Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Izvedbene umjetnosti

“Vučjak” (HNK Zagreb): Krležini ideali u sukobu s pučkim nemoralom

15.01.2015. Tim HrvaćaninFoto: www.hnk.hr

Ivica Buljan započeo je mandat ravnatelja Drame zagrebačkog HNK režijom Vučjaka Miroslava Krleže. Drama Vučjak, praizvedena u HNK 30. prosinca 1923. godine, prati lik Krešimira Horvata (igra ga debitant Silvio Vovk) koji 1918. godine daje otkaz kao novinar u Narodnoj slozi te se zapošljava kao seoski učitelj u izmišljenom mjestu Vučjak u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Prolog drame odvija se u redakciji Narodne sloge, dok su događanja u Vučjaku raspoređena u tri čina, uz jedan intermezzo u trećem činu koji nas ubacuje u Horvatov san.

Sama drama u Krležinom je opusu smještena između njegovih ranih ekspresionističkih drama (Legende) i zrelog perioda u kojem dominira glembajevski ciklus. U Vučjaku prepoznajemo elemente i jednog i drugog izričaja. Buljan je tu bogatu fabulu podijelio u tri dijela, s pauzama režiravši gotovo četverosatnog mamuta od predstave. Prvi dio predstave istovjetan je prologu drame, prvi i drugi čin drame smješteni su u drugom dijelu predstave, dok treći dio predstave zaokružuju treći čin drame i intermezzo.

U Zagrebu smo prvenstveno viđali Buljanove postdramske predstave koje graniče s performansom, a obiluju eksplicitnim scenama nasilja, golotinje i seksa, poput Garaže, Žute crte, Grobnice za Borisa Davidoviča ili Kiklopa. Također, Buljan je u Zagrebu najpoznatiji po suradnji sa ZKM-om (spomenute Garaža i Žuta crta), u kojem npr. Bobo Jelčić ili Oliver Frljić režiraju Čehova ili Shakespearea tako da odstupaju od dramskoga predloška i interveniraju u tekst, do granice da se potpuno izgubi ili promijeni originalna fabula.

Foto: www.hnk.hr

Foto: www.hnk.hr

Stoga su mnogi strepili od Buljanova dolaska u HNK, no on nije pošao putem gore spomenutih predstava, već je pažnju prvenstveno posvetio tekstu, ne odstupavši značajno od Krležinog predloška. Njegova ranije opisana avangardna poetika prisutna je gotovo isključivo u spomenutoj sceni Horvatova sna u intermezzu, nadrealnoj sekvenci u kojoj se u jednom općem metežu i vrtlogu nadmeću glasovi, uzvici i povici. Glumice u burlesknim haljinama naguravaju se i (previše) vrište, muškarci nose maske, bijelu šminku i kapute nakićene perjem, Nina Violić se prešetava u korzetu, a gola Marija Šegvić, obučena u prozirnu vjenčanicu, pleše uz polugolog plesača Hassana Awada.

Upravo ta posvećenost tekstu uzrok je dviju zamjerka koje bih mogao pripisati predstavi. Prvenstveno, predstava je ipak malo preduga.  Ne nužno zato što traje četiri sata i jer je publici problem toliko sjediti u kazalištu (iako nekima to sigurno jest naporno),  već zato što su pojedine scene i dijalozi nepotrebno rastegnuti, poput scene na početku drugog čina, u kojoj se Krešimir Horvat otprilike petnaest minuta prepucava s Lukačem, Grgom Tomerlinom, Starcem i Perekovim Jurom oko prodaje školskih drva. Bitna je to scena za daljnji tijek radnje, nakon nje slijedi ključni Horvatov sukob s Marijanom Margetićkom, ali slušati petnaest minuta istu prepirku o školskim drvima i o tome s kim se Margetićka sve ševi, nakon već odgledanih dva sata predstave, može postati zamorno.

