“Othello” (Gavella): Mlade glumice otele predstavu iskusnijim kolegama
Posljednja ovosezonska premijera Gradskog dramskog kazališta Gavella Shakespeareov je „Othello“, premijerno izveden 10. travnja. Poznatu tragediju u pet čina o tamnoputom vojskovođi i njegovom urotničkom zastavniku Jagu u Frankopanskoj je režirala Franka Perković, a glavne su uloge pripale Franji Dijaku (Othello), Živku Anočiću (Jago) i Ireni Terezi Prpić (Desdemona).
Perković je „Othella“ režirala autorski relativno neutralno, skrativši tekst zbog same duljine drame (predstava i ovako traje dva i pol sata), no ne intervenirajući u radnju, tako da dramaturški vjerno pratimo originalnu priču. Prvi se čin drame zbiva u Veneciji, dok se ostatak radnje odvija na Cipru, pri čemu su treći i četvrti čin razdvojeni pauzom. Sama je scena u prvom činu ogoljena, a likovi se naganjaju po cijelom prostoru Gavelle, što uključuje ulaske/izlaske iz dvorane kroz sva moguća vrata u gledalištu te Dražena Kühna na balkonu u ulozi mletačkog senatora Brabanzija. Iz tog se kaosa i jurnjave postupno svi likovi skupe na pozornici, pri čemu je statičnost tog grupnog prizora u kontrastu s neprestanim kretnjama u prethodnim scenama, a takvu je dinamiku Perković zadržala ostatak predstave.
Radnja se na Cipru odvija u nekoj zajedničkoj prostoriji vojne utvrde, koja je uređena kao socijalistički društveni dom iz sedamdesetih godina, s velikim zastorima, šankom i vitrinom za sladoled. Stražnji zid, u kojem se nalazi i veliki prolaz, krasi dvoje jelenje rogovlje te desetak crno-bijelih projekcija koje prikazuju uske hodnike, čini mi se same Gavelle, asocirajući dodatno na vojnu bazu, no neku stvarnu funkciju zapravo nemaju. Scenografiju potpisuje Siniša Ilić, dok je kostimografkinja Marita Ćopo muški dio postave obukla u mornaričke uniforme s veoma pripijenim majicama, a ženski u šarene i lepršave haljine i kostime. Scenografsko i kostimografsko rješenje daju notu suvremenosti, funkcionalni su što se tiče same radnje, no nekako se ne čine pretjerano smislenim. Ovakvu prostoriju mogu zamisliti npr. u jugoslavenskoj vojnoj bazi, no ne na Cipru.
Izgled scene ostaje nepromijenjen sve do zadnjih dvadesetak minuta predstave, a njome se i nakon prvog čina nastavlja neprestana parada likova, samo uz manje jurnjave i bez daljnjih upada u prostor gledališta. Redateljica se potrudila postići neprestanu akciju na pozornici, uglavnom kroz grupne scene u kojima se i pije, puši, tuče, razbija i tetura, no nema one živahnosti i opuštenosti kao primjerice u „Tri sestre“. Stalni je protok likova, neprestano netko dolazi i odlazi, a te se dinamične scene presijecaju monolozima Jaga u kojima on publici otkriva svoja razmišljanja i daljnje planove. Time je dobiveno prelijevanje scena jedne u drugu, bez potrebe za drugim režijskim zahvatima.
No, istovremeno se gubi pojam o vremenu jer Jago je gotovo cijelo vrijeme na sceni, a prolaze sati i dani. Povremeno i on ode sa scene, na dvije ili tri minute, no kad se vrati zatekne one koji su tamo bili kad je otišao te se ne postiže iluzija da je u međuvremenu prošlo nekoliko sati ili dana. To je dosta važno, jer ovako ostavlja površni dojam da je Otelo svoju ženu Desdemonu zamrzio i nakanio ubiti u manje od sat vremena, a ne da ga je ta sumnja, koju mu je Jago usadio, izjedala danima. I sam Jago na početku naglašava da sve što želi je u Otelu probuditi ljubomoru kakvu i on sam osjeća (jer je netko proširio trač da Otelo spava s Jagovom ženom), no u jednom trenutku Jago mu ubacuje bubu u uho, a u drugom on već luduje na sceni, prevrće stolove i stolce te davi Jaga.
Najbolji je dio predstave finale, zadnjih dvadesetak minuta u kojima je Perković konačno pokazala malo više režijske imaginacije. Roderigo (Enes Vejzović) i Jago prilikom postavljanja zasjede Cassiu razmontiraju cijelu scenu, razmaknu namještaj i ostave scenu u mraku, čime se krug zatvara jer je scena ponovno ogoljena kao na početku. U samom kraju brzinski se zareda nekoliko ubojstva, pri čemu je Otelovo smaknuće Desdemone iznimno uvjerljivo režirana i odigrana sekvenca, ostavivši publiku toliko zatečenom da par minuta poslije niti ne shvaća da je predstava nekako naglo završila Otelovim samoubojstvom. U tih dvadesetak minuta Perković iskorištava i rasvjetu kao sugestivan element stvaranja atmosfere i usmjeravanja fokusa, zbog čega je zaista šteta što je prethodnih dva sata rasvjeta gotovo nepromijenjena i neiskorištena. Braća Alen i Nenad Sinkauz dala su glazbenu podlogu predstavi minimalističnim repetitivnim elektroničkim zvukovima koji dodatno podcrtavaju napetost pojedinih scena i decentno prate Otelovo ludilo.
