Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Film

Recenzija: ‘Čovjek koji je spasio Louvre’ ili treba li nam crtati?

23.04.2015. Krešimir BobašFoto: Festival tolerancije

Gledatelju dokumentarnog filma često biva jasno da ono što mu se odvija pred očima neosporno pripada jednome od ogranaka sedme umjetnosti; bilo temom, bilo prethodnim znanjem, bilo po vrsti prikazanog materijala, dokumentarni film je žanr koji gledatelj treba istinski voljeti eda bi mogao u njemu istinski i uživati, naročito kad je riječ o kolažu snimljenog materijala, koji redatelj montira sukladno svojoj koherentnoj niti i kauzalnoj logici. Dokumentarni film pri tome posjeduje svojevrsnu magičnu privlačnost, budući da u formatu u kojemu se inače gledaju ekranizirane fiktivne priče uspijeva odnosno pokušava prikazati stvarnost, meandrirajući između fiktivnog i faktualnog istovremeno. Kao jedan od ogranaka sedme umjetnosti prati putanju uspona popularnosti filmske umjetnosti kao takve, a zbog svoje je realistične aure poslužio brojnim ideologijama u minulome stoljeću kao propagandni alat par excellence. Od Vertovljeve Kino Pravde do Moorea, Herzoga i Oppenheimera današnjice, dokumentarni film podijelio je breme stoljeća čiji faktum je morao prikazati, budući da je svojom benjaminovskom aurom postao vrelom znanja, ma koliko dezinformirano ono bilo.

Već spomenuta čar dokumentarnih filmova leži upravo u tome što gledatelj ulazi u svojevrstan pakt s njime tijekom gledanja – jednostavno želi povjerovati da sve prikazano, u manjoj ili većoj mjeri, odgovara onome što se dogodilo. Niti biografski film, dokumentarističkome pristupu najsrodniji, ne zahtijeva niti to može zahtijevati od svojega recipijenta. U March of the Penguins/La Marche de l’empereur (2005) vjerujemo Lucu Jacquetu da nam je ispričao cijelu istinu (ili barem da je ono što je prikazano istinito) o carskim pingvinima, jednako kao što ćemo vjerovati Werneru Herzogu da je u Into the Abyss (2010) priča o dvojici trostrukih ubojica istinita, iako isprva o njihovu slučaju ne znamo gotovo ništa. Pakt koji dokumentarni film sklapa sa svojim gledateljem je neminovan; ako ga nema, film nije dokumentaran, prelijeva se u druge žanrove i poprima potpuno nove koordinate. Ma koji utjecaj fikcije često može biti poguban za krhku ravnotežu prikazanoga, a redateljev ples po tankoj oštrici noža između fiktivnog i faktualnog biva utoliko opasnijim ukoliko se kod gledatelja pojavi sumnja u viđeno. Dokumentarni film, u svome mikrokozmosu realnoga, mora ostati ako ništa drugo bolno dosljedan sebi, budući da logika i analitika ne dopuštaju odstupanje od te čvrsto zacrtane norme.

Foto: YouTube screenshot

Foto: YouTube screenshot

No što ako je stvarnost toliko apsurdna i surealna da je jedino što može pomoći u njezinome krajnjem ocrtavanju realnoga upravo prstohvat fiktivnoga? Treba li se današnjemu gledatelju, izmorenome hiperrealističnim prikazima svijeta onkraj raznih lećâ – od mikroskopskih do Hubbleove – doslovno „crtati“ kako bi on ustvari istinski mogao shvatiti da je ono što se tako surealno odvija ispred njegovih očiju ništa drugo doli esencija samoga onog što bi trebalo biti realno? Tu nailazimo na još jednu barijeru koju dokumentarni film nikada neće moći uspjeti izbjeći do kraja – mnogostrukost gledišta koja tvore Stvarnost, koja iz ove točke gledišta izgledaju stvarnije nego iz one druge. Bi li nas uhvatila tolika jeza kada bismo gledali Oppenheimerov The Act of Killing (2012) kao puko nizanje krvlju i smrću natopljenih scena bivših indonezijskih krvnika, ili je upravo makabrična parodizacija stvarnosti upravo ono što je čini toliko strašnijom od njezine blijede kopije – stvarnosti kao takve? Međutematski i intermedijalni ključ dokumentaristici stavlja na raspolaganje apstraktan način ljudske percepcije svijeta oko sebe, realnih datosti koje se kodiraju u simboličke forme, a apstrahiranjem i naizglednim udaljavanjem od stvarnosti postiže se Stvarnost u svoj njezinoj punini.