Foto: www.hnk.zg

Foto: www.hnk.zg

U svom nastojanju da ne intervenira u dramski predložak, Buljan je na neki način sebe ograničio u redateljskoj imaginaciji i usporio ritam predstave, koja obiluje dugim statičnim scenama u kojima je naglasak na glumačkoj izvedbi, u skladu s načelima klasičnog dramskog teatra. Vjerujem da se Krležina sklonost višestrukom ponavljanju istih fraza ipak mogla dramaturški obraditi kako bi se dobilo na dinamičnosti predstave (kao što je to učinjeno u ZKM-ovom Kristoforu Kolumbu u režiji Rene Medvešeka), a da Krležin tekst i ideje pritom ne stradaju. Što se same minutaže tiče, smatram da su kazalištu i publici potrebne ovakve maratonske predstave, ne samo iz odgojno-obrazovnih razloga kod posjeta školaraca i studenata kazalištima (mlađe generacije imaju sve manje koncentracije, na čemu bi valjalo poraditi), već i ja kao gledatelj ponekad poželim utonuti u klasik kao što su Vučjak i Glembajevi u HNK, Tri sestre u Gavelli ili Idiot u ZKM-u, kao što  volim i pogledati maratonske filmove poput Ben-Hur, Zameo ih vjetar ili Lawrence od Arabije.

Buljanova posvećenost tekstu uzrokovala je, ironično, i to da su pojedini fragmenti radnje ispričani nejasno ili nepregledno, pa neupućenog gledatelja mogu ostaviti zbunjenog (a uvijek će biti gledatelja koji neće pročitati ili barem proučiti dramski predložak). Primjerice, usputnom gledatelju intermezzo bi se, što se tiče samih zbivanja na sceni, mogao učiniti potpuno besmislen i nepovezan s ostatkom drame, no to je isključivo krivnja neinformiranog gledatelja, jer scena sna možda nije narativno povezana s radnjom u činovima i prologu drame, ali u nju su utkani brojni motivi iz života Krešimira Horvata koji nam uvelike pojašnjavaju karakterizaciju lika. No, i gledatelja dobro upoznatog s dramom mogu, bar na trenutak, zbuniti scene u prvom i drugom dijelu predstave kada Poluganova žena, s kojom je Horvat imao aferu u gradu (što je bio jedan od razloga njegove ostavke i odlaska na selo, ali se i u drami to nejasno pojašnjava), prošeće u tišini preko pozornice, tek uz prikladnu glazbu i promjenu rasvjete koji daju naznaku da je riječ o Horvatovim snovima i maštarijama.

Foto: www.hnk.hr

Foto: www.hnk.hr

Zašto je to bitno za predstavu, svi ti Horvatovi snovi, uključujući i cijeli intermezzo? Zato što je Horvat, kakvog ga igra Silvio Vovk, opterećen erotskim fantazijama. Zapravo, on je ovisnik o seksu i njegovo se cjelokupno ponašanje vodi njegovim nagonima, kojima se lako manipulira i koje on nije u stanju kontrolirati. To se sve sumira u spomenutom erotski nabijenom snu, u kojem se susreću i sukobljavaju brojne Horvatove ljubavnice – Poluganova žena, Marijana Margetićka i Amerikanka Eva. Uz njih je u snu i Nevjesta kao simbol čistoće i netaknutog (Horvat se svojih ljubavnica brzo zasiti i uvijek traži nove), te njegova Majka, što evocira Edipov kompleks, iako je u ovom slučaju uspostavljen zaštitnički odnos majke prema sinu, ne seksualni, no potvrđuje činjenicu koliko su žene važan segment Horvatova života te koliko utjecaja imaju na njega.

