Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Intervju

Rene Medvešek: “Komunikacija s gledateljima osnovni je razlog postojanja kazališta”

29.03.2016. Tim HrvaćaninFoto: www.zekaem.hr

Kazališni redatelj i glumac Rene Medvešek ovih je dana u kazalištu Gavella radio predstavu „Kao na nebu“, premijerno odigranu 25. ožujka. Medvešek je 1989. diplomirao glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a iste je godine postao član glumačkog ansambla Zagrebačkog kazališta mladih. Režijom i autorskim kazališnim radom počeo se baviti devedesetih u okviru skupine Mig oka, a najpoznatije radove ostvario je u ZKM-u s predstavama „Brat magarac“, „Vrata do“, „Najbolja juha! Najbolja juha!“, „Čovjek koji je spasio Europu“ i „Kristofor Kolumbo“ za koju je nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta za najboljeg redatelja i nagradom Marul za režiju. NHG za režiju osvojio je i 2006. godine za predstavu „Vrata do“.

Osim sa ZKM-om, surađivao je s Hrvatskim narodnim kazalištem iz Splita, Dubrovačkim ljetnim igrama, Teatrom Exit, kazalištima Trešnja i Gavella te s bečkim kazalištem Volkstheater gdje je režirao „Prizore iz bračnog života“ Ingmara Bergmana, „Staklenu menažeriju“ Tennesseeja Williamsa i „Gospođicu Juliju“ Augusta Strindberga. Od 2002. predaje Scenski govor na Odsjeku glume na ADU, a krajem 2015. ponovo je kao glumac stupio na daske ZKM-a u predstavi „Čarobni brijeg“ Thomasa Manna u režiji Janusza Kice. S Medvešekom sam razgovarao o predstavi „Kao na nebu“, njegovoj redateljskoj poetici, kazališnom radu, glumačkom iskustvu i brojnim drugim temama.

Tim: Zašto ste odabrali film „Kao na nebu“ za adaptaciju na sceni? Je li to bio vaš ili prijedlog uprave kazališta Gavella?

Rene: Ravnatelj Boris Svrtan pozvao me na suradnju pa smo s dramaturgom Dubravkom Mihanovićem tragali za mogućim naslovom. U to vrijeme naišao sam kod kuće na DVD ovog filma koji sam gledao prije 5-6 godina u Austriji kad sam tamo, postavljajući predstavu u bečkome Volkstheateru, s glumcima puno razgovarao i radio na glasu. Oni su me uputili na taj film jer ih je podsjetio na naš rad i film mi se silno dopao. U međuvremenu sam otkrio i da je Janusz Kica radio predstavu po tom predlošku u Beču, a i da ju je kao mogući naslov već i spominjao Svrtanu. Budući da je tekst doista primjeren Gavellinom ansamblu i repertoaru – tema uvijek aktualna, relativno velika glumačka podjela, zanimljiva raspodjela zadataka – oko svega smo se brzo i lako dogovorili.

U konačnici, središnja tema glasa kao izraza osobe tema je koja mene silno zanima, a mislim da je poprilično zanemarena, kako u profesionalnom, tako i širem društvenom kontekstu. Ljudski glas kao odjek čovjekove nutrine, zvučno lice čovjekovo koje je poruka samo po sebi, manifestacija osobe po kojoj prepoznajemo stanje duše, ali po kojoj na to stanje možemo i utjecati – time tema postaje i šira. Riječ je  i o pjevanju, o glas-bi, o umjetnosti i njezinome smislu, o onome što bi umjetnost mogla kad bi se bavila ljudima i kad bi se ljudi istinski bavili njom. Može li ona biti lijek i na koji nas način ona mijenja, ne nužno odmah društvo u cjelini, ali svakako u prvome redu one koji se njome bave pa preko toga indirektno i samo društvo.

Foto: www.zekaem.hr

[Kao na nebu] Foto: www.gavella.hr

Kako ste pristupili filmu kao predlošku? Radite li po originalnom scenariju ili ste sami napravili adaptaciju?

Krenuli smo od prevedenog filmskog zapisa. Film je inače bio veliki uspjeh u Švedskoj i u njemačkom govornom području, a bio je i švedski kandidat za Oscara. Ispao je pravi filmski hit, topli film o malim ljudima s kojima se lako identificirati i koji pristupa temi glasa, govora, osvještavanja pojedinca i jedne manje zajednice. U filmu su te teme vješto isprepletene.

