Recenzija – “Praznik beznačajnosti”: Kunderin novi početak
S veličanstvenom Besmrtnosti, posljednjim romanom napisanim na češkom, a potom pišući na francuskom jeziku, tražeći u njemu svoj još čišći glas, Milan Kundera je okrenuo ploču. Romanima posve drugačijim od prijašnjih i gradacijsko znakovitih imena Polaganost, Identitet i Neznanje, slikovito rečeno uzrokovao je eksploziju u kojoj se zbilo kontrolirano rušenje njegovih nadaleko vidljivih i poznatih literarnih zigurata. Njihovi nezaboravni likovi i atmosfere ipak su ostavljali pomalo metalan i umjetan okus svojom udaljenosti, posebnosti i nedodirljivosti, kao iz nekog drugog, surovijeg, no zanimljivijeg svijeta. Mogu zamisliti tog velikog češkog frajera i prijatelja romaneskne forme kako sad već kao starac od 86 godina i dalje prebire po ruševinama, polako polažući završni račun Cervantesu, skoro mu vrativši svoj dio našeg zajedničkog duga.
Iako se zbroj od šesnaest Kunderinih knjiga više ne uklapa u njegovu tvrdnju iz 1983. godine kako bi mudar pisac za života trebao napisati onoliko koliko je prosječni čitatelj spreman pročitati, odnosno oko sedam knjiga, Kundera je sve samo ne gubitak vremena. Potrebno ga je kompletnog iščitati, što zbog užitka, a što zbog njegovog novog romana Praznik beznačajnosti, koji bi bilo nemoguće pravilno razumjeti i vrednovati izvan konteksta kompletnog Kunderinog opusa.
Praznik beznačajnosti, koji nam je omogućila izdavačka kuća Meandarmedia iz Zagreba, u prijevodu Vande Mikšić, roman je prizora podijeljen u sedam dijelova (kao i većina Kunderinih romana). Naoko čudnom logikom birajući i skoro pa pjesnički dočaravajući određene prizore, filmski ubrzano prebacujući se s jednog na drugi, međusobno ih ukrštajući u pojedinim situacijama u kojima se zatječu glavni, ali i neki zalutali likovi, Kundera kompozicijski uspjelo vodi radnju ovog romana. Što se sadržaja tiče, tim postupcima Kundera sokratovski propituje različite ljudske reakcije na iste događaje, a i događaje same. Ipak, za razliku od staroga Kundere koji se nije libio širokih objašnjavanja, logičkih bravura te davanja svojih često i dvojbenih i oštrih istina, Praznik beznačajnosti shvaća svoju beznačajnost i uzima ju sebi u krilo („Beznačajnost oslobađa. Razrješava. Mjera opreza. Ne iziskuje nikakvu dovitljivost.“), gracilno joj šapućući. Naravno, to čini uz tipično kunderijanska zajebantska odstupanja i ironiziranja, koja pak nisu puko inzistiranje na apsurdu, odnosno njegovo izazivanje, već dugo željena i napokon ostvarena estetska pomirba ozbiljnog i neozbiljnog. A tako nešto iziskivalo je ne samo dovitljivost, nego i cijeli jedan život.
