Istaknuto
20.06.2018.

Kolektiv emge prošle se godine na 14. Velesajmu kulture bavio pitanjem revitalizacije i prenamjene prostora zagrebačkih kinodvorana, u sklopu čega je nastala izložba "Kino 041 – pogled na prošlost i sadašnjost zagrebačkih kinodvorana". Izložba je ponovno postavljena na ovogodišnjem Design Districtu, što je bio povod za razgovor s Tenom Bakšaj, jednom od članica kolektiva.

14.06.2018.

Folklorni ansambl Ivan Goran Kovačić već 70 godina djeluje u okviru istoimenog studentskog kulturno umjetničkog društva kao jedan od najboljih i najslavnijih hrvatskih folklornih ansambala. Okruglu obljetnicu proslavili su odličnim koncertom u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Izvedbene umjetnosti

“Crveno” (Teatar Exit): Crno će pojesti crveno

28.02.2015. Ena Bebek
Foto: www.teatarexit.hr

Foto: www.teatarexit.hr

„Što vidiš? Crveno!“, riječi su kojima počinje još jedna uspješnica Teatra EXIT. Tekst Johna Logana u režiji Matka Raguža svoju je premijeru doživio 30. siječnja, a od tada priča o seriji murala za jedan od najprestižnijih restorana na svijetu suvereno vlada daskama koje život znače.

Kroz glumački dvojac (Siniša Popović, Filip Križan) ispričana je priča o američkom slikaru Marku Rothku, apstraktnom ekspresionistu, koji stvara u New Yorku nakon Drugog svjetskog rata, a čije slikarstvo krase čiste boje: „Sredinom 30-ih godina pridružuje se grupi njujorških ekspresionističkih umjetnika imena  Desetorica, koji u struji modernizma i apstrakcije, postaju izuzetno popularni u SAD-u“. Rothko (Siniša Popović) kao veliko ime ekspresionizma, uoči jedne od najvećih narudžbi u njegovoj karijeri, u potrazi je za asistentom koji će mu pomoći oko serije murala, ali i za osobom koja će njegovoj taštini i egoizmu pokazati i naučiti kako drugačije promatrati svijet oko sebe. Rijetka katarzična drama, koja kroz monologe glavnih likova ne uči samo njih o svijetu koji ih okružuje te o njima samima, već se širi i na publiku, novo je i važno ime na repertoaru ovog kazališta.

Foto: www.teatarexit.hr

Foto: www.teatarexit.hr

Kroz samu je predstavu pobrojan niz umjetnika iz raznih područja, pa tako sam narativ predstave prepoznaje mnoštvo fokusa kroz koje se predstava može promatrati. Tako u fokus možemo staviti same slike koje odolijevaju vremenu, koje postoje tek uz prisustvo ljudi. One uzrokuju raskol u samom slikaru zbog njegove želje da one ne budu samo potrošna roba i znak konzumerizma, već da odražavaju sve one trenutke u kojima su stvarane. Sve rasprave među likovima o Pollocku ili Friedrichu Nietzscheu, samoj umjetnosti, životu asistenta Kena (Križan) ili pak njegovoj potrebitosti možemo promatrati odvojeno od cjeline što pogoduje narativu ove predstave i čini ju dostupnom i razumljivom svakom pojedincu koji dođe u Ilicu 208.

Najznačajniji i najočitiji fokus koji nam se nameće svih devedeset minuta odnos je Rothka i njegova asistenta Kena, a isprepleten je mnoštvom kontrasta. Dok se Rothko, kao već stari, ali iskusni slikar, boji prevlasti crne nad crvenom (crne kao simbola smrti), mladom je asistentu Kenu simbol smrti bijela boja, koja podsjeća na tragediju koja ga prati od sedme godine. U nizu kontrasta, koje susrećemo gledajući likove, vjerojatno je najjači onaj koji nije toliko očit, Dioniza i Apolona. Iako se ovaj kontrast veže za slikarstvo Pollocka i velikog Rothka, s neizmjernom ga lakoćom možemo preslikati na odnos između likova.

Foto: www.teatarexit.hr

Foto: www.teatarexit.hr

Asistent kao Dioniz, kojeg nije previše briga za formalnosti u slikarstvu, koji se prilagođava vremenu koje u američkoj umjetnosti slijedi nakon ekspresionizma (Pop Art), koji prihvaća slikarstvo kroz percepciju popularne umjetnosti i jednostavnosti koju ona donosi s jedne strane, te Rothko kao Apolon, koji se čvrsto drži konvencija u slikarstvu, jasnih linija i odlučnih poteza kistom s druge strane. Dvije suprotnosti koje, kroz dvije godine suživota u mračnom i hermetički zatvorenom ateljeu, zajedno rade, proučavaju murale namijenjene restoranu, razgovaraju o umjetnosti i svojim životima, vrlo brzo ruše sociološke tvrdnje o nemogućnosti prijateljstva između dvije potpune krajnosti.

Savršeno zaokružena cjelina koja počinje i završava istim riječima: „Što vidiš? Crveno!“, uistinu pruža mogućnost pročišćenja svakom pojedincu koji se nađe u gledalištu. Jednako tako, širi vidike o samoj umjetnosti, ali i nenametljivo potvrđuje naučeno, da se ljudi mogu, ali i ne moraju promijeniti.

(Visited 476 times, 1 visits today)
Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari