Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Izvedbene umjetnosti

“Kako smo preživjele” (ZKM): Urnebesno dobra analiza društvenih sustava kroz koje smo prolazili

11.05.2014. Tim Hrvaćanin
www.zekaem.hr

www.zekaem.hr

Kako započeti osvrt najbolje predstave ZKM-a ove sezone, a da ne bude isključivo provala oduševljenja? Sarajevski gost Dino Mustafić napravio je predstavu, uz dramaturgiju Željke Udovičić i asistenciju Dine Pešuta, po motivima eseja Slavenke Drakulić i po sjećanjima glumica. Okupio je osam glumica iz inače odličnog ansambla, i uvježbao najuvjerljiviji ansambl neke trenutne zagrebačke predstave.

Čitajući najavu predstave, uz činjenicu da je riječ o isključivo ženskom ansamblu, bio sam malo skeptičan (ali ne zbog toga što je riječ o ženskom ansamblu, to nikako ne podcjenjujem). Očekivao sam tešku dramu o komunizmu, Domovinskom ratu i tranziciji, nabijenu snažnim emocijama ženske perspektive te mračnim, depresivnim i ogorčenim sjećanjima o raznim društvenim neugodnostima iz tri različita, ali iznimno tijesno povezana povijesna razdoblja. I svih tih elemenata ima u predstavi, samo što žanr nije tragična političko-povijesna drama, nego nešto kao satirični društveno angažirani mjuzikl.

Ne bih rekao da su eseji Slavenke Drakulić i sjećanja glumica motivi predstave. Po meni su to kanali putem kojih se izrazila i na kojima se prikazala analiza triju različitih društvenih stanja – jugoslavenski komunizam, rat i kapitalističko tranzicijsko društvo samostalne Hrvatske. A motivi su stvarne društvene pojave, procesi i vrijednosti tih triju sustava, ali ne kao apstraktni pojmovi, već kao konkretni primjeri proizašli iz sjećanja glumaca.

U toj društvenoj analizi nema okolišanja, patetike, poetike, pretencioznosti, kamufliranja, metafora ili usporedbi. Sve izrečeno je svima jasno, izravno, jednostavno, a što je najvažnije – urnebesno je smiješno. Naravno da je cijela ta analiza istovremeno i kritika, a u određenoj mjeri i izrugivanje tih društvenih stanja, koja su često ništa više no apsurdna.

www.zekaem.hr

www.zekaem.hr

Predstava je tematski podijeljena na tri djela, u skladu s tri društvena sistema, a svaki dio prati i različiti izgled scene, rasvjeta i kostimi. U prvom dijelu, „komunističkom“, preko cijele scene su rasprostrti veliki tepisi, uredno okomito posloženi da odražavaju totalitarni štih režima. Glumice su u kutama i borosanama, igraju se hula-hopom, a sjećanja su povezana s rolšuhama, žvakaćama, partizanskim pjesmama i novovalnim hitovima. Tu je i poznati jugoslavenski fenomen da su svi morali znati rastaviti pušku, što je uživljeno dočarala Nina Violić uz provalu psovki. A tu je, naravno, i Tito, posebice u jednoj genijalnoj sceni u interpretaciji Ksenije Marinković, kada ona priča kako je zgodan i šarmantan.  S obzirom na to da je to vrijeme već podosta iza nas ovaj je dio manje kritički nastrojen, već više secira taj način života, vadeći iz zaborava i podsjećajući starije generacije na pojmove i pojave s kojima su se tada susretali, što izaziva salve smijeha kod publike, ali i dozu nostalgije i čežnje. Ukupno gledajući, možda i najbolja i najuvjerljivija analiza jugoslavenskog fenomena, ideologije, društvenih vrijednosti i načina života.

No u prikazu rata nema više zajebancije, ta su sjećanja prikazana neutralno, ali i objektivno. Na primjer, spominje se Vukovar, stradali Hrvati, vojna moć agresora, ali se spominje i Čapljina, u kojoj su Hrvati bili ti koji su počinili zločine. To je režirano tako da Doris Šarić-Kukuljica rješava križaljku u novinama, čita opise ratnih zbivanja koja su se dogodila u tim gradovima, a kao odgovor traži njihova imena, što mi se učinilo kao veoma pragmatičnim scenskim rješenjem, a tek je jedna u nizu redateljskih inovacija. Cijeli dojam ratnog stanja i društvenog kaosa upotpunjuje izgled scene, koju sad prekrivaju crni tepisi, preko čega su porazbacane prazne gajbe piva, paketi novina i televizori. Glumice su u svakodnevnoj, neutralnoj odjeći te su sve okupljene u sredini pozornice, kao u nekom taboru kojeg okružuju mikrofoni. Glumice pričaju svoja sjećanja iz tog razdoblja na mikrofon, preko pozornice se vrti videoprojekcija „snježne slike“, rasvjeta je prigušena, a uz cjelokupni izgled scene stvara se atmosfera apokalipse. Nakon što je ovaj dio završio, za vrijeme promjene scene svirala je hrvatska himna na električnoj gitari. Rat je završio, svira himna, imamo državu!

