Recenzija – Varamo: eksperimenti u pisanju argentinskog autora
Fraktura je prošle godine izdala knjigu Varamo Césara Aire, prvi put izdanu u Argentini 2002., a ove godine izašli su Duhovi, iz 1990. To su zasad jedina djela ovog autora koja možemo čitati na hrvatskom i, iako nisu najpoznatija/najhvaljenija, pružaju dobar uvod i uvid u većinu Airina stvaralaštva.
Cesar Aira živi i djeluje u Buenos Airesu, u Argentini. Frekventno izdaje svoje romane/novele, tako da je do sada izašlo osamdesetak njegovih naslova. Djela mu nisu tipični romani, ni tipično išta, u biti, osim što su dosljedna njegovoj zanimljivoj nesvakidašnjoj filozofiji o (stvaranju) književnosti. Većina ih je kratka, kako sam kaže, priče prirodno kulminiraju same negdje oko stote stranice, pa uglavnom surađuje s manjim nakladničkim kućama koje su spremne tako nešto objavljivati.
Kritika je oštra, a kad ga hvali, hvali ga kao eksperimentalca i „izumitelja“. Njegova važnost, ponajprije u južnoameričkoj, no sve više i svjetskoj književnosti, upravo je njegova prisutnost koju postiže nemilosrdnim gomilanjem svojih književnih eksperimenata, kratkih ukoričenih priča koje kružno, bezizlazno tragaju za „odgovorom“ i srži same priče i književnosti.
Airina koncentracija usmjerena je postupku stvaranja. Istovremeno mu se djela baziraju na pričanju priče, a sama priča, cijeli vrtlog njih kojih se dotakne u pričanju jedne, nije pretjerano bitan. Aira uglavnom počinje svoja djela vrlo jednostavno, stavljajući čitatelja u neku banalnu situaciju i iz nje gradi nabit, gust niz događaja. Ni na jednom se ne zadržava dugo, ne razrađuje likove niti stvara neki klasičan zaplet, nego raznoraznim motivima-pitanjima nagoviješta priču koja se izrađa u glavi čitatelja i neminovno grana u desetke njih koje, ovisno o djelu, pisac na kraju poveže ili ostanu u zraku, neispričane.
Eksperimentiranje s postupkom stvaranja
U tom znaku priče kao same postaju nebitne, a djela Cesara Aire problematiziraju samo pisanje. Naime, Aira tvrdi da je njegovo pisanje automatsko, da se ne vraća na napisane dijelove da bi ih revidirao, izmijenio, poboljšao ili izbacio. Ne planira unaprijed niti zna kako će priča završiti. Naziva to tehnikom kontinuuma u pisanju. U samom postupku često poseže za apsurdnim i fantastičnim elementima, nevjerojatnim situacijama, čime održava zaplet trajnim. Iz takvih situacija se, ne mijenjajući ih i ne zadržavajući se na njima, „ispiše“ s novima, konstantno stremeći naprijed. Tako eksperimentirajući sa postupkom stvaranja, ispremiješa sve živo i neživo, stvarnost i fikciju i stilove pisanja. Njegovim riječima, „uloga umjetnika u stvaranju umjetnosti jest izmisliti postupke i eksperimente kojima bi se umjetnost stvarala“.
U knjizi Varamo, Aira nam predstavlja „pisara trećeg reda“, imenom Varama, koji radi u nekom ministarstvu u Colonu. Najavljuje pričanje događaja koji su se izdešavali kroz tucet sati i prethodili Varamovu pisanju poeme „Pjesma nevinog djeteta“, koja će postati „slavnim remek-djelom moderne srednjoameričke poezije“. Već u početku, pisac zaprepasti samim likom Varama, koji nikad u dotadašnjem životu nije napisao ni slova, niti će poslije napisati. Govori o poemi, „vrhuncu najodvažnije eksperimentalne avangarde u jeziku“, a Varamo se bavi novčanicama kojima je isplaćen toga dana, za koje shvaća da su krivotvorene. Kasnije preparira ribu, koju je htio posjesti za maketu glasovira, čak joj dodati žablje krakove da bi prizor bolje izgledao. Tu mu ribu majka, nakon što ju je premazao i počeo mrcvariti, priprema za večeru.
Autor u par navrata inzistira na dokumentarizmu svoje priče, samo da bi se trenutak kasnije opovrgao. Odlomci na polovici knjige se čak pretvaraju u esejističko filozofiranje o samom djelu, o fikciji koja to nije, o Varamovoj priči kao djelu povijesti književnosti.
Naposljetku, na kraju Varamove sulude večeri, on dolazi u kavanu koju redovno pohodi. Tamo susreće trojicu „najaktivnijih i najuspješnijih piratskih izdavača“ na probujaloj panamskoj književnoj sceni. Vrlo brzo, ponude mu da tiskaju njegovu knjigu, koju je odlučio nazvati „Kako preparirati male životinjske mutante“. Po povratku kući, Varamo piše, točnije prepisuje, svoju poemu gomilajući „bez interpunkcija i razmaka, bez drugog reda osim redoslijeda“, s papira koje je tijekom popodneva stavio u džep.
Varamo je definitivno zanimljiva knjiga, koja vas i izludi i nasmije svojim neočekivanim vrludanjima. Ako vas imalo zanima pročitati nešto slično, ovih stosedamnaest stranica biti će ugodno iskustvo.