Van svojih seksualnih avantura, koje ga uglavnom samo bacaju iz problema u problem, Horvat je idealist kojem se san i java isprepliću, koji živi u svom svijetu i kojem nedostaje pragmatičan dodir s realnošću (npr. Margetićka je morala prodati školska drva i štošta drugo kako bi Horvat, ona i njezina djeca mogli preživjeti, dok Horvat samo primjećuje servirano jelo i novo odijelo). Stoga je Silvio Vovk kao takav Krešimir Horvat odigrao odličnu ulogu. Horvat je mladi čovjek koji se, razočaran ambicijama, ali izgubljen u idealima, našao na selu koje je dodatno potpirilo njegove neobuzdane nagone, nad kojima su kontrolu preuzele starije te daleko iskusnije i lukavije žene. Vovk je u Vučjaku debitirao na daskama HNK (kad je prvi put izašao na scenu izgledom je podsjećao na James Franca). U njegovoj izvedbi primjetna je nesigurnost, posebice u pokretu, kada ne zna što bi učinio s rukama ili kad se nezgrapno meškolji po pozornici, no uspješno je stao uz bok starijim i daleko iskusnijim kolegicama, Almi Prici i Nini Violić, kao i ostatku ansambla predstave.

Foto: www.hnk.hr

Foto: www.hnk.hr

Kad sam već spomenuo ansambl predstave, čini ga čak 20 glumaca, od kojih doista nijedan ne iskače kao loš. Naprotiv, više ih zaslužuje pohvale – Livio Badurina odličan je kao neurotični gnjavator Venger Ugarković, Nikša Kušelj impresionirao je s monologom dr. Zlatka Streleca, a Ana Begić iznimno je uvjerljivo odigrala Evinu mati te joj kajkavski jezik leži gotovo pa savršeno. Zanimljivo je primijetiti da Begić na kajkavskom igra mati i u predstavi Kerekeš Teatra Ljubaf, no dok je tamo njena uloga vulgarno svedena na gomilu psovki, u Vučjaku je Begić pokazala da itekako kvalitetno barata kajkavskim izrazom. Milan Pleština oduševljava kao Pantelija Crnković, i u drugom činu za stolom kod Margetićke s bocom u ruci, ali posebice u samom finalu predstave, neposredno prije što ga upuca Nina Violić.

Violić je ovom predstavom također debitirala u HNK Zagreb, no za razliku od mladog Vovka, Violić je u HNK došla kao prvakinja Drame, nakon niza uspješnih godina u ZKM-u, a ulogom Amerikanke Eve pokazala je da je ovu poziciju itekako zaslužila. Lik Eve nevjerojatno je sličan stereotipima o Amerikancima kakve danas imamo – površna je osoba, bez interesa za ičim što joj ne donosi korist ili zadovoljstvo, ne obazire se na nikoga oko sebe, a za Ameriku ima samo riječi hvale, dok sve drugo prezire. Ovo posljednje je tipično američki, no sve ostalo pronalazimo svugdje gdje je kapital preuzeo vodeću riječ, pa tako i u Hrvatskoj. Pritom Eva nije glupa žena, ali svoju plitkost ne skriva jer ionako radi što ju je volja, a dovoljno je lukava i snalažljiva da iz svega toga zna izvući korist, odnosno zadovoljstvo. Zapravo je zastrašujuće što je čovjek koji nema moralne vertikale i kočnice u stanju sve učiniti te do kojih granica otići, zaključno s time da opljačka crkvu i ubije policajca, a Eva Nine Violić daje dojam da iskreno uživa u svom tom nasilju, erotici i kaosu koji stvara. Upravo zato je i gledatelju užitak pratiti Ninu Violić u takvoj izvedbi.

Foto: www.hnk.hr

Foto: www.hnk.hr

Drugu vodeću žensku ulogu igra Alma Prica, a između njenog lika Marijane Margetićke i Amerikanke Eve nekoliko je sličnosti, unatoč tome što je prva udovica koja vodi školu i mora prehraniti djecu. Točnije, sve ono što čini Eva spremna je učiniti i Margetićka, samo što njena motivacija nije fetišizirani užitak i eventualna korist kao kod Eve, već će ona to učiniti zbog svoje djece, kako bi njih i sebe prehranila. Pritom je Margetićka, od kad je nestao njen muž, naviknuta da bude seoska žrtva, ali ne u smislu da se drugi iskaljuju na njoj, već da ona sebe prezentira kao mučenicu, igrajući svoju ulogu još lukavije od Eve, čekajući da joj se netko zaplete u mrežu, što je snašlo Krešimira Horvata. Unatoč svemu tome, Alma Prica je tu ulogu iznijela tako da kod gledatelja ipak izaziva sažaljenje i sućut nad njenom teškom sudbinom, ali i hladnokrvnost uz riječi „pa to je i zaslužila“.

