Istaknuto
27.03.2017.

Kroz iskustvo vođenja različitih radionica za djecu, prvenstveno Froooma, Boris Bakal progovara o radu s djecom, odgojnim i obrazovnim tehnikama i ustanovama te dječjoj perceptivnosti koja nam svima izmiče iz videokruga.

22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

Film

Recenzija: Drugi život neiskorištenih snimaka („Cameraperson“, K. Johnson)

03.09.2016. Arman FatićFoto: facebook.com/Cameraperson

Kada su u pitanju dokumentarni filmovi, veoma su rijetke prilike u kojima bi se moglo reći da neki rad unosi nešto novo u žanr. Dokumentaristi su uglavnom fokusirani na određenu priču, koju pokušavaju da na zanimljiv način ispričaju, prenesu jedno lično iskustvo na što je moguće objektivniji način, te pritom pobude neka razmišljanja i emocije kod gledatelja. Kirsten Johnson, s druge strane, svojim eksperimentalnim memoarima bježi od ustaljenih pravila žanra, dajući nam intimnu biografiju osobe iza kamere. Cameraperson je film u kojem su objedinjene neiskorištene arhivske snimke iz dvadesetpetogodišnje karijere ove nevjerojatne „reporterke“. Snimci koji nikada ne bi završili u jednom običnom dokumentarnom filmu iz različitih razloga, od lošeg fokusa, trzaja kamerom pa do momenata u kojima osobe iza kamere razgovaraju kako nešto snimiti, osnovna su građa ovoga rada.

Kirsten Johnson svoju je karijeru izgradila sudjelovanjem na približno pedeset dokumentarnih filmova i serijala (na pozicijama od redateljske do osobe sa kamerom), uvijek prateći žarišne priče o ljudima (Jacques Derrida, Edward Snowden) i događajima u svijetu (poslijeratna izbjeglička situacija u Bosni, svakodnevni užasi s Afganistanskih bojišta) . Neki od poznatijih radova svakako su joj Fahrenheit 9/11, Citizenfour, The Invisible War, The Oath, što govori o kvalitetu i količini neiskorištenog arhivskog materijala (pored kojeg redateljka implementira i privatne snimke, kao i snimke propalih dokumentarnih projekata), koji je poslužio kako bi nastao ovaj film.

Od uvodnih scena film nam govori da su u pitanju memoari „Osobe s kamerom“, niz kratkih dokumentarnih snimaka koje reporteri svakodnevno kreiraju, pokazujući nam nepoznatu svakodnevicu. Sjajnom montažom, svaki od ovih segmenata dijeli se na nekoliko kratkih priča koje se serviraju odvojeno, kao zasebne cjeline. Tako naprimjer gledajući mladog boksera koji se priprema da uđe u ring gledatelj ne sluti da će u nekom momentu filma dobiti još jednu priču o ovom sportašu.

Nepoznata svakodnevica koju nam redateljka priča proteže se od Nigerijske bolnice u kojoj babica porađa blizance, preko Jemenskog zatvora za pripadnike Al Qaeda-e, Afganistanskih bojišta pa do šetnje New Yorkom sa Jacques Derridom, sudnice u malom gradiću u Teksasu ili snimaka Kirstenine majke koja boluje od Alzhaimera. Svaki segment nosi svoje unikatne emocije koje se istinski mogu osjetiti, jednim dijelom zbog samih priča koje nose svoju težinu, drugim opet upravo zbog intimnosti snimaka koji svojim nedostatkom kvaliteta daju autentičnosti. Ljudska dimenzija „osoba sa kamerom“ koja je izostavljena u reportažama i drugim dokumentarističkim radovima daje poseban osjećaj ovome filmu, gradeći dodatnu, univerzalnu, priču koja se provlači kroz šaroliki spektar snimaka koji su nam posluženi.

Film besprijekorno uspijeva da prenese i pojasni tu „univerzalnu priču“, bez potrebe za dorađivanjem arhivskih materijala (voiceoverom, pojašnjenje u vidu teksta ili suludom montažom). Francuski filozof Jacques Derrida u jednom od uvodnih segmenata izjavljuje: „Ona vidi sve….. Mi smo ti koji su slijepi“, na neki način dajući nam do znanja o ovoj dodatnoj dimenziji kojom se Cameraperson bavi. Svjedočenjem raznolikosti ljudskih sudbina u filmu, gledatelji postaju svjesni osoba iza kamere. Cijela ova situacija ne ostaje na toj prostoj razini nego biva pojašnjenja. Tako nam film daje svijest konstantnim etičkim dilemama osoba iza kamere, postavljajući pitanja da li snimiti ili pomoći, da li snimak može da pomogne ili ipak pravi više zla, šta je moralno prikazati, a šta izrezati. Svakako tu stupa i slobodna redateljska interpretacija ove teme jer su u pitanju filmski memoari.

Cameraperson je film koji nas potiče da preispitamo da li i dalje postoji „ljudskost“, te kada (i kako) je kamera postala zadužena da nas upućuje i potiče na tu ljudskost? Niz iskrenih emocija i „nekih drugih svakodnevica“ ne bi nam trebao biti dalek i stran, ali ispostavlja se da on to na žalost jeste. Tu se ustvari nalazi istinska kvaliteta i eksperimentalna dimenzija ovih memoara, u tri decenije ljudske prirode, zabilježene kamerom, koja nam konstantno promiče ispred nosa.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(6 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari