Recenzija – ‘Civilna opasnost’ (Čudina, K.): Zapis iz mizantropskog mikrosvijeta
Nakladnička kuća VBZ objavila je krajem prošle godine roman Krune Čudine Civilna opasnost. Nakon Bdjenja (2008) i Nije bilo dovoljno (2010), ovo je treći roman autora koji je na domaću proznu scenu stupio prije desetak godina književnom grupom Eventualizam i kratkom prozom u njihovoj zajedničkoj zbirci Nagni se kroz prozor (2006). Čudina u ovom romanu nastavlja sa svojim prepoznatljivim stilom: kratkim rečenicama, jednostavnim jezikom i fragmentiranim diskursom. Takav je stil u Civilnoj opasnosti posebno znakovit, s obzirom na apsurdnost same teme o kojoj roman govori, točnije situacije u kojoj se nalaze glavni likovi i njihovog psihičkog stanja
Roman je strukturiran kao unutrašnji monolog, a glavni su likovi pripovjedač i njegova žena Hana, dvoje sredovječnih ljudi koji su kao svrhu svoje egzistencije odabrali potpunu izolaciju od ostatka svijeta, tj. od civila. Napustivši poslove i riješivši se poznanika, prijatelja i vlastitog djeteta, počinju stvarati svoj osobni mikrosvijet u kojem su vrijednosti i manire izvrnute u odnosu na civilizaciju. Gradnja tog mikrosvijeta u prvom je redu doslovna: oni od svoje kuće grade sigurnu utvrdu koja će ih čuvati od civilne opasnosti i u kojoj će središnje mjesto biti njihov vrt. Osim toga, vlastiti se svijet gradi i u otporu prema zadanim vrijednostima: mizantropiji i odbijanju bilokakvog kontakta s ostatkom društva i inzistiranju na izoliranosti od svih vanjskih informacija.
Rečenica kojom roman započinje jest ‘Moja žena i ja idemo na sprovode’. Nakon nje kreće opis posjeta njihovom posljednjem sprovodu – sprovodu stanovite Kornelije za koju se tek kasnije saznaje da je počinila samoubojstvo osjetivši se viškom u svojoj neiskrenoj obitelji. Već se ovdje nazire izvrnutost vrijednosti i običaja glavnih likova: sprovod (smrt) kao glavna preokupacija umjesto svadbi, rođendana, novih godina i inih zabava kojima su okupirani obični ljudi. Slični se običaji gomilaju iz poglavlja u poglavlje čineći roman specifičnim zapisom o svakodnevnici ispunjenoj dosadom i krajnjim stupnjem bezvoljnosti. Klasične fabule ustvari nema, kao što osim dvoje (anti)junaka nema ni pravih likova. Vremenski slijed i kronologija događaja potisnuti su u drugi plan iz jednostavnog razloga: oni su posve nevažni. Radnje koje obavljaju likovi ono su što ih čini posebnima i što ostavlja snažan dojam na čitatelja. One su signali njihove psihičke nestabilnosti koja se također manifestira u slomovima i svađama oko naizgled posve nebitnih stvari. Dakle osim negativne nastrojenosti prema uvriježenim društvenim običajima, i likovi su također u međusobnom antiodnosu.
Premda je riječ o potpunoj izolaciji od civilizacije, ne možemo kazati da roman odiše isključivo mračnom i turobnom atmosferom. Razlog tome jest taj što je depresija u kojoj se likovi nalaze njihov krajnji cilj, put koji su odabrali zbog vlastite nelagodnosti u kulturi. Čitatelj ne sažalijeva likove, već se uvlači u njihov mikrosvijet prihvaćajući i razumijevajući njihove vrijednosti, u blagoj opasnosti da ostane zaražen mizantropijom, nihilizmom i idejom o izolaciji kao samoostvarenju. Užitak čitanja također povećava suptilni i lagani humor koji proizlazi prvenstveno iz pripovjedačeve pozicije intelektualno nadmoćnog komentatora. On se prema svemu, uključujući ženi i sebi, odnosi s dozom podcjenjivačke ironije istodobno strahujući od svakog dodira s vanjskim svijetom. To se vidi u situacijama kao što su paničarenje zbog paketa koji šalju roditelji i strahovanju od susjeda koji traže hranu. Paranoja glavnih likova, naročito pripovjedača, tako postaje komična pojava koja apsurd dovodi do vrhunca, a likove stavlja u pomalo paradoksalnu poziciju jer oni ipak, unatoč svojoj panfobiji, unutar sebe ponekad moraju pristajati na određene ustupke civilnom svijetu. Koliko se god trudili da bude obratno, njihov svijet ipak počiva na civilnim temeljima, što ih postupno dovodi do frustracije, propitivanja smislenosti vlastitih nakana i želje za povratkom u pravi život.
Jezik romanu daje dodatnu težinu. Naizgled nebirani leksik i kratka rečenica odražavaju rezignaciju i patološku nezainteresiranost glavnih likova. Naročito su zanimljivi dijalozi pripovjedača i žene, koji također pomalo ruše uobičajenu svrhu dijaloga. Ponekad distinkcije između njih dvoje gotovo da i nema; nije uvijek jasno što govori ona, a što on, i to najčešće nije ni važno. Njihova izolacija počiva upravo na simbiotskom odnosu unutar vlastitog staništa i njihov odnos socijalni je minimum potreban za realizaciju njihovog asocijalnog životnog stila.
Ovo je intimna pripovijest o psihozi dvoje ljudi i pokušaj pronalaženja rješenja za problem nezadovoljstva društvom oko sebe, ponavljanje pitanja može li čovjek opstati i napredovati izoliran od zajednice. Potreba za izolacijom i kreiranjem svojih pravila igre dolazi frustracijom na postojeće društvene kolotečine i nezadovoljstvom ljudskom vrstom, dakle mislima koje barem jednom u životu zaokupljaju svako inteligentno biće. Strah od civila kakvu susrećemo u romanu je krajnost, a zidanje vlastite utvrde radikalizacija fobije i nezadovoljstva. Naklonost prema likovima Čudinina romana osvještava nam da u svima čuči težnja prema toj krajnosti, dok nas istodobno podsjeća na nužnost socijalnog funkcioniranja. Ovo je roman o rastrganosti između vlastitog svijeta i pravog svijeta, o (ne)mogućnostima življenja prave mizantropije.