Scenografiju potpisuje Aleksandar Denić. U prvom dijelu predstave, kada se radnja odvija u novinskoj redakciji, na sceni je desetak pisaćih stolova na kojima je tucet rekvizita, a jedni kraj drugih stoje pisaći strojevi i računala, odnosno veliki monitori s kraja prošlog ili početka ovog stoljeća. U pozadini scene nalazi se ogroman natpis NA SELO! koji u određenim vremenskim razmacima mijenja boju osvjetljenja između bijelog i crvenog svjetla. Ponekad se ta promjena odigra bez nekog vidljivog i smislenog ritma, no ponekad se pogodi s određenim replikama, glazbom ili nečijim ulaskom na scenu, time znatno doprinijevši atmosferi predstave.

U drugom dijelu predstave vidljiva je sva raskoš HNK-ove produkcije. Na sceni se nalaze trafika, koliba, kavez s pivskim sanducima, rasvjetni stup, pa i olupina nekog crvenog karavana. Vizualni trenutak predstave dogodi se kada se scena počne okretati, a ta spora vrtnja, za vrijeme koje se Prica i Vovk ljube na kauču, uz prikladnu glazbu, doista stvara osjećaj impresivnosti. U trećem dijelu predstave na sceni je sva scenografija iz prva dva dijela, ali prostorno drugačije raspoređena. Rotacija pozornice ni tada nije manje impresivna, a i dalje jednako funkcionalna. U intermezzu je vidljiv plakat Who’s afraid of Virginia Wolf, ali ne mogu dokučiti njegovu poveznicu, osim između riječi wolf i vučjak.

Foto: www.hnk.hr

Foto: www.hnk.hr

Jedan od najboljih segmenata predstave je glazba, koju je u cijelosti za predstavu skladao Mitja Vrhovnik Smrekar. Glazba zvuči kao da je stigla iz filmova braće Coen ili neke vrhunski producirane HBO kriminalističke serije te predstavi daje dojam s kakvim se dosad nisam susreo u hrvatskim kazalištima. Glazba kao da je montirana uz ono što se događa na sceni, a zajedno s tim vizualnim dijelom i odličnom scenografijom doista stvara filmski dojam. Smrekar zaslužuje nagradu za najbolji soundtrack kazališne predstave. Kostimografkinja Ana Savić Gecan svoj je zadatak odradila funkcionalno, prilagodivši izgled kostima scenografiji. Razočarao je vizualni studio Son:DA koji je bio zadužen za dizajn rasvjete, koja se čini nedorečenom i ne ispunjava potencijal koji već pružaju spomenuta glazba, scenografija i sama tema predstave. Koliko rasvjeta može biti efektna vidjeli smo u spomenutom Kristoforu Kolumbu u ZKM-u ili pak u Logično mjesto za susret u Teatru &TD, a u  Vučjaku taj dio kao da je odrađen reda radi.

U konačnici, Vučjak je definitivno potvrdio da je u ansamblu HNK niz odličnih glumaca koji zaslužuju više ovakvih predstava u kojima mogu zasjati. No, masovna scena u intermezzu pokazala je da svi ti glumci ne dišu zajedno kao ansambl, već se ponašaju kao skup pojedinaca. Njima nedostaje kolektivna uigranost kakvu posjeduje ZKM-ov ansambl, a za to treba kontinuitet u radu. Nadam se da će Buljan i Dubravka Vrgoč to postići, jer HNK s ovakvim predstavama i glumačkim izvedbama, unatoč sitnim nedostacima, mjesto je koje će biti rado posjećeno, ali iz kojeg se neće izlaziti s gorkim okusom u ustima.

Pročitajte intervju s redateljem predstave, Ivicom Buljanom.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(6 votes, average: 2.333 out of 5)

Komentari