Recenzija – ‘My Love Is Cool’ (Wolf Alice): Natprosječan hype, prosječan album

Wolf Alice su četveročlani britanski rock bend o kojem ste u zadnje vrijeme mogli čitati… svugdje? Posebice u zadnjih nekoliko mjeseci, s obzirom na to da su konačno, nakon niza singlova, odlučili izdati debitantski album. Ususret objave o njihovom prvijencu pisalo se gotovo na tjednoj bazi, a popularni britanski hype sve je više i više uzimao maha. Tako je grupa koja nije imala niti jedan snimljen album, doduše – s izdana dva EP-a – svirala na kultnom Glastonburyu još prošle godine, što nije baš pošlo za rukom velikom broju izvođača.

Slušajući njihove prve uratke može se vidjeti da bend ima potencijala, i da je mogući daljnji glazbeni razvoj njihove stilistike. Budući da su u intervjuima naglašavali kako ne žele izbaciti prvi album dok ne sazru kao sastav na koncertima i razviju se kao glazbenici, njihova namjera da žele zapisati svoje ime na glazbenoj sceni i da žele ostati zapamćeni bila je očigledna. To je sve hvalevrijedno, no jedino što se danas broji – jedino što se zapravo uvijek broji – jesu djela. Prva dva EP-ja bila su solidna s obećanjem za nešto bolje (ili nešto spektakularno sudeći prema naslovima u tabloidima) – no, album je, na žalost, podbacio.

Sam zvuk Wolf Alice gradi se oko njihove grungerske energije umotane u nešto “pitkiji” oblik dodavanjem indie rock primjesa, čak i pop rocka u kojem se nedostatak nekakvog smislenijeg riffa ‘pokriva’ brojnim nepotrebnim instrumentalnim slojevima kako bi se dobio osjećaj punoće pri slušanju. Produkcijski je sve odrađeno na vrlo čudan način, prvo što se može primijetiti jest neobično čisto sniman bubanj koji nevjerojatno dobro zvuči. S druge strane, instrumenti koji pokreću ovaj bend, a to su prvenstveno gitare i vokal Ellie Roswell, zvuče više zamućeno nego jasno. Time se možda dobila nekakva vibra devedesetih koja danas sve više uzima maha (pritom mislim na katastrofe poput benda Darlia), no izgubila se prilika da se slušatelja zaokupi nečim drugim umjesto povremenim himničnim refrenima. Međutim, čak i uz toliko nedefiniran instrumentalni izražaj, može se pronaći odličnih dionica na svakom instrumentu koje samo čekaju da ih se pošteno iskoristi ili naglasi, a ne zatrpa u nepotrebnom i prenaglašenom mixu. Kod odličnih dionica mislim prvenstveno na You’re A Germ, najbolje ukomponiranoj pjesmi na albumu gdje je ta nepotrebna slojevitost svedena na minimum, a gitara dobila priliku biti nešto više od tvornice tri i pol akorda (premda povremeno ostavlja takav dojam i na ovoj skladbi).

Što se tiče atmosfere koju album stvara, ona je prisutna tek na prvih nekoliko pjesama koje zapravo funkcioniraju sasvim u redu. Pritom mislim na sam početak, svojevrsni intro u sam album, Turn To Dust, Bros, Your Loves Whore, Moaning Lisa Smile i već spomenutu You’re A Germ. Turn To Dust radi odličan posao kao uvodna stvar na albumu jer je pomalo zbunjujuće upaliti album koji se opisuje kao “divlji” i “energijom nabijen” prvijenac “čudesne” četvorke, samo da biste čuli polaganu i tugaljivu pjesmu koja jednostavno ne prelazi u up-tempo. Također, ono što se može na samom početku zamijetiti jest svestranost vokala te spremnost na eksperimentiranje nečim drugim od himničnih napjeva. A šteta je što se nisu više poigrali upravo tim aspektom. Manjak zastupljenosti njenih vokalnih sposobnosti pokušali su nadoknaditi upotrebom i muškog glasa, a očiti je nusprodukt pjesma Swallowtail koja plijeni pažnjom u tolikoj mjeri da čak ne zaslužuje ni titulu fillera albuma, a k tome pri kraju eskalira u još jedan besmislen niz od nekoliko generičnih grunge riffova. Osim gore navedenih uvodnih pet pjesama, kao odličan mogu izdvojiti još jedan singl, a to je Fluffy, pjesma puna energije s mogućnošću da odlično funkcionira uživo jer se nije izgubila u nepotrebnim layerima, već su svi instrumenti dobili svoj prostor pa se ovdje može naći i jedan stvarno kvalitetan bas rif. Bas, inače instrument koji zvuči identično na svakoj pjesmi, čak i kada se trudi nešto pošteno napraviti.

Pravi zaključak nakon nekoliko preslušavanja ovog albuma i iskrene želje da mi se svidi jest – ne vjeruj hypeanju na internetu. Čak ni ako singlovi dobri. Wolf Alice imaju prostora za napredak u svakom segmentu, samo se moraju odlučiti napraviti taj korak. Jedno je sigurno – nisu nesposobni. Na ovom izdanju ima odličnih pjesama ali se nažalost utapaju u moru onog materijala koji to jednostavno nije, već je tu isključivo u funkciji popunjavanja vremenskog trajanja. Bilo bi bolje da su izdali još jedan EP, jer smo iz ovog razloga od trinaest pjesama na albumu dobili tek pet ili šest onih koje stvarno funkcioniraju, ili bar imaju šansu za funkcioniranje uživo, dok je sve ostalo čista, bezidejna i neinspirirana dosada.