušali, uvažavali i razmjenjivali stavove.

Sadržajno se ti monolozi, kao i u prijašnjim Jelčićevim radovima, često svode na puke fraze koje same po sebi nemaju nikakvo značenje ili smisao, a kojima se inače svi svakodnevno služimo. Nedostatak konteksta u kojem bi te fraze funkcionirale Jelčić potencira njihovom repeticijom, bujicom riječi koja izlazi iz usta protagonista. Društvene situacije u koje je smjestio likove Jelčić dodatno ogoljuje minimalizmom u vizualnom oblikovanju, a u ovom je projektu u svemu tome najdalje otišao prepustivši značajan dio glumačke izvedbe fizičkom izrazu i pokretu, pa tako svi glumci imaju neku kretnju kao lajtmotiv svog lika.

Foto: facebook.com/hnk.hr

Foto: facebook.com/hnk.hr

Nepostojanje komunikacije jedna je od glavnih ideja predstave, a kroz te je monologe, koji su više no ikad u Jelčićevim predstavama izolirani u usamljenim praznim frazama, to itekako prisutno. Ipak, te rečenice nisu posve beznačajne. One to možda jesu za likove i radnju predstave, no ne i za gledatelje koji u njima prepoznaju situacije iz svakodnevnog života te suosjećaju s izrazima poput: Jedan život živim, drugi život mislim“. Pregršt je scena koje, s jedne strane izvođačkom repetitivnom apsurdnošću, a s druge iskustvenom bliskošću gledateljima, izazivaju i podosta smijeha. Štoviše, ovo je možda i dosad najduhovitiji Jelčićev rad.

Bobo Jelčić često naglašava da u svojim predstavama želi stvoriti intimnu atmosferu, bez obzira na broj glumaca ili veličinu scene na kojoj predstavu postavlja. U ovoj je predstavi to doista uspio, unatoč velikom gledalištu zagrebačkog HNK. Glumci koriste samo prednji dio pozornice, koja je naoko nespretno pregrađena običnim kulisama kroz koje čak i vidimo nešto unutrašnjosti kazališne scene, što je redateljev suptilan autorski komentar usmjeren često raskošnoj scenografskoj produkciji HNK-a.

Umjesto tih kulisa mogla je biti spuštena zavjesa, čime bi glumci gotovo pa posve ušli u gledalište, a scena je mogla biti i ogoljena kao u Jelčićevoj predstavi „Galeb“ u ZKM-u, no namjerno je odabrana ova međurazina kako bi se ušlo u dijalog s kazališnim prostorom. Jadranka Đokić u jednom trenutku ruši jednu od tih kulisa, kasnije Damir Markovina propada kroz rupu u prosceniju, što naravno nisu slučajnosti. Takvi su režijski zahvati već viđeni u Jelčićevim radovima, primjerice reflektor koji pada sa stropa u ZKM-ovoj predstavi „S druge strane“.

Foto: facebook.com/hnk.hr

Foto: facebook.com/hnk.hr

Nakon što je u predstavi „Ko rukom odneseno“ radnju smjestio u kuhinju, u ovoj se predstavi Jelčić ponovo vratio svojim (vjerojatno) najdražim scenografskim elementima, tapeciranim retro trosjedima i naslonjačima. U ovoj ih je predstavi skupio najviše dosad, a kroz jedan od njih Ana Begić doslovno propadne u sceni koja simbolično zrači apsurdom svakodnevnog života.

Za razliku od scenografsko-prostornog konteksta, s rasvjetom se Jelčić nikad nije previše bavio, pa tako ni u ovoj predstavi. Svjetlo je u gledalištu prigušeno, ali dovoljno jako da nam osvijesti okolinu i samim time reakcije drugih gledatelja, što pojačava dojam zajedničkog kazališnog iskustva i pridonosi intimnosti atmosfere, za razliku od izolirajućeg efekta mraka u „crnoj kutiji“ (što je još prisutnije u kino dvoranama). No, Jelčić se čak malo i poigrao rasvjetom u efektnom kraju predstave. Doduše, nakon rušenja kulisa i razmontiranja scene glumci se jednostavno više ne bi trebali vratiti na scenu na još jedan naklon jer je ovakav izlaz sam po sebi šarmantan.

Kostimografkinja Milica Kostanić glumce je obukla u svakodnevne komade odjeće koji odgovaraju srednjoj društvenoj klasi s kojom se Jelčić prvenstveno bavi, iako odjeća nema onaj socijalistički štih koji je imala u Jelčićevim prijašnjim radovima. Doduše, muški dio glumačke postave obučen je podosta casual, dok je ženski dio u haljinama i visokim potpeticama koje daju nešto svečaniji dojam pa se ne čini da pripadaju istom društvenom miljeu.

na kraju tjedna

Foto: facebook.com/hnk.hr

Svakako valja pohvaliti odličan glumački ansambl predstave, koji uz spomenute još čine Livio Badurina, Ivan Jončić i Goran Grgić. Glumački ansambl zagrebačkog HNK već dugo vremena nismo imali prilike vidjeti tako uživljen u zajedničkoj međuigri, posebice zabavan u scenama kada više puta zaredom uđu, pozdrave se te izađu, pojednostavljeno iskazujući kako su sva ta prijateljska druženja zapravo uvijek ista. Na to suptilno asociraju i harmonika te tambura koje unose u par navrata, no na njima nitko ne zasvira, kao što se to često zna dogoditi u stvarnosti.

Eventualna slaba točka predstave činjenica je da su mnogi momenti iz ove predstave već viđeni u Jelčićevim ranijim, već spomenutim predstavama, što bi mogli zamjeriti gledatelji upoznati s redateljevim opusom. S druge strane, novi dio publike koji se s Jelčićevim radom prvi puta susreće mogao bi iz kazališta izaći zbunjen s obzirom na fragmentarnost predstave, nedostatak linearne radnje i činjenicu da je predstava gotovo isključivo izmjena monologa i iznimne količine fizičkog izvedbenog materijala, ma koliko to bilo zabavno i simpatično.

U konačnici “Na kraju tjedna” ostavlja dojam uprizorenih školskih uputa za režiju predstave po estetici Bobe Jelčića. Sam je redatelj, u usporedbi s nekim navedenim starijim predstavama, u ovom radu manje maštovit i inovativan. Većina momenata ostavlja dojam kao da smo ih već vidjeli, možda ne doslovno u tom obliku, ali sigurno kao temu s varijacijama. No to ne znači da je krajni rezultat loš ili da nije vrijedan gledanja.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(16 votes, average: 3.000 out of 5)

Komentari