Određenu prilagodbu scenarija napravio je Dubravko Mihanović već za početak proba, da bismo zapravo tek kroz rad na pozornici počeli prilagođavati tekst mediju kazališta. Ne samo u mizanscenskom i prostornom smislu, puno više zanimale su me specifičnosti kazališnog izričaja koji se bavi trenutkom i prisutnošću, stvarnom tišinom i živom suigrom s publikom.

Odstupate li u nekoj mjeri od filmskog predloška?

Ne, u osnovi ne odstupamo od onoga o čemu predložak pripovijeda. Mi u svom pristupu tražimo kazališni razlog za postavljanje tog teksta. Ne mislim da je riječ o pukom prebacivanju neke priče s vrpce na daske,  tražimo kazališno opravdanje za taj postupak jer kazalište toj konkretnoj priči može ponuditi, neću nužno reći nešto više, ali sigurno nešto drugačije od filma. Činjenica da kazalište koristi glas uživo i neposredno ga upućuje slušatelju predstavlja dimenziju koja je za taj tekst vrlo dragocjena, a film je ne može prizvati. S druge strane prisiljeni smo bogati filmski niz lokacija i skokovitu kronologiju filmskog pripovijedanja prebaciti na malu pozornicu Gavelle, no i ta se prisila kroz igru može pretvoriti u prednost jer na kazalištu svojstven način aktivira našu, a i maštu gledatelja.

Predstava „Kao na nebu“ vaša je prva suradnja s kazalištem Gavella od predstave „Život je san“ iz 2009. godine. Kakav je osjećaj ponovo raditi u Gavelli i koliko se toga u međuvremenu promijenilo?

Lijepo je bilo vratiti se u Gavellu, osim toga i silno volim tu dvoranu, sasvim posebnih akustičnih i “mitšpilskih” mogućnosti. Svi smo se pomalo promijenili i zanimljivo je iznova rastvarati već postojeće odnose. „Život je san“ je bio jedan od mojih prvih i rijetkih pokušaja režije gotovih dramskih tekstova, a do tada klasike poput Calderona nikada nisam niti bio radio. U međuvremenu se nakupilo nešto iskustva takvog rada i mislim da se lakše fokusiram na suštinu teksta, ujedno pokušavajući pomiriti ono nešto autorsko što me uvijek hrani, vuče u kazališnome radu. Zadržati sebe, a ujedno ispoštovati autora i zadani predložak, to mi je zanimljiv izazov.

Foto: www.gavella.hr

[Život je san] Foto: www.gavella.hr

Jeste li se već napisanim tekstovima možda okrenuli zbog zasićenja idejama u autorskom radu?

Nije stvar zasićenja, moj poriv da se autorski upustim u kazalište proizašao je iz potrebe da se sadržajno suočim s nekim temama, da neke stvari izgovorim. Onda je uslijedio niz adaptacija, prebacivanja proznoga materijala na scenu, preradbi koje su se također bavile temama koje su me privlačile. No postupno smisao rada u kazalištu ponajviše počinjem prepoznavati u radu s glumcima, kroz njihovo oslobađanje i stvaranje autentičnih situacija koje su u stanju dotaknuti i ljude s one strane rampe. Mislim da je taj doticaj glavni sadržaj koji kazalište nudi. Sam predložak je naravno važan, ali gotovo da je od sekundarnog značaja u usporedbi s potrebom da se tijekom kazališne večeri uspostavi ozračje, kako ga je Gavella nazvao, Mitspiela – paralelnog doživljavanja igre između glumaca i publike. To doživljavam kao najvažniju zadaću i najveći izazov.

Koliko je različito raditi predstavu po predlošku od u potpunosti autorskog rada?

Ja u svakom slučaju volim iščitati predložak i zanima me istraživanje duha komada i motivacije autora. Svaki put kad se upustim u potragu za autorovim nadahnućem, pogotovo kad je riječ o provjereno dobrom autoru, o klasiku, radujem se njegovim spoznajama, njegovom znanju i iskustvu. Privlači me mogućnost da udahnem život onome što je netko drugi napisao. Već u tom samom činu davanja života čini mi se da je dovoljno autorskog i kreativnog izazova, iz takve suigre s autorom proizlaze stvari koje vas samo mogu obogatiti. U protivnom, ako predložak radikalno prepravljate i koristite za neke svoje vizije, vrlo često dolazi do nasilnog  pojednostavljenja i nerijetko se pokaže da takvi zahvati nisu bili na razini predloška. Mislim da ima puno autora od kojih imamo što učiti. A i čini mi se važnim biti u dijalogu s prošlošću, ne nužno odmah sve modernizirati te prebacivati na jezik i nerv današnjice.