Najveći su dio posla u predstavi odradili glumci svojim poprilično uvjerljivim i zadovoljavajućim izvedbama. Nekoliko je likova, unatoč kraćenju, i dalje suvišno, odnosno bez njih bi se moglo jer su dobili zaista kratku minutažu i nemaju toliko značajan utjecaj na radnju. No, zato se vodeća trojka istaknula. Franjo Dijak je Otela odigrao u svom karakterističnom stilu, posudivši mu boju glasa i mimiku koja često prelazi u grimase i podsjeća na siktanje, zbog čega se pravedni, plemeniti i naivni vojskovođa već u prvom činu, kada pred mletačkim duždom priča kako je osvojio Desdemonino srce, čini nekako neiskren, pokvaren i ljigav. S tijekom radnje njegove se vrline ionako gube, a ustupaju mjesto ljubomori iz koje izvire očaj, no i ispadi bijesa koji povremeno znaju biti histerični.
Živku Anočiću kao Jagu nema se što zamjeriti. Njegov je Jago ironičan s blagom dozom humora, naoko skeptičan oko vlastitih postupaka, kao da ga nagrizuje sumnja u monolozima u kojima se napola obraća publici, a napola sebi (doslovno, sebi u bradu, zbog čega ponekad ispadne nerazgovijetan). No, zapravo je odlučan u provedbi svog plana, do te mjere da ubija vlastitu ženu, a prije toga i Cassia, što namješta Roderigu. Unatoč svim spletkama, iz Anočićeva Jaga ne izvire zloća na sve strane. Više se doima kao onaj sporedni lik iz serija ili filmova koje nitko nikad ne shvaća ozbiljno i svi ih s podsmijehom podcjenjuju, a onda baš ti naprave najviše sranja. Jago je dobar službenik (konkretno, zastavnik) čije ga ambicije tjeraju van svih moralnih okvira, ali i van njegovih mogućnosti, samo što to nadoknađuje beskompromisnom manipulacijom. Podsjeća li vas to na 99% hrvatskih političara? Osim posvećenosti svom planu, on druge emocije u predstavi ne otkriva, pa njegovo hladnokrvno ubojstvo žene i nije toliko šokantno, s obzirom na to da ju je cijelu predstavu šikanirao – jednostavno, stala je na put njegove neobuzdane ambicije.
Najveće iznenađenje predstave mlada je Irena Tereza Prpić kao Desdemona. Od samog početka zauzima stav, ne pokazuje nesigurnost i ravnopravno igra uz starije kolege. Na sceni nema nikakvih poteškoća s govorom ili pokretom, a jedina zamjerka bila bi ono što sam već napisao u kritici predstave „Bojim se da se sada poznajemo“, da sve izgovara jednakim tonom i za takvu joj predstavu nedostaje još mrvica nijansiranja u izvedbi. Kad je Otelo vuče za kosu i baca na pod ne ispusti ni zvuka, nikakav krik ili plač, stoga je njena Desdemona jedna očito snažna žena. To je, zapravo, vidljivo kroz cijelu predstavu. Iako se Otelu obraća s ‘moj gospodaru’, ona nije tip žene koja će pokunjeno stajati u kutu. Ona se suprotstavila svom ocu i mletačkom duždu zbog ljubavi, neće oklijevati razgovarajući s Otelovim časnicima, a čak i kad Otelo počinje biti agresivan prema njoj, neće ustuknuti, već će hrabro otrpjeti njegove napade, zbog čega je upravo ona najhrabriji lik predstave. Prpić je zaista sjajna i nastavi li tako, pred njom su brojne uspješne predstave, i tome se doista veselim.
Od ostalih glumaca valja istaknuti Amara Bukvića kao Otelova poručnika Cassia. Igra ga grubo, pomalo sirovo, vjerno dočaravši priprostog marinca. Postigao je dobar kontrast između pijanog, agresivnog Cassia i njegove pokajničke transformacije. Još jedna pridošlica s ADU je Tihana Lazović kao Jagova žena Emilia. Iako je prvenstveno priprosta Desdemonina družica, Lazović je vješto izbjegla prelazak u karikaturu, što se u zadnje vrijeme dogodilo više sporednih glumaca u Gavellinim predstavama. Od nje se isto podosta očekuje u narednim godinama.
Iako je neko vrijeme bio nezamjenjiv, Sven Medvešek je ispao iz prve lige Gavellinih glumaca i ove sezone igra tek sporedne likove, što je šteta jer i kao senatorov prijatelj Lodovico pokazuje da zna i može puno bolje od toga. Uz već spomenute Dražena Kühna i Enesa Vejzovića, u predstavi igraju i Duško Valentić kao dužd, zatim Siniša Ružić i Ivan Gračić kao prijašnji namjesnik na Cipru i marinac koje, zapravo, ni ne primjećuješ na sceni, te Ivana Bolanča kao Cassijeva ljubavnica Bianca.
„Othello“ je pristojno zaokružio Gavellinu sezonu. Iako neke scene s trajanjem postanu zamorne, a i dijelovi radnje nisu skroz uvjerljivo ispričani, pogotovo ne zaplet s maramicom, riječ je o predstavi koja može osvojiti publiku glumačkim izvedbama, zadovoljiti ljubitelje klasičnih dramskih djela i njih približiti školarcima koji će, zasigurno, ovu predstavu još neko vrijeme posjećivati.
