Istaknuto
13.07.2018.

Uoči koncerta Mayalesa u Muzeju suvremene umjetnosti, sjeo sam s Petrom Beluhanom u jedan kvartovski kafić na Sigečici pa smo porazgovarali o "Simbolu za sunce", trenutnoj postavi benda, ovogodišnjem INmusicu, što to znači biti autentičan na sceni i drugim temama.

02.07.2018.

Prošao je još jedan INmusic festival. Ovo su zaključna razmatranja i komentar Ziherove glazbene redakcije na trinaesti INmusic festival.

Izvedbene umjetnosti

Osvrt – My Little Corner of the World: Mali kutak ksenofobije i suvremenog teatra u Gavelli

09.04.2014. Tim Hrvaćanin
Foto: www.gavella.hr

Foto: www.gavella.hr

Redateljsko – dramaturški tandem Anica Tomić i Jelena Kovačić postavile su najnoviji autorski projekt „My Little Corner of the World“ u kazalištu Gavelli. Predstava je temeljena na dramskom predlošku „Južnjak“ njemačkog redatelja i dramatičara Rainera Wernera Fassbindera.

Radnja prati zatvorenu malograđansku radničku skupinu ljudi koje veže zajedničko okupljalište – lokalni kafić. Njihova malograđanska harmonija poremeti se kad u njihovu skupinu uđe stranac – gastarbajter, radnik bez identiteta, nacionalnosti ili religije. Igra ga Đorđe Kukuljica bez da progovori ijednu riječ cijelu predstavu. Taj stranac predstavlja nešto nepoznato, potencijalno opasno, pa se prema njemu skupina od samog početka postavlja neprijateljski – a možete si misliti kakav je rasplet situacije.

Tema predstave je trenutno itekako aktualna, i u Hrvatskoj i u svijetu. Sve je više mržnje i diskriminacije raznih manjina i onih drugačijih, a to upravo stranac predstavlja. Posebno je zgodno postavljeno da on ustvari nije pripadnik nijedne manjine, već je osoba bez ikakve osobine, identiteta, jezika, religije, nacionalnosti, pa čak je i seksualnu orijentaciju teško odrediti. Poanta je da se to svakome može dogoditi, da je današnje društvo društvo mržnje, predrasuda i nesigurnosti te da svatko u bilo kojem trenutku može postati stranac iz predstave. To se i dogodi liku Barbare Nole, Emi, samostalnoj poslovnoj ženi, najuspješnijoj među galerijom luzera, koja i dovodi stranca te ga zapošljava kao svog radnika. Ona je u početku dio ekipe, ali nije htjela otpustiti stranca zbog pritiska i tračeva okoline jer se ne obazire na takve tričarije, a on je koristan radnik. Time izazove kolektivnu ljutnju skupine i dodatno potpiruje linč na stranca.

Foto: www.gavella.hr

Foto: www.gavella.hr

O strancu znamo samo jednu sigurnu činjenicu, a to je da je kvalitetan radnik. Ta činjenica je, ironično, također potaknula val mržnje, jer je neviđeno da jedan stranac dođe u našu zemlju te uzima naš posao i naše novce, iako je većina likova već imala priliku raditi za Emu, koju su lošim radom uprskali.

Ostali likovi su lokalni luzeri iz radničke klase. Podosta su stereotipizirani, a dijalozi među njima banalizirani su – vjerojatno bi trebali dočaravati svakodnevni govor, ali ponekad zvuče „gavelijanski“ uštogljeno. Franjo Dijak igra tipičnog uličnog štemera Rika i na trenutke vam je stvarno ljigav, dođe vam da ga udarite u facu. Upravo zbog toga bih rekao da je pogodio ton uloge. Sven Medvešek igra njegovog najboljeg prijatelja Pavla, svojevrsnog neuspješnog umjetnika nezaintersiranog za život, a tako i glumi, nezainteresirano, pa bismo mogli diskutirati je li i on pogodio žicu ili mu se jednostavno ne da.

Treći momak u škvadri je Bruno, a igra ga Amar Bukvić. On živi s Emom i radi za nju, stoga je dolazak stranca, koji se k njima useljava, njemu dodatni motiv za mržnju. U stvarnom životu bi Bruno bio onaj zbunjeni lik u društvu kojeg ostali zajebavaju, a takve je najlakše nagovoriti da naprave budalaštine. Pogotovo ako cijela ekipa trača da neki stranac ševi ženu koju i on ševi.

Iva Babić igra Pavlovu djevojku Helenu koja cijelo vrijeme trčkara po pozornici, ali nisam siguran da nešto radi. Međutim,  i kao takav lik se nekako uklapa u cijelu viziju luzera i besposličara. Nasuprot njoj je Mari, Rikova zaručnica, koju glumi Antonija Stanišić Šperanda. Ona sanjari o tome da nekuda otputuje, da se makne iz te njihove zabiti (uvijek mora biti jedan takav lik), pa ju tako i stranac zaintrigira te se ona zaljubi u njega (očekivalo se da će se netko zaljubiti u stranca).  No, što se kasnije s tim dogodi bolje je ne otkriti, ali u svakom slučaju Antonija je svoju ulogu najuvjerljivije odigrala.

