Poezija & subverzija – O angažiranoj književnosti
Hrvatski P.E.N. je u subotu, 9. svibnja, ugostio međunarodne autore na tribini i predstavljanju pod nazivom Poezija & subverzija, u sklopu osmog Subversive festivala. U dvorani Müller Kina Europa, predvođeni predsjednicom P.E.N.-a Nadeždom Čačinovič i organizatorom Tomicom Bajsićem, gosti su kratko komentirali subverzivno u poeziji kroz svoja djela i iskustva.
TJ Dema, pjesnikinja i aktivistica iz Botswane, uputila nas je u stanje umjetnosti u rodnom joj kraju – ima veliku emotivnu i socijalnu vrijednost, svi veći skupovi kao govornike zovu pjesnike, a ipak do kasnih sedamdesetih većina pjesnika bili su muškarci. Jedina platforma za izvedbu uključivala je govor pred državnim vodstvom, što nije dolazilo u obzir dopustiti ženama. Sad ih sve više sudjeluje u književnom životu te žene predvode u stvaralaštvu na engleskom, dok je tradicionalno stvaralaštvo još uvijek u rukama muškog roda. Dema je prepoznata kao kulturna aktivistica različitim nagradama, redovito sudjeluje na književnim događanjima diljem svijeta, a u Botswani je vodila društvo pisaca te vodi umjetničku organizaciju Sauti A&PM, posebnog naglaska na live književnost.
Impresivan komentar uslijedio je od Bei Linga, kineskog pjesnika tzv. misty poets – koje je kratko objasnio pojmom underground – kova. Ling je predsjednik Neovisnog kineskog P.E.N. centra, koji za razliku od 250 000 članova državnog P.E.N.-a broji svega nešto više od dvjestotinjak. Od 1992. godine vodi nezavisni književni časopis Tendencija, a zbog svoje političke nepodobnosti i objavljivanja ilegalnih radova uhićen je i deportiran. Aktivno se bori za slobodu govora i otvoren razgovor u Kini, u obranu bivšeg predsjednika P.E.N.-a i dobitnika Nobelove nagrade za mir Liua Xiaoboa piše članke u publikacijama poput Wall Street Journala, te se zalaže za zastupljenost ikakvih underground, politički nepodržanih kineskih umjetnika na međunarodnim književnim okupljanjima.
Nastavila je Luljeta Lleshanaku, nagrađivana albanska pjesnikinja, koja se više orijentirala na predstavljanje svog stvaralaštva, samo kratko ukazavši na veličinu književne scene u Albaniji, ilustriravši je narudžbom izdavača od 2000 primjeraka zbirke Tomasa Tranströmera nakon što mu je dodijeljena Nobelova nagrada. Sarajevski pjesnik Senadin Musabegović osvrnuo se, između ostaloga, na svoj interes rekonstrukcije cjelovitog karaktera naroda za ratnih zbivanja kroz fragmentirane odbljeske koje pruža poezija, vlastitim iskustvom i poezijom Prvog svjetskog rata koju proučava. Nikola Petković, Alja Adam i Tanja Bakić završili su razgovor malo prokomentiravši društvo i vlastita djelovanja.
Slobodnog zaključka da poeziju ne mogu odijeliti od političkog djelovanja, svi odreda donekle obilježeni odmakom od socijalističkog realizma i nametnutih formi i slika, nastavili su s čitanjem svojih djela, s pomoći studenata ADU. Unatoč impresivnim imenima, ne mogu se oteti dojmu loše organizacije. Publika je ponovno bila malobrojna, onog štiha “prijatelji i rodbina”. Sam razgovor patio je od nedostatka prevođenja (i možda kave); ono što su apologetski najavili kao “euroengleski” otjeralo je polovicu podija u sanjarenje (mislim da primijetih i san) za vrijeme nešto naglaskom otežanijih govora. Ipak, ovako različite i strane nam poglede nemamo često priliku čuti na jednom mjestu, te stoga pohvale P.E.N.-u.
