Istaknuto
19.09.2017.

Do kraja godine ostalo je nešto više od tri mjeseca, taman dovoljno vremena da zaboravimo loše filmsko ljeto - ovo su naslovi koje nećemo propustiti.

18.09.2017.

Međunarodni festival razvojnog kazališta Ganz novi festival u svojem će se 7. izdanju održati u dva termina, od 21. do 24. rujna te od 7. do 16. prosinca. U rujanskom dijelu programa 70-ak umjetnika/ca i studenata/ica te 45 filmskih autora/ica predstavit će svoje plesne i kazališne predstave, multimedijalne instalacije, filmove i radionice.

Glazba

Recenzija – “Vӓrӓhtelijӓ” (Oranssi Pazuzu): Što se to događa u Finskoj?

22.03.2016. Luka Sinkovićfacebook.com/Oranssi-pazuzu-58437793552

Bio sam te sreće da je prijatelj i tadašnji cimer Nikola otkrio Oranssi Pazuzu taman po izlasku njihovog debi albuma 2009. godine. Kažem sreće jer je popularnost navedenog albuma rezonirala dosta kasnije, čak bih rekao po izlasku trećeg albuma naslovljenog „Valonielu“ koji je 2013. podigao dosta prašine na metal sceni, navodeći kritiku da se u godišnjim osvrtima na album osvrće s epitetima, no i da se zapita kako se dogodilo da prijašnja izdanja ovog benda u tolikoj mjeri prođu nezapaženo.

Također, ljeto 2014. sam organizirao tako da s čovjekom koji mi je otkrio Oranssi Pazuzu odem pogledati njihov nastup na OFF festivalu u Katowicama. Budite svjesni da će recenzija ovog albuma biti vrlo subjektivna eskapada u jedno od mojih mentalnih utočišta – ako ste došli pročitati što se objektivno dobrog događa na ovom albumu na krivom ste mjestu.

Nedavno sam, prvenstveno iz ljubavi, otišao pogledati koncert koji su na zajedničkoj turneji Grave Pleasures i Tribulation održali u Budimpešti, a zatim i serijom kaskadnih događaja završio u backstageu nakon koncerta. Primarni motiv bio je zahvala Matu McNerneyju, poznatijem pod pseudonimom Kvohst, na njegovom radu u bendovima Code, Hexvessel i Beastmilk, kojih sam izuzetni fan, međutim kompletno sam smetnuo s uma da gitaru u izmijenjenoj postavi Beastmilka (sada Grave Pleasures) svira Juho Vanhanen, mastermind benda na čiji se album u ovom članku osvrćem. Dakle, nalazio sam se u blizini još jednog osobnog heroja koji je, ako mene pitate, zapravo udario temelje black metal psihodeliji koji su estetikom daleko jači od „transcendentalne“ filozofije Liturgyja. Malenu diskusiju na tu temu sam odradio unutar osvrta na najbolje albume prošle godine. Vanhanen je pokretač još jednog dragulja psihodelije – benda Atomikyla. Debi album „Erkale“ zauzeo je prvo mjesto na mojoj listi najboljih metal uradaka 2014.

facebook.com/Oranssi-pazuzu-58437793552

facebook.com/Oranssi-pazuzu-58437793552

Nadalje, tijekom druge polovice prošle godine potpuno sam zapeo na finskoj glazbi. Obično se tu radilo o kombinacijama bendova navedenih u prošlom odlomku, međutim ponovno otkriće krautorck legendi Circle te bratskog im benda Pharaoh Overlord potpuno su me prikovali za ne-toliko-crnu scenu sa sjevera. Kontinuiranom toku misli o finskoj avangardnoj psihodeliji točku na i zadali su K-X-P svojim prošlogodišnjim nastupom u malom pogonu Tvornice. Isto tako, nekoliko dana prije nastupa popričao sam s Timom Kaukolampijem o finskoj sceni, utjecajima na njihovu glazbu te o samom procesu kreacije. Tada sam mislio kako nisam saznao ništa pretjerano – koliko vidite iz intervjua, čovjek nije toliko pričljiv koliko sam očekivao, ili sam možda pretjerao s pitanjima, no nije ni bitno. Generalna slika finske psihodelične scene, koju sam se nadao pronaći, iskristalizirala se tek u kratkom razgovoru s Juhom Vahanenom na koncertu benda Grave Pleasures u Budimpešti. Na moj upit o tome što se kulturološki događa u Finskoj, odakle dolazi glazba, čovjek je samo slegnuo ramenima i zadovoljno se osmjehnuo. Zahvalio se na mom temeljitom, no nimalo opsesivnom praćenju benda, te konstatirao kako je nastup koji sam gledao u Poljskoj jedan od najboljih koje su imali. Sam razgovor verbalno mi nije otkrio ništa što nisam znao ili nisam mogao naslutiti, no gestikulacije, opći spokoj te pristupačnost čovjeka rekli su više nego što sam zapravo tražio. „Ovo su prekrasni ljudi“ – sama spoznaja me ošinula posred čela, uopće to nisam očekivao. Budući da se radi o sceni koja se isprepliće, mogao sam zaključiti samo da navedeni ljudi slično dišu.

Upravo iz tog razloga predstavio sam kompletnu svoju interakciju s finskim glazbenicima – da vam dočaram i emocionalni kut iz kojeg gledam na album koji je predmet ovog osvrta.

