Istaknuto
19.09.2017.

Do kraja godine ostalo je nešto više od tri mjeseca, taman dovoljno vremena da zaboravimo loše filmsko ljeto - ovo su naslovi koje nećemo propustiti.

18.09.2017.

Međunarodni festival razvojnog kazališta Ganz novi festival u svojem će se 7. izdanju održati u dva termina, od 21. do 24. rujna te od 7. do 16. prosinca. U rujanskom dijelu programa 70-ak umjetnika/ca i studenata/ica te 45 filmskih autora/ica predstavit će svoje plesne i kazališne predstave, multimedijalne instalacije, filmove i radionice.

Film

Paolo Sorrentino: Estetika samoće

30.03.2017. Marta BanFoto: criterioncollection.tumblr.com

Za razliku od prethodnog stoljeća, proteklih je sedamnaest godina mali broj talijanskih redateljskih imena odjeknuo na internacionalnom nivou. Među njima sigurno mjesto čuva Paolo Sorrentino – napuljski redatelj i scenarist kojeg dio publike obožava, dio ne podnosi, a svi zajedno s iščekivanjem prate njegove nadolazeće filmske poteze.

Kada je 2013. godine osvojio nagradu Oscar za najbolji strani film La grande bellezza, Sorrentino je svoj govor zahvale zaključio s osobnim izvorima inspiracije: redateljima Federicom Fellinijem i Martinom Scorseseom, američkim glazbenicima Talking Heads i nogometnom legendom Maradonom. Naknadno je objasnio da su to redom ljudi koji, unatoč razlikama, znaju stvoriti pravi spektakl. Ponesen njihovim primjerima, jedinstvenim kretanjima i uspjesima, Sorrentino u svojim nastojanjima da stvori film po vlastitim mjerilima ne pristaje na ništa manje. Stoga unutar sedam dugometražnih filmova (L’uomo in più (2001), Le conseguenze dell’amore (2004), L’amico di famiglia (2006), Il divo (2008), This Must Be the Place (2011), La grande bellezza (2013), Youth (2015) te jedne televizijske serije (The Young Pope (2016 -) razvija i oblikuje osobnu filmsku poetiku koju ćemo nastojati sintetizirati u nadolazećim redcima.

Bilježenje stanja, a ne radnje

Djela Paola Sorrentina prave su poslastice za sve kojima je stalo do stanja protagonista, stanja vremena i prostora koje se reflektira iz pažljivo konstruiranih, često vrlo aluzivnih scena. Pritom je gotovo uvijek naglasak na atmosferi, na unutrašnjim promjenama (ili češće unutrašnjoj statičnosti) likova, dok radnja postaje sekundarna, podređena stvaranju ozračja i učinka koji redatelj želi postići. No samim time što je radnja u drugom planu ne znači da su njegovi filmovi zamorni za gledatelja.

Foto: criterioncollection.tumblr.com

Dapače, učestali dugački kadrovi i statični krupni planovi uglavnom odišu svježinom, ljepotom te nerijetkom začudnošću i  groteskom. Za to je zaslužna pažljivo uređena konstrukcija svakog kadra i svih elemenata unutar njega. Bilo da se radi o elegantnom, strogom, geometrijskom stilu (katkad u rangu Wesa Andersona) ili odličnom odabiru prostora koji uvijek, poput likova, ima vlastitu priču (primjerice Rim u filmu La grande bellezza, hotel u Le conseguenze dell’amore ili lječilište u Youth), uređenju i samom ambijentu pridodana je pažnja koju se treba, u najmanju ruku, cijeniti. Ključ uspjeha Sorrentino dijeli s odličnim snimateljem Lucom Bigazzijem. Njihova suradnja započela je 2004. godine na snimanju Sorrentinova drugog dugometražnog filma Le conseguenze dell’amore, nakon čega je beziznimno nastavljena do današnjeg dana.

Ljepota i njen privid

Ovu uglavnom smirujuću podlogu reda i ugode ciljano ispresijecaju redateljeve mjestimično glasne i upečatljive poruge, groteskne prikaze kojima ismijava i parodira mondeni stil života poglavito Europljana više klase u zrelijim godinama života (spomenuti su pojedinci ujedno i učestala tema njegova opusa). Sorrentino pritom istodobno veliča pojedine segmente umjetnosti i života, a pojedine sustavno ismijava. Osvjetlava ono što je lijepo, ali možda u svakodnevnom životu sakriveno pod velom navika i ono što je dekadentno, samo sebi svrhom, u suštini bezlično, ali željeno zbog svog prividnog sjaja. Izmjena ovih dvaju elemenata, istinske ljepote (ili vrijednosti) i one prividne, čine okosnicu mnogih Sorrentinovih filmova od kojih svakako valja izdvojiti nagrađivani La grande bellezza kao krunu spomenute polariziranosti.

