Istaknuto
13.04.2018.

The Gentleman novo je ime na našoj glazbenoj sceni, no osoba koja se skriva iza tog imena već je duže vrijeme poznata publici. Iza pseudonima krije se Marko Lucijan Hraščanec, školovani i talentirani glazbenik koji svoj istoimeni album prvijenac promovira 13. travnja u kazalištu Mala scena. Povodom toga saznali smo koliko je dugo radio na projektu The Gentleman, zašto album promovira u kazalištu i još mnogo toga.

02.04.2018.

Možda bi "Govori glasnije!" mogao biti "mega angažirani hrvatski politički teatar", ali Bobo Jelčić svjestan je stvarne moći kazališta pa zato sve pretvara u dobru satiru i radije se bavi svakodnevicom maloga čovjeka i njegovim malim-velikim problemima.

Izvedbene umjetnosti

“Na kraju tjedna” (HNK Zagreb): Školski primjer Bobe Jelčića s odličnim glumcima

06.12.2015. Tim HrvaćaninFoto: facebook.com/hnk.hr

Hvaljeni i cijenjeni kazališni redatelj Bobo Jelčić ove je sezone prvi puta u karijeri režirao u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Riječ je o njegovom autorskom projektu “Na kraju tjedna”, premijerno izvedenom 21. studenog. Novu je predstavu Jelčić tematski smjestio u kontekst vikenda kao vremena rezerviranog za odmor i provođenje s obitelji ili prijateljima, iz čega je izveden i naslov predstave.

Okosnice njegovih predstava uvijek su neki prijateljski, obiteljski ili bračni odnosi kroz koje podcrtava određene društvene fenomene i procese. U svojoj prošloj predstavi – „Ko rukom odneseno“ u Teatru &TD – to je konkretizirao kroz bračni par kojeg posjećuje njihov zajednički, no prvenstveno njegov prijatelj, iz čega slijedi određeni razvoj fabule. S njom u usporedbi “Na kraju tjedna” nema ni likove u dramskom smislu, niti ikakav zaplet ili naraciju, gotovo da je riječ o scenskim skicama koje tek čekaju da ih se poveže u priču i da dobe smisao.

Uz to je „Ko rukom odneseno“ komorna predstava s troje glumaca u maloj Polukružnoj dvorani &TD-a, a “Na kraju tjedna” predstava s osam glumaca na velikoj sceni naše središnje nacionalne kazališne kuće, što je značajan kontrast sam po sebi. Dok je u „Ko rukom odneseno“ publika u svojevrsnoj ulozi voajera, u ovoj se predstavi gledatelje nastoji uvući u svijet glumaca koji je istovremeno zatvoren zbog poluglasnih „razgovora“ koji su polovici gledališta posve nerazumljivi.

Foto: facebook.com/hnk.hr

Foto: facebook.com/hnk.hr

Glumci igraju predstavnike srednje klase građanskog društva, skupinu prijatelja koja vikende provodi u zajedničkim druženjima, no to je više-manje sve što znamo o njima. Njihovo je prijateljstvo, za razliku od konkretnih odnosa u „Ko rukom odneseno“, poprilično apstraktno. Nemaju ni imena, a otkrivamo tek to da su Vanja Matujec i Bojan Navojec u braku te da je Ana Begić Tahiri pridošlica u njihovom društvu. Govore isključivo u monolozima, zatvoreni u mikrokozmos vlastitih preokupacija, strahova, želja ili potreba. Njihovi se monolozi povremeno isprepliću, no zapravo nikad ne uspostave dijaloge. Čak i kada postoji razmjena replika, primjerice u prizoru svađe između Jadranke Đokić i Damira Markovine, njihovi likovi govore sami za sebe. Oni iznose svoje misli i frustracije, no ne vode dvosmjeran razgovor u kojem bi se međusobno slušali, uvažavali i razmjenjivali stavove.

Sadržajno se ti monolozi, kao i u prijašnjim Jelčićevim radovima, često svode na puke fraze koje same po sebi nemaju nikakvo značenje ili smisao, a kojima se inače svi svakodnevno služimo. Nedostatak konteksta u kojem bi te fraze funkcionirale Jelčić potencira njihovom repeticijom, bujicom riječi koja izlazi iz usta protagonista. Društvene situacije u koje je smjestio likove Jelčić dodatno ogoljuje minimalizmom u vizualnom oblikovanju, a u ovom je projektu u svemu tome najdalje otišao prepustivši značajan dio glumačke izvedbe fizičkom izrazu i pokretu, pa tako svi glumci imaju neku kretnju kao lajtmotiv svog lika.

Foto: facebook.com/hnk.hr

Foto: facebook.com/hnk.hr

Nepostojanje komunikacije jedna je od glavnih ideja predstave, a kroz te je monologe, koji su više no ikad u Jelčićevim predstavama izolirani u usamljenim praznim frazama, to itekako prisutno. Ipak, te rečenice nisu posve beznačajne. One to možda jesu za likove i radnju predstave, no ne i za gledatelje koji u njima prepoznaju situacije iz svakodnevnog života te suosjećaju s izrazima poput: Jedan život živim, drugi život mislim“. Pregršt je scena koje, s jedne strane izvođačkom repetitivnom apsurdnošću, a s druge iskustvenom bliskošću gledateljima, izazivaju i podosta smijeha. Štoviše, ovo je možda i dosad najduhovitiji Jelčićev rad.

