Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Knjige

Recenzija – Utopljenici i spašeni (Levi, P.): Život poslije smrti je težak

05.06.2017. Filip DračaFoto: facebook.com/knjigevolim

Svi ljudi koji su preživjeli Auschwitz (i koji su općenito preživjeli neku ljudsku katastrofu) dijele se na dvije skupine: one koji šute i one koji podijele svoju priču sa svijetom. Primo Levi napisao je knjigu o svojim doživljajima i idućih godina provodi vrijeme u držanju predavanja, čitanju pisama podrške koja su mu dolazila iz Njemačke te generalno promatrajući reakcije svijeta na holokaust. Utopljenici i spašeni su kolekcija promišljanja o svemu što je doživio nakon logora, a da je povezano s njegovom prvom pričom.

Das haben wir nicht gewusst

Na pitanje o tome jesu li svi Nijemci krivi za holokaust je lako odgovoriti kada pogledamo kakav je odnos s vlastitom odgovornošću imao arhitekt Hitlerovog Reicha, Albert Speer. Svi su se elitni nacisti (osim njega) na suđenju branili ukazivanjem na vlastitu pasivnost: ili nisu ništa znali (što je obrana koju je i prosječni Nijemac koristio) ili nisu bili neposredno povezani s istrebljenjima već su samo izvršavali zapovijedi, pa su nevini na osnovi toga što nisu bili aktivan faktor. Albert Speer je jedini koji je rekao za sebe da nije ništa znao i da je samo izvršavao zapovijedi, ali da je upravo zbog toga kriv; kriv je zato što nije znao, to njegovo neznanje nije razrješenje od krivnje već krivnja sama. Speer je prepoznao da ne postoji zapravo pasivnost, svako prividno nedjelovanje već je podupiranje sistema.

Dakle, krivi su svi Nijemci, a pogotovo oni koji nisu ništa znali. Možemo li razumjeti Nijemce? Nažalost, možemo: Levija su mnogi upitali od kakvog su “štofa” bili ljudi koji su ubijali njegove sulogoraše. Odgovor je naravno taj da je svaki čovjek, i svaki narod, sposoban za holokaust. Većina ljudi bi se složila da je opravdano ubiti čovjeka u obranu sebe, svoje obitelji ili svojeg naroda, a prosječni nacist je bio uvjeren da Židov predstavlja prijetnju za sve od navedenog. Jednostavna moralna pravila su toliko apstraktna da mogu značiti bilo što, uključujući i Auschwitz. Holokaust je uništio sve etike koje su ljudi napisali.

Die Nachträglichkeit

Mnogi su Židovi prepoznali opasnost na vrijeme, pa su 30-ih emigrirali na sigurno. Pitanje koje često kasnije generacije postavljaju, gledajući svisoka, glasi: zašto Primo Levi (ili bilo koji drugi Židov) nikad nije pobjegao? Pitanje se čini veoma trivijalnim u usporedbi s odgovorom, jer odgovor otkriva mnogo o tome koliko je teško predviđati buduće događaje. U vremenima kad je Levi ovo pisao, svijet je bio na vrhuncu prijetnje od nuklearnog rata; postojalo je možda par mjesta na svijetu koja bi u slučaju sukoba ostala netaknutima.

Pa zašto ljudi ne bježe, recimo, na Novi Zeland? Jasno, iako postoji prijetnja i iako su je svi svjesni, malo tko uistinu vjeruje da će se katastrofa dogoditi. Veliki događaji su uvijek na granici između mogućeg i nemogućeg, oni pripadaju svijetu ali su iznimke unutar njega. Iako je bilo moguće nanjušiti u političkoj atmosferi da se Židovima bliži opasnost, nešto poput holokausta je bilo izvan svačijih očekivanja.

Drugim riječima – kad god proučavamo važne povijesne događaje, trebamo biti svjesni toga da oni postaju nužni jedino retroaktivno. Levi je ovdje ponovio Hegela; svaka povijesna nužnost postaje očigledna kao nužnost jedino nakon što se dogodi.

Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(5 votes, average: 4.200 out of 5)

Komentari