Foto: thepoisonous.tumblr.com

Glazba i scenarij

Prije nego se osvrnemo detaljnije na tematski svijet redateljeva opusa, zastanimo još trenutak na konstitutivnim elementima koji ga oblikuju. Izuzev vizualnih posebnosti, Sorrentino nije ništa manje izbirljiv i precizan po pitanju glazbe i scenarija. Glazba u njegovim filmovima nikad nije samo pozadina koja nadopunjuje sliku, već se naglašeno ističe, bilo da je izrazito monumentalna između liričnog i tragičnog (La grande bellezza), jednostavna i umiljata (Youth), moderna u skladu s prizorom (La grande bellezza) ili pak moderna u kontrastu sa scenom koju gledamo (Il Divo, Le conseguenze dell’amore). Ovaj odabir nikad nije neumjeren, dapače, nadopunjuje ga česta tišina koja je nasuprot istaknute glazbene podloge uvijek jednako glasna i očita, s osjetnom vrijednošću koju nosi. Valja istaknuti da glazba za Sorrentina nije samo motiv već i česta tema pa se motiv glazbenika javlja u filmovima L’uomo in più, This must be place (koji nosi naziv pjesme grupe Talking Heads) i Youth.

Kada je riječ o scenariju, Sorrentino ga uvijek piše sam. Dijalozi, monolozi, javni ili privatni, sve misli njegovih likova upečatljive su, pamtljive, katkad suviše artificijelne u svojoj posebnosti i izvještačeni. Bez imalo spontanosti, težak i slikovit, takav izričaj često odbija gledatelje i kritičare, ali podupire redateljev opus koji počiva na temama zasićenosti, izvještačenosti i nerazumijevanja u govoru jer kao što kaže njegov protagonist Jep Gambardella : „Sve je talog ispod brbljanja i buke. Tišina i osjećaj. Emocija i strah. (…) Bla. Bla. Bla. Bla.“.

Foto: drewlazor.tumblr.com

Samoća i Toni Servillo

Dakle iznad te bogate i privlačne, no plitke površine nalaze se Sorrentinovi likovi. Redom uspješni, više ili manje egocentrični muškarci, pripadnici više klase koji su u suštini strahovito usamljeni. Na vrhuncu njihove slave i uspjeha ne preostaje im mnogo osim održavanja iluzije zadovoljstva kojem su cijeli život stremili. U suprotnom, ostaje samoća, pogled usmjeren u prazno i odsutan izraz lica. Neki se s time nose lakše (Andreotti, Jep Gambardella), ironično prihvaćajući uloge koje žive, drugi ih propituju (Cheyenne, Fred ili Mick), no na koncu preostaje krug života u kojem se vrte sa sličnima sebi, bez katarzičnog završetka.

Među protagoniste svojih filmova Paolo Sorrentini uvrstio je brojne zvijede poput Michaela Cainea, Seana Penna, Judea Lawa, Rachel Weisz, no ono što je Toni Leung za Wong Kar Waija, to je Toni Servillo za Paola Sorrentina. Bez Servilla nema Sorrentinia. Talijanski je glumac, također Napoletan, pratio Sorrentina od njegova početka (s ulogom u filmu L’uomo in più), a put je nastavio glumeći u njegovim najboljim ostvarenjima (Le conseguenze dell’amore, Il Divo, La grande bellezza), u kojima je ijedan drugi glumac teško zamisliv. Tim više što su spomenute uloge vrlo različite, mada povezane u spomenutom osjećaju samoće, svakog obožavatelja spomenutog dvojca iskreno veseli svaka buduća suradnja.

Dok se to ne dogodi s nestrpljenjem očekujemo iduću sezonu serije The Young Pope jer svaki Sorrentinov novi potez intrigira, i one koji ga vole i one koji mu nisu skloni, stoga mu se i mi s nestrpljenjem radujemo. Talijanski redatelj ima svojih prednosti i mana, boljih i gorih filmova, no uvijek nudi materijal o kojem se može razmišljati i raspravljati.

Komentari