Bobo Jelčić često naglašava da u svojim predstavama želi stvoriti intimnu atmosferu, bez obzira na broj glumaca ili veličinu scene na kojoj predstavu postavlja. U ovoj je predstavi to doista uspio, unatoč velikom gledalištu zagrebačkog HNK. Glumci koriste samo prednji dio pozornice, koja je naoko nespretno pregrađena običnim kulisama kroz koje čak i vidimo nešto unutrašnjosti kazališne scene, što je redateljev suptilan autorski komentar usmjeren često raskošnoj scenografskoj produkciji HNK-a.

Umjesto tih kulisa mogla je biti spuštena zavjesa, čime bi glumci gotovo pa posve ušli u gledalište, a scena je mogla biti i ogoljena kao u Jelčićevoj predstavi „Galeb“ u ZKM-u, no namjerno je odabrana ova međurazina kako bi se ušlo u dijalog s kazališnim prostorom. Jadranka Đokić u jednom trenutku ruši jednu od tih kulisa, kasnije Damir Markovina propada kroz rupu u prosceniju, što naravno nisu slučajnosti. Takvi su režijski zahvati već viđeni u Jelčićevim radovima, primjerice reflektor koji pada sa stropa u ZKM-ovoj predstavi „S druge strane“.

Foto: facebook.com/hnk.hr

Foto: facebook.com/hnk.hr

Nakon što je u predstavi „Ko rukom odneseno“ radnju smjestio u kuhinju, u ovoj se predstavi Jelčić ponovo vratio svojim (vjerojatno) najdražim scenografskim elementima, tapeciranim retro trosjedima i naslonjačima. U ovoj ih je predstavi skupio najviše dosad, a kroz jedan od njih Ana Begić doslovno propadne u sceni koja simbolično zrači apsurdom svakodnevnog života.

Za razliku od scenografsko-prostornog konteksta, s rasvjetom se Jelčić nikad nije previše bavio, pa tako ni u ovoj predstavi. Svjetlo je u gledalištu prigušeno, ali dovoljno jako da nam osvijesti okolinu i samim time reakcije drugih gledatelja, što pojačava dojam zajedničkog kazališnog iskustva i pridonosi intimnosti atmosfere, za razliku od izolirajućeg efekta mraka u „crnoj kutiji“ (što je još prisutnije u kino dvoranama). No, Jelčić se čak malo i poigrao rasvjetom u efektnom kraju predstave. Doduše, nakon rušenja kulisa i razmontiranja scene glumci se jednostavno više ne bi trebali vratiti na scenu na još jedan naklon jer je ovakav izlaz sam po sebi šarmantan.

Kostimografkinja Milica Kostanić glumce je obukla u svakodnevne komade odjeće koji odgovaraju srednjoj društvenoj klasi s kojom se Jelčić prvenstveno bavi, iako odjeća nema onaj socijalistički štih koji je imala u Jelčićevim prijašnjim radovima. Doduše, muški dio glumačke postave obučen je podosta casual, dok je ženski dio u haljinama i visokim potpeticama koje daju nešto svečaniji dojam pa se ne čini da pripadaju istom društvenom miljeu.

na kraju tjedna

Foto: facebook.com/hnk.hr

Svakako valja pohvaliti odličan glumački ansambl predstave, koji uz spomenute još čine Livio Badurina, Ivan Jončić i Goran Grgić. Glumački ansambl zagrebačkog HNK već dugo vremena nismo imali prilike vidjeti tako uživljen u zajedničkoj međuigri, posebice zabavan u scenama kada više puta zaredom uđu, pozdrave se te izađu, pojednostavljeno iskazujući kako su sva ta prijateljska druženja zapravo uvijek ista. Na to suptilno asociraju i harmonika te tambura koje unose u par navrata, no na njima nitko ne zasvira, kao što se to često zna dogoditi u stvarnosti.

Eventualna slaba točka predstave činjenica je da su mnogi momenti iz ove predstave već viđeni u Jelčićevim ranijim, već spomenutim predstavama, što bi mogli zamjeriti gledatelji upoznati s redateljevim opusom. S druge strane, novi dio publike koji se s Jelčićevim radom prvi puta susreće mogao bi iz kazališta izaći zbunjen s obzirom na fragmentarnost predstave, nedostatak linearne radnje i činjenicu da je predstava gotovo isključivo izmjena monologa i iznimne količine fizičkog izvedbenog materijala, ma koliko to bilo zabavno i simpatično.

U konačnici “Na kraju tjedna” ostavlja dojam uprizorenih školskih uputa za režiju predstave po estetici Bobe Jelčića. Sam je redatelj, u usporedbi s nekim navedenim starijim predstavama, u ovom radu manje maštovit i inovativan. Većina momenata ostavlja dojam kao da smo ih već vidjeli, možda ne doslovno u tom obliku, ali sigurno kao temu s varijacijama. No to ne znači da je krajni rezultat loš ili da nije vrijedan gledanja.

(Visited 528 times, 1 visits today)
Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(17 votes, average: 3.118 out of 5)

Komentari