Istaknuto
23.10.2017.

Oliver Frljić režirao je u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru klasičnu Euripidovu tragediju kao predstavu o društvu u kojem je žena građanin drugoga reda. "Medeja" je na ovogodišnjim Gavellinim večerima osvojila nagradu za najbolju predstavu i za najbolju žensku ulogu.

19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

Film

Recenzija – Frank: Film zbog kojeg ćete se osjećati čudno, a zatim zahvalno za smijeh i suze

17.01.2015. Kristina Vrdoljak
Foto: snapshot

Foto: snapshot

Teško da krajem prošle godine na svojim news feed stranicama niste primijetili golemu paprirnatu glavu uz koju  se vezalo ime Frank, a onda još i Michael Fassbender. Ali sve vam se to vjerojatno učinilo kao još jedan bijedan pokušaj da se stvori nešto drugačije, a u isto vrijeme je najobičniji klišej.

Frank je film redatelja  Lennya Abrahamsona nastao prema scenariju Jona Ronsona. U sebi sadrži elemente životnih priča Franka Sidebottoma, Daniela  Johnstona i Captaina Beefhearta.  Kao prvi dokaz da su navedene predrasude bile neutemeljene, koji ide u prilog kvaliteti  filma jest upravo taj scenarij, koji je razlog Fassbenderovog prisutstva u ovom filmu – ‘ako ga je bio užitak čitati, onda bi ga gledati također trebao biti užitak’. Michael Fassbender glumac je koji je svoje mjesto u Hollywoodu pronašao zahvaljujući suradnji s redateljem Stevom Mcqueenom na filmovima Shame, Hunger i 12 Years a Slave, a recentniji film mu je X-men: Days of Future Past.  Po prvi put glumi u filmu ovog tipa, još jednom se dokazujući kao jedan on najboljih glumaca današnjice.

Film je irske produkcije te je sam krajolik Irske prilično važan dio radnje jer nudi smještaj likovima u potrazi za ekspresijom svojih  ‘furthest corners of mind ‘ kroz svoju očuvanu prirodu i prekrasne vizuale.

Iako film nosi naslov Frank, on je zapravo ispričan kroz priču Jona Burroughsa (Domenall Gleeson), muškarca koji život provodi na besperspektivnom poslu, zatvoren u svom odjeljku, u mirnom predgrađu jednog obalnog grada te pokušava izbjeći ukalupljenost stvarajući glazbu. Iako pati od kreativnih blokada (i njihova je autentičnost upitna), uspijeva postati dio avangardnog rock benda. Iz nekog razloga dopada se karizmatičnom frontmenu Franku (Michael Fassbender). Odlaze u šumu, živjeti u drvenoj kućici iz koje ne odlaze dok ne snime album. Tijekom cijelog vremena Jon ulazi u sukobe s Clarom (Maggie Gyllenhaal), talentiranom glazbenicom agresivnije naravi koja ga ne podnosi od prvog trenutka, sprijateljuje se s Donom (Scoot McNairy) koji je naočiged normalan, no s dijagnosticiranom mentalnom bolešću. Naime, on osjeća seksualnu privlačnost prema lutkama, dok preostali članovi benda,  Nana (Carla Azar) i Baraque (François Civil), odbijaju korištenje engleskog osim u trenucima kada im to odgovara.

Jon je vrijeme prije toga provodio u socijalno ograničenom svijetu, bez prijatelja, izbjegavajući čak poslovnu komunikaciju i ograničenih obiteljskih interakcija. Njegov komunikacijski kanal su društvene mreže. Twitter postovi su mu dnevna rutina. Iako se u njegovu životu zapravo ne događa ništa vrijedno objavljivanja, on uspijeva pretočiti sve u privlačne objave i time kreira alternativnu stvarnost koja potkrepljuje njegovu sliku o samome sebi. Svjestan je prosječnosti koju aktivno pokušava uništiti. Prilika se otvorila kad ga  je bend Soronprfbs pozvao na suradnju.  Dok  s njima radi na stvaranju novog albuma, njegovo korištenje društvenih mreža zbog postojanja nekih stvarnih, opipljivih događanja u životu ne prestaje, već upravo suprotno, u konstantnom je rastu. Opsjednutost potragom za inspiracijom i kreativnom produktivnošću postaje sve veća što se njegov odnos s Frankom poboljšava. Film pomoću tog odnosa propitkuje povezanost kreativnosti i ludosti na jedan svjež način.

Foto: snapshot

Foto: snapshot

Frank je frontmen benda koji ujedno nosi teret idealizacije nametnut od strane kolege. Na ramenima nosi golemu umjetnu glavu koju ne skida ni pod tušem. Svojom neobičnom pojavom privlači pažnju, a daleko više zbog svog glazbenog vizionarstva u koje svi beskompromisno vjeruju. Snagu karizmatičnosti podcrtava smrt Dona, koji se objesio noseći jednu od Frankovih umjetnih glava,u poljednjem činu želje da bude poput njega.

To što Frank koristi govor kako bi objasnio svoje facijalne ekspresije satirizira Jonovu uporabu emotikona i teksta kako bi objasnio svoja emocionalna stanja. Zanimljiv je i kontrast glazba-tekst. Ime benda – Soronprfbs – praktički je neizgovorivo, no zato kao tekstualni znak odlično funkcinira u medijima. Clara utjelovljuje cinizam i sarkazam (kritiku) koji se uvijek mogu susresti kada se koriste kanali u kojima nema kontrole primatelja poruka. Ona ne odobrava Jonovo ponašanje ni u jednom trenutku, samo prozire kroz njegov manjak glazbenog talenta i njegovu eksploatacijsku narav.

Prolazeći kroz brojna pitanja o porijeklu umjetničkog genija, pred zid se stavlja i odnos glazbe i komercijalizacije. Uporno prodiranje medija u intimu glazbenika kako bi od njih stvorili zvijezde doživjet će svoju kulminaciju u nasilnom skidanju maske.

Po završetku albuma Jon, željan slave, prepoznaje Frankovu potrebu da bude voljen i da ima publiku (iako Frank ne mijenja svoj perfekcionistički pristup glazbi) te koristi medije dijeleći privatne trenutke kreativnog procesa da bi dogovorio gostovanje na festivalu.

Njegov pomalo voajerski uvid  u stvaralački proces u Frankovu umu pretvorio se u dnevničke zapise na Twitteru, blogu i YouTubeu. Sve se izjalovi kada se ustanovi da je publika nepostojeća. Frank prolazi kroz krizu, a Clara nožem ranjuje Jona koji je to , kao vrhunac komičnosti, i snimio. Ispostavi se da je taj čin bio potreban da se oformi golema publika pred kojom nastupe Jon i Frank unplugged jer se bend raspao.  Frankov slom postaje sve očitiji i vodi do još nesretnih događaja.

Bend koji se pojavljuje u filmu stvarni je bend jer svaki od glumaca uistinu i svira i pjeva. Glazba, kao i likovi, raste i mijenja se u nešto harmoničnije, čišće uz pravu dozu avangardnosti i snažan tekst. Posljednja pjesma koju Fassbender izvodi ističe se kao najiskreniji iskaz filma; dirljive, emotivne, neobične, nove potrage za ljubavlju, kreativnosti, ekspresiji i, naposlijetku, srećom kroz satiru i neodgovorena pitanja o umjetnosti.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(9 votes, average: 3.778 out of 5)

Komentari