www.zekaem.hr

www.zekaem.hr

Treći dio smješten je u teretanu, pozornica je puna sprava i rekvizita za vježbanje, a glumice vježbaju – u štiklama i šljokastim haljinama. I to zaista vježbaju, trče na traci za trčanje, rade sklekove i dižu utege, i paralelno s tim žale se i prepiru o kreditnim karticama i dugovima, o skupocjenosti kozmetičkih preparata, zdravog života, bio hrane, ali i alkohola i cigareta. Ta apsurdnost iz predstave je prisutna u svakodnevici, to je jedini siguran element svakodnevnog života, jer posao i novac to zasigurno više nisu. Najuvjerljivije je kad Jadranka Đokić priča o preseljenju u Zagreb i čuđenju kako u Zagrebu svi samo sjede po kafićima i piju kave, što je fenomen koji svi mi svakodnevno komentiramo – vjerojatno negdje uz kavu. Koliko smiješno toliko i bolno pričaju o sadašnjoj društvenoj situaciji, o temama kojima smo neprestano okruženi, kojih smo svi svjesni i koje su sada napokon sve stavljene u zajednički kontekst, izrečene bez ikakvog uljepšavanja. Uistinu se vrijedi zapitati, kao što se i same glumice zapitaju, što možemo tražiti i očekivati od ovakvog života, u kojem neprestano radimo samo zato da bismo mogli otplatiti dugove i skupocjene proizvode, a onda bismo još i trebali biti sretni što imamo prilike raditi i što imamo posao. Finale ovog dijela i cijele predstave je Oda radosti, s potpuno promijenjenim tekstom, ali o tome neću više pisati jer je jednostavno genijalno i ne želim upropastiti doživljaj.

Svaki od ovih dijelova je započeo isječkom iz eseja Slavenke Drakulić, u kojima je naglašeno da je i u komunizmu i za vrijeme rata postojalo neko apstraktno „mi“. Svi smo bili „mi“, iako se možda tako nismo osjećali, a individualnost nije bila moguća, niti poželjna. Ona se ostvarila tek u demokratskom i kapitalističkom uređenju, sustavu tržišnog natjecanja i privatnog vlasništva, kad više nismo bili „mi“, već je svatko mogao biti „ja“. Ali zanimljivo je bilo primijetiti da su glumice u komunizmu radile više-manje iste radničke poslove, mehanizirane i rutinizirane, bilo to šivanje, pranje podova i prozora, marširanje ili pjevušenje partizanskih pjesama (tekstovi kojih su promijenjeni u duhu radnje), ali je svaka to radila za sebe, nije gledala druge kako rade, nije se zamarala je li neka druga učinkovitija od nje. A u „modernom“ društvu, dok vježbaju u teretani, sve su buljile jedna u drugu, odmjerivale su se, i to često s neodobravanjem i negodovanjem. Tako dolazimo u apsurdnu situaciju u kojoj u kolektivnoj društvenoj svijesti svatko radi u svojim okvirima i gleda svoja posla, a u sustavu gdje je omogućena, poželjna i poticana individualnost i različitost svih pojedinaca mi uporno gledamo druge i s njima se uspoređujemo, čak se i trudimo uklopiti u trendove, postati dio mase – kolektiva.

www.zekaem.hr

www.zekaem.hr

Uz glumice su na pozornici dvojica muzičara, Mate Matišić i Stanislav Kovačić na električnoj gitari i violončelu. Aranžmani možda jesu ogoljeni, ali glazba je itekako efekta i pruža odličnu podlogu brojnim songovima koje glumice pjevaju. Melodije tih pjesama su svima poznate, npr. pjesme Idola, Čavoglave ili My heart will go on, ali tekstovi su promijenjeni u duhu predstave i nema dlake na jeziku. Sve je rečeno, pa čak i stih „što će nama država, što će nama Hrvatska“, što je bilo posebice dobro čuti znajući da je u publici na premijeri bilo nekoliko ministrica i ministara. Bilo bi zanimljivo čuti njihove reakcije na kritiku današnjeg društva i vladajućih. Još bi zanimljivije bilo vidjeti neke druge ljude, na vodećim političkim (o)pozicijama na ovakvoj predstavi.

Ova predstava odličan je primjer suvremenog teatra. Ozbiljna i angažirana tema predstavljena na svima razumljiv način, a uz to je duhovita i zabavna. Mlađe generacije može upoznati s komunizmom i ratom, dok će kod starijih vjerojatno izazvati nostalgiju za prošlim vremenima i gorčinu zbog sadašnjih. Traje svega sat i pol, iznimno je dinamična, koristi se brojnim najnovijim trendovima u teatru, poput upotrebe mikrofona, videoprojekcije, live glazbene pratnje i puno pjevanja. Redatelj i ansambl, pa i cijeli ZKM, ne boje se provocirati i ubaciti u predstavu crvenu zvijezdu, sovjetsku zastavu, hrvatsku i europsku himnu te sve te simbole izvrgnuti u cilju postizanja svoje poruke. Najvažnije je da nema cenzure ili kamuflaže, kritika je jasna i svi su je svjesni.  A bilo bi dobro da je i svi dožive, odnosno da predstava što više i što duže igra, jer zaslužuje brojnu publiku.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(16 votes, average: 4.063 out of 5)

Komentari