Da je tomu tako pokazao je i dokumentarni film Čovjek koji je spasio Louvre/Illustre et Inconnu: Comment Jacques Jaujaurd a sauvé le Louvre (2014) francuskog redateljskog dvojca Jean-Pierrea Devillersa i Pierra Pocharta. U maniri maloprije opisanog surealnog pristupa stvarnosti, Devillers i Pochart u gotovo sat vremena pripovijedaju priču koja se nalazi na samoj granici pojmljivoga, a koja se svejedno i unatoč tome – uistinu dogodila. Tematski se donekle oslanjajući na The Rape of Europa (2006), dokumentarac američke redateljske trojke Berge/Cohen/Newnham, u kojemu je prikazano nacističko pljačkanje europskoga umjetničkog blaga i nastojanja savezničkih sila da ih spriječe u tome pothvatu, tematiziraju datost kojom se bavi i redateljsko čedo Georgea Clooneyja, The Monuments Men (2014), kojemu unatoč zvjezdanoj postavi, zanimljivoj temi i olakotnoj okolnosti što se temelji na knjizi kronično nedostaje kvaliteta radnje i njezino ujednačeno prikazivanje. Nasuprot ovim proameričkim ostvarenjima, Čovjek koji je spasio Louvre posjeduje biografskiji pristup gotovo istoj tematici, usredotočujući se na Pariz s konca prve polovice dvadesetog stoljeća i jednog čovjeka čije su zasluge u očuvanju europske tj. svjetske kulturne baštine neizmjerne. Jacques Jaujard, ravnatelj čuvenog pariškog muzeja Louvre, osjećajući da je rat na pomolu odlučuje transportirati cjelokupni inventar svjetski poznatoga muzeja na sigurna mjesta diljem Francuske. Čuvši što Hitler i njegovi najbliži suradnici čine po Njemačkoj i Austriji, Jaujard odlučuje ne tratiti vrijeme i u roku od mjesec dana, uz pomnu i preciznu katalogizaciju svih transportirainh djela, lišava zidove i prostorije Louvrea njihovih da Vincija, Rubensa i plejade antičkih kipova i srednjovjekovnih knjiga. Pri tomu mu pomažu brojni pristaše umjetnosti, znajući kako bi cijena čuvanja ovih remek-djela mogla biti i cijena vlastitih života. Priča je satkana od izjava još živih svjedoka tih događaja, kulturnih radnika, arhivskih filmskih vrpci te – Jaujarda, čovjeka koji je povijest neopravdano zaboravila i koji se u filmu pojavljuje u animiranome obliku.

Foto: YouTube screenshot

Foto: YouTube screenshot

Iako bi ovo na prvi pogled moglo zvučati kao relativno banaliziran pristup jednoj ovako velikoj temi, Devillers i Pochart svojim su animiranim Jaujardom, koji stilom crtanja donekle nalikuje Hergéovim herojima, uspjeli pogoditi samu srž onoga zašto je taj neviđeni pothvat uopće i uspio. Tih i povučen, s malo riječi i puno djela, Jaujard je klizio poput sjenke pokraj zlatnih okvira remek-djela velikih majstora, a njegova diplomatska narav pomogla mu je i u pregovaranju s Nijemcima. Vjeran sluga francuskoj državi, Jaujard je prilikom izvršenja svoga plana imao samo jedno na umu: očuvati svjetsku kulturnu baštinu za buduće naraštaje. Umetnut u stvarne (i iznimno rijetke) filmske zapise iz toga doba, Jaujard se doima stvarnijim nego na onoj šačici fotografija koje postoje s njegovim likom. Završetkom rata i vraćanjem umjetnina na svoja stara mjesta, Jaujardova uloga u njihovu očuvanju biva sve više zaboravljena, a njegovo ime u Louvreu danas je vidljivo po jednim vratima s njegovim imenom koja vode u vrtove, koje je, kako povijesni tako i animirani Jaujard, volio promatrati iz svojega ureda. Devillers i Pochart ovom dirljivom, edukativnom i inspirativnom pričom o jednomu čovjeku koji je odlučio staviti sve na kocku nastavljaju svoju dokumentarističko-istraživačku karijeru, Pochart kao istraživački novinar koji se zaljubio u Jaujardov lik, a Devillers kao već afirmirani autor dokumentarnih filmova, od kojih je A la vie, à la mort (2003), nastao u suradnji s Isabelle Cottencau, poslužio kao predložak za The Intouchables/Intouchables (2011) Oliviera Nakachea i Erica Toledana. Pravim zaljubljenicima u povijest niti njezino prikazivanje ne pada teško.

Čovjek koji je spasio Louvre zanimljiv je doprinos svijetu ozbiljnih dokumentarnih filmova, koji stvarnost apstrahiranjem i metaforiziranjem žele prikazati na jedan još realniji, dublji način. Prozrevši njihov način postupanja, gledatelju je lakše sklopiti pakt s njima, budući da zna da se prezrena fiktivnost pretvara u željenu faktualnost, u Stvarnost. Pakt u koji gledatelj ulazi s Devillersovim i Pochartovim Jaujardom je pakt prožet istinskim užitkom, budući da ima priliku na jedan izrazito uspio način upoznati se s čovjekom i likom koji čini jednu od ključnih figura u jednome od ključnih trenutaka povijesti umjetnosti i Povijesti uopće. Ogoljeni zidovi Louvrea najbolje su što se tome muzeju i ljubiteljima najviših sfera umjetnosti u tome trenutku moglo dogoditi, a brzim izmjenjivanjem scena, dinamičnim pripovijedanjem i prije svega fascinantnom pričom koju se ne može niti izmisliti, Devillers i Pochart su odali počast jednome od velikana francuske, europske i svjetske provenijencije, naglasivši svojim animiranim herojem kako se veliki ljudi često ne uklapaju u sliku svoga vremena, a kako se budućim naraštajima često treba crtati ono što je tijek povijesti nemilice potisnuo.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 4.500 out of 5)

Komentari