„Ništa lakše o odabira domovine. Teško je, međutim, izmisliti jezik. Pokušajte, improvizirajući, govoriti neki fiktivni jezik makar 30 sekundi! Ponavljat ćete stalno iste slogove i vaše će trabunjanje ubrzo biti raskrinkano.“
Upravo takav je i Kundera, samo što je njegovo trabunjanje besmisleno raskrinkavati. U maniri najvećih jazzista ili jednog Rabelaisa Kundera improvizira, ne zadovoljavajući se zadanim normama, a sve to pogurano iskustvom od oko 3500 do sad napisanih stranica vrhunske proze. Tako ćemo čitati o Alainovoj fascinaciji ženskim pupcima; o anđelima i imaju li oni pupke kad nemaju spola (tako je i u Nepodnošljivoj lakoći postojanja Kundera propitivao postojanje božjeg dupeta s obzirom da ima usta); o biblijskoj Evi, ženi bez pupka; o pupcima općenito; o izmišljenom pakistanskom jeziku; o Hegelu i njegovoj teoriji “beskrajno dobrog raspoloženja”; o Kantu i “stvari po sebi”; o Schopenhaurevom svijetu kao predodžbi i volji, a čiji je komentator Staljin; o ženi samoubojici koja ubija svog spasitelja, nakon čega se više ne želi ubiti; meditacije o briljantnom i beznačajnom; kako je Kantov rodni grad Königsberg dobio ime Kalinjingrad po slabo poznatom revolucionaru Kalinjinu zbog njegove bolesne prostate; o Staljinovoj „nježnosti“ prema Kalinjinu i razgovorima između njega i Brežnjeva, Hruščova, Berije i drugih komunista; i tako dalje.
Uz to što je vrstan romanopisac, Kundera je i odličan esejist te nikad neću zaboraviti njegovu definiciju književnog lika kao „eksperimentalne ličnosti“. Po njoj je lik ponajprije eksperiment, pa eksperimentalna ličnost, a na kraju i fiktivno ljudsko biće. Usudit ću se nadovezati, sličan ljudskom zametku, koji u slučaju smrti oca prije svog rođenja, svejedno po pravilnom rođenju nasljeđuje očevu imovinu. Tako i lik, iako ne postoji za stvarno, tu istu nedohvatljivu očinsku stvarnost nasljeđuje, darujući joj onostrane perspektive, rastvarajući za nju nove mogućnosti izraza, živeći u čitatelju.
Može se učiniti kako je Kundera u Prazniku beznačajnosti, prilikom traganja za ozbiljnim neozbiljnostima i obrnuto, zaboravio ovaj estetski ideal savršenog lika. No, iako više nećemo pronaći nove obimno okarakterizirane likove nalik Ludviku iz Šale, Jaromilu iz Život je drugdje, Sabini, Tomašu i Teresi iz Nepodnošljive lakoće postojanja, Agnesi iz Besmrtnosti i drugima, Kundera je u Prazniku beznačajnosti predstavivši svoja četiri glavna lika, četiri prijatelja Alaina, Ramona, Charlesa, i Calibana, svakog u svojem filmu, opet trijumfirao. O njima ne saznajemo puno, osim preko slabo uočljivih informacija razbacanih svuda po romanu. Ipak, kako se roman sve više rastvara i predstavlja, tako samog sebe objašnjava, skupa s likovima. Čak mi se čini da je glavni protagonist sam roman, a ne njih četvorica.
Na više mjesta, pa i na koricama, ovaj se roman definira kao Kunderin epilog. Ja u to ne vjerujem. Prije bih rekao kako je tek novi početak. Kundera je i u poznim godinama zadržao spisateljsku vitalnost koja zrači mudrošću, njemu svojstvenim mangupstvom, da ne kažem optimizmom, te mi se čini da je sposoban bar još jednom prije smrti „rastrgati zavjesu“ pred očima, odnosno napisati roman.
„Gozba inteligencije, duhovitosti i maštovitosti.“. Tim opisom Diderotovog „Jacquesa fatalista“ Kundera je i sam sebe najbolje opisao. Netko pronađe prijatelja u psu, mački ili papigi, ako bude sreće možda i u čovjeku, a ako bude nesreće onda u piscima, koji znaju pomiriti buku i tišinu u posljednje pribježište zdravog razuma. Kundera je upravo takav pisac.
I za kraj još jedna Kunderina bravura.
„Baš je dobro ne baviti se onim što se događa gore, baš je dobro biti ovdje dolje; pogledao je Julie koja je odlazila; pokretima stražnjice pozdravljala ga je i pozivala.“
