Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Knjige

Recenzija – Europa u sepiji: Crnohumorni eseji koji razotkrivaju apsurd suvremenog života

21.07.2014. Hrvoje Korbar
Foto: dubravkaugresic.com/Josef Kiraly

Foto: dubravkaugresic.com/Josef Kiraly

Kao i većina knjiga koje je Dubravka Ugrešić izdala u posljednja dva desetljeća, i zbirka eseja Europa u sepiji prvo je izdanje doživjela od strane beogradske Fabrike knjiga, da bi je Velimir Visković tek godinu kasnije uvrstio u svoju biblioteku u izdanju Profila. To je sudbina koja Dubravku Ugrešić prati kad je u pitanju izdavanje njenih djela u Hrvatskoj još od kad je bila proglašena vješticom u zloglasnom članku Slavena Letice devedesetih.

U novoj zbirci eseja, od kojih su neki objavljeni u stranom tisku, a malo koji u domaćem, Dubravka Ugrešić u manjoj se mjeri referira na svoj status disidenta. Svoju osobnu traumu očito je riješila u posljednjoj zbirci Napad na minibar gdje se u eseju Pitanje optike obračunala sa sad već pokojnim Aleksandrom Flakerom i ostalima koji su joj 90-ih javno poručili kako u mladoj Hrvatskoj, koju su sanjali tisuću godina, nije dobrodošla. Dubravka Ugrešić i dalje se bavi sličnim temama – ponajprije tranzicijom u zemljama Srednje Europe, otkud i dolazi naslov njene nove zbirke, ali i raznim doživljajima iz svog života i brojnih putovanja na koje odlazi te naposljetku sličicama iz svog amsterdamskog života.

Najveća kvaliteta Dubravke Ugrešić jest činjenica da gotovo nikad nije sentimentalna ni nostalgična, pa čak ni kad piše o Jugoslaviji, za što je često bila optuživana. Njeni osvrti na našu sadašnjicu, na nezaposlenost i divlji kapitalizam te na sveprisutnu korupciju mogu djelovati pomalo okrutno i hladno u nekim trenutcima – ne postoji niti jedno područje našeg života koje ne podliježe njenom crnom humoru i cinizmu koji nam je toliko potreban da i sami uvidimo koji su problemi našeg društva.

Ugrešić ipak nije ograničena samo na lokalne prilike, jer je ona građanin svijeta u pravom smislu riječi – jedan od zanimljivijih eseja jest onaj u kojem se osvrće na svojevrsno seksualno ropstvo na koje dobrovoljno pristaju tisuće mladih Filipinki u Hong Kongu. One započnu raditi kao čistačice ili služavke, a kasnije se udaju za bogataše i spremne su im ispuniti svaku želju kako bi sebi i svojim obiteljima na Filipinima osigurale financijsku sigurnost. Iako je većina tekstova utemeljena na njenom osobnom iskustvu i stavu, Dubravka Ugrešić vrlo često citira i razne sociologe, psihologe, književnike i teoretičare književnosti te čitajući njena djela dobivamo dojam da je gotovo nemoguće opovrgnuti njen stav, bez obzira slažemo li se s njom ili ne. Pisani jednostavnim stilom, eseji ipak ostavljaju dojam učenosti na čitatelja te nisu tekstovi dostupni širokim masama.

Uz društvene teme, Ugrešić često govori i o književnosti pa tako u jednom eseju raspravlja o tome koja je razlika između pojma autora i pisca, s brojnim autoironičnim trenutcima, ali i očitom ogorčenosti na račun književnih hitova koji su u posljednje vrijeme zavladali knjižarama nauštrb kvalitetne literature i posebno duhovitim osvrtom na lik i djelo najpoznatijeg gurua svjetske književnosti, Paola Coelha, koji je jednom prigodom izjavio kako romani Dostojevskog stanu u jedan tweet.

Što se tiče crtica iz njenog života u egzilu, najzanimljiviji je možda susret sa balkanskim muškarcima u amsterdamskom predgrađu u kojem živi. Njen detaljni opis njihovog držanja, govora i mentaliteta je nepogrešivo točan i vrlo živopisan – takve ljude srećemo u svakodnevnom životu i možemo ih zamisliti pred nama. Upravo se u tome očituje vrijednost eseja Dubravke Ugrešić – ona je dobro upućena u lokalne (ne)prilike, ali piše bez sentimentalnosti i bez osjećaja pripadnosti sredini koji bi ju možda sprječavali da napiše istinu. Upravo je u svom nametnutom egzilu stvorila neka od svojih najboljih djela (roman Baba Jaga je snijela jaje može konkurirati i njenoj uspješnici iz 80-ih , Štefici Cvek) i upravo nas iz tog egzila može podsjećati na to u kakvom svijetu živimo i kakva nam je potreba pod hitno potrebna.

Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 2.333 out of 5)

Komentari