Foto: www.gavella.hr

Foto: www.gavella.hr

Veteran Gavelle Boris Buzančić igra starca Franca. Jelena Miholjević igra Ingu, pjevačicu koja redovito nastupa u kafiću i sanja o inozemnoj karijeri. Ona je u biti inventar kafić, bonus elementu koji drži svu tu škvadru na okupu. Vlasnicu kafića, Gundu, igra Ksenija Pajić, a njen lik je već zanimljiviji i kompleksnije obrađen. S jedne strane je iskompleksirana zbog Inge (koja stalno priča o nekim producentima, iako je svima jasno da nikad neće biti ništa od njene karijere). S druge je strane očajna zbog nedostatka ljubavnog života, pa glad utažava čitanjem jeftinih ljubavnih romana koji dodatno raspiruju njene strasti. Zgodan stranac joj se svidi i pokušava ga zavesti, ali on je odbija, što u njoj izaziva psihički slom koji je fantastično dočaran, iako neki kažu da je to bilo previše i netaktno. Ona tada izmišlja da ju je stranac želio silovati te kreće prava hajka na stranca.

Predstava se cijelo vrijeme igra teatra-u-teatru, od samog početka kada se svi likovi dolaskom na pozornicu predstave publici (tako da vam u prethodnim opisima nisam ništa spoilao). Ali tog teatra-u-teatru postanemo svjesni tek nakon masovne scene sredinom predstave kada Inga povikne „Igrajte Fassbindera!“. To je nekako zbunjujući trenutak, jer i u scenama kad se drže radnje drame i u scenama kad se razbija četvrti zid te se obraćaju publici, glumci ne prestaju biti likovi drame, zadržavaju karakterizaciju, misli i svjetonazore. Tako spomenuti Ingin uzvik nekako reže predstavu i ostavlja publiku zbunjenu.

Izmjenjuje se velik broj scena, ali s obzirom da scenografiju čine stolci, dva pomična okvira i nekoliko šipki koje se neprestano spuštaju i dižu (scenografiju potpisuju autorice predstave i Siniša Ilić), puko pomicanje tih okvira naznačuje novu scenu, koja se zatim najavi i na mikrofon – npr. kafić, 15. kolovoz ili nečiji stan/zgrada, 18. kolovoz. Scene su relativno kratke i izmjenjuju se relativno brzim ritmom. Dio njih se odvija između dvoje ili troje likova u njihovim privatnim prostorima, dok su drugi dio grupne scene u kafiću, ispred Pavlove zgrade ili slično.

Dok je dio onih prvih čak i suvišan (npr. Helena zatrudni i tome je posvećena samo jedna scena koja nema veze s prethodnim ili daljnjim tijekom predstave), ove druge scene su znatno uvjerljivije i zanimljivije. Te grupne masovne scene su i znatno dinamičnije, a pružile su i više mogućnosti Anici Tomić za redateljsku razradu. Čak i one scene koje nisu nabijene akcijom, već se svode na lijeno tračanje likova pred zgradom, održavaju ritam predstave i doprinose cjelokupnoj ideji predstave i tematskoj niti vodilji. U tim se situacijama razvija najviše tračeva i izmišljotina oko stranca, koje dodatno raspiruju mržnju i neprijateljstvo prema njemu. Zgodan je detalj što sve te scene završe riječima „idem ja“ i, naravno, pomicanjem okvira.

Foto: www.gavella.hr

Foto: www.gavella.hr

Anica se nije rasvjetom poigrala kao npr. u „Ledi“ u ZKM-u, ali jedan detalj činio mi se iznimno zanimljivim – za vrijeme scene u kojoj su svi likovi na pozornici i huškaju linč stranca (ta se scena prekida spomenutim riječima: „Igrajte Fassbindera“) svjetla u publici se postepeno pale i pojačavaju, gotovo do stupnja normalne rasvjete, da bi zatim, onim povikom, bila naglo ugašena.

Unatoč tome što je ova škakljiva tema obrađena relativno nepristrano, bez očitih zaključaka i poruke, dajući prostora stavovima i napadača na stranca i njegovim zaštitnicima, ovim potezom sa svjetlima redateljica želi uključiti publiku u predstavu, u raspravu, želi potaknuti publiku na reakciju i na promišljanje te, u konačnici, na donošenje vlastitih zaključaka.

Moderna redateljica kakva je Anica Tomić ruši, osim četvrtog zida, još neke ustaljene kazališne konvencije, a s obzirom na zanimljivu temu i ideju redateljsko-dramaturški pristup (ujedno i dvojac, Tomić – Kovačić) svakako valja pohvaliti i potaknuti na daljnje stvaralaštvo. No, ukupni dojam zapinje između prevelikog broja scena, prebanalnih dijaloga i nedovoljno istančane karakterizacije likova, zbog čega nismo sigurni čime se točno ova predstava želi zapravo baviti.

(Visited 284 times, 1 visits today)
Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(5 votes, average: 2.600 out of 5)

Komentari