Debi album „Muukalainen Puhuu“ iz 2009. nije prvi put da su se black metalci pozabavili Svemirom. Međutim, Oranssi je to napravio dosta drugačije, na tragu rock bendova iz sedamdesetih. Upravo je taj žanrovski spoj fascinantan. Fundamentalne filozofije ova dva sjedinjena žanra su kompletno oprečne. Black metal je oduvijek „bježao“ od toga da ga se proglasi mekanim. Psihodelija u najboljim slučajevima nije previše zadirala u najcrnje kutove ljudskog mozga – ne znam koliko bi psihodelije uopće bilo snimljeno da su glazbenici u doba kada je LSD još bio normalna stvar do krajnjih granica analizirali apokalipse vlastite osobe i čovječanstva. Dakle, iz sinergije dvije suprotstavljene strane izlazi nešto estetski prekrasno, u najmanju ruku produhovljujuće.

Foto: [album "Kosmonument"] facebook.com/Oranssi-pazuzu-58437793552

Foto: [album “Kosmonument”] facebook.com/Oranssi-pazuzu-58437793552

Ono što je započeto na „Muukalainen Puhuu“ dalje je razvijano na „Kosmonument“. Klavijature su preuzele dobar dio atmosfere, no nisu bacane u prvi plan, a album je tematski malo u Svemiru malo na nuklearnoj apokalipsi, što su zapravo dva motiva koja se vrlo zahvalno prate. Album odlične grafike nije prošao previše zapaženo možda iz razloga jer je vrag zapravo skriven u detaljima, u zvuku i slojevitosti, dok površno slušanje albuma ne otkriva previše osim kaosa ili atmosferične tranzicije u pjesmama.

„Valonielu“ zapravo uzima najbolje s prva dva albuma i klavijature u ključnim trenucima stavlja u prvi plan. Bend tematski još uvijek boravi na apokalipsi, no doživljava i tranziciju svijesti, budući da naslovi pjesama (ako ih prevedete) poprimaju i duhovnu notu, poput spominjanja hramova ili otvaranja „novog oka“. Vrlo je uspješno realiziran spoj krautrock mantre i estetike visikog black metal rifa. Čak je i vokal doživio nešto važniju ulogu, iako nije pretjerano kvalitetan dobio je emociju, donekle mu je razbijena monotonost.

facebook.com/Oranssi-pazuzu-58437793552

facebook.com/Oranssi-pazuzu-58437793552

Naposljetku, nakon teksta kojeg bih već smatrao vrlo opširnom recenzijom, dolazimo i do albuma o kojem pričamo, ovaj je kratki osvrt na prijašnje albume koristan kako bismo uvidjeli tematsku tranziciju benda unutar nekoliko godina, iako se u glazbi nije ništa drastičnog nije promijenilo, estetski je pratila i tematsku promjenu, dakle od hladnih gitara koje sviraju himnu Svemiru s početka, do pomalo agresivnih klavijatura s „Valonielu“ koje naglašavaju surealnu sliku ljudske spiritualnosti.

„Vӓrӓhtelijӓ“ zadire još dublje u magiju, misticizam i spiritualizam, iako i dalje zvuči dosta sirovo ima vrlo suptilan utjecaj folka. Na pjesmi Lahja, koja između ostalog ima i spot koji otkriva vizualan smjer glazbe benda, ritam drži neka narodna inačica bubnja, mislim da se ponegdje priključuje vibrafon, a klavijature su ponovno stavljene u pozadinu. Visine koje je „Valoinelu“ postizao klavijaturama ovogodišnji album postiže preko gitara. Bljesak klavijatura koji bi eventualno podsjetio na prošli album može se čuti na Hypnotisoitu Viharukous.

Nadalje, iznenađen sam bas gitarom, koja daje siguran tok pjesmi. Primjer kojeg se sjećam jest Saturaatio. Ne samo da daje momentum, već udara temelj tome da svaki sljedeći sloj, bila to gitara, efekt, klavijature ili nešto deseto, ulazi na već postojeću, jaku mantru.

Nisam siguran je li kompletna misao o tematskom spoju blacka i psihodelije, odnosno Svemira i utonuća u prirodi dovoljno eksplicitna, no nisam ni siguran koliko eksplicitna može biti ako ovaj tekst samo čitate bez glazbene podloge navedenog. Sama spoznaja te misli mogla bi biti pomalo ezoterična – iako je ova riječ vrlo nezahvalna, budući da njeno značenje danas predstavlja nešto jeftino iz čega se obično sprdamo, međutim njena etimologija je daleko ljepša.

Dakle, ovaj album nije jednostavno štivo, čak i kad shvatite da nije toliko jednostavan zapravo ste još daleko od shvaćanja. Ne radi se samo o glazbi, postoji nešto iza toga što izvlači i one „naušisluh“ dosadne momente albuma. Moraju biti tamo. Ovdje bih citirao Stevena Weinberga, teorijskog fizičara i nobelovca, koji je svojom knjigom „Prve tri minute svemira“ za popularizaciju znanosti možda napravio i više od danas razvikanih Sagana i Hawkinga. „…umjetnici, kao i fizičari, nisu uvijek u stanju biti razumljivi širokoj publici, no glupo je težiti ezoteriji zbog nje same“. Budući da citat sa stajališta (buduće) profesije govori i o autoru ove recenzije kao fizičaru i o bendu kao umjetniku, na vama je da procijenite teži li tko od nas ezoteriji bez veze i je li itko ovdje ispao blesav.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(4 votes, average: 4.250 out of 5)

Komentari