Namjeravate li i u budućnosti raditi predstave po klasičnim djelima dramske literature?

Sve više me privlače takvi tekstovi. Čim je neki tekst potvrđeno dobar, automatski me zanima jer je to dobra partitura iz koje možeš samo naučiti. Dobar, provjereni tekst pruža više mogućnosti da se u miru usredotočim na rad s glumcima i da zajedno s njima pokušam prodisati komad, a ne da ih koristim za stvaranje i iznošenje autorskog koncepta, što je danas nerijetko slučaj. Ne kažem da tako ne mogu nastati dobre predstave, ali svjedoci smo činjenici da često gledamo glumce u ulozi nositelja koncepta, a ne živih, slobodnih i istinski zaigranih tumača uloga.

Foto: www.zekaem.hr

Foto: www.zekaem.hr

Što smatrate karakteristikom svog redateljskog pristupa?

Na to pitanje uvijek mi iznova kao prva riječ pada na pamet riječ susret. Za mene je to pokušaj da se ljudi koji su na pozornici doista susretnu, da ulože sebe u uloge, prizovu situacije koje komad zaziva. Na tom pragu me zanima sam glumac, njegov glas, njegovo tijelo, njegova sloboda i njegova prisutnost, zanima me pokušaj da se unutar ansambla proizvede ozračje u kojem su ljudi koji igraju doista skupa, u kojem se doista čuju i u kojem doista slobodno i s radošću nose svoje uloge, svjesni da ih pritom netko sluša i gleda te da je u svemu tome upravo komunikacija s tim ljudima koji ih slušaju i gledaju osnovni razlog postojanja kazališta. U najgrubljim crtama to je ono što me najviše privlači, čime se bavim i za čime intuitivno težim.

U ovome mogu prepoznati tri razine susreta – susret izvođača međusobno, susret izvođača s tekstom i susret s publikom.

Da, mogli bismo ga radno nazvati totalni susret, nešto na što cilja i pojam Mitspiela koji je Gavella sjajno skovao pokušavajući definirati kazališnu igru, susret u “suigri” koja izaziva paralelne psihofizičke procese u glumcu i gledatelju. Da bi do njega došlo u cijelosti, podrazumijeva se da do takvog susreta i odnosa dolazi i na samoj pozornici. Ta vrsta zajedničke prisutnosti, odnosno bivanja u zajedničkoj stvarnosti, mislim da je to ono najljepše što nam izvedbena umjetnost daje. Bez obzira na neku svoju prividnu nadmoć u odnosu na druge umjetnosti, ni glazba ne može postići ono što može kazalište. U kazalištu je ljudska duša direktno objekt i subjekt onoga što se događa.

Gavella piše o trenutku kada tisuću ljudi u nekoj dvorani zajednički zadrži dah, kada zajednički iščekuju “sudbonosnu” odluku određenog lika, tada nastaje čudo svojstveno samo kazalištu koje nas u jednom trenu prenosi u neko nadstvarno zajedništvo, to je trenutak u kojem smo čovjek u svoj svojoj množini i jednini istovremeno, naprosto Čovjek, kao jedan suosjećamo s onim koji je na pozornici. U tom zajedništvu proživljavamo  nešto što nam dubinski i iskonsko treba, mislim da tek tada postajemo ono što mi zapravo jesmo i što možemo biti, a što nam rijetko polazi za rukom. Taj suosjećaj da na trenutak postajemo jedna eterična duša, to je iskustvo koje zapravo čini glavni događaj jedne kazališne večeri, ako do njega dođe. Činjenica da će nas pritom određeni komad još i uznijeti ili uzbuditi svojom ljepotom, nasmijati ili pak na neki način razbuditi svojom porukom, to je sve na neki način prilog glavnome događaju. Ali svečanost trenutka koji nas povezuje i stapa, koja je imanentna samom činu izvedbe, to je apsolutno kruna događaja.

Spomenuli ste zajedništvo izvođača. Jesu li ta vaša razmišljanja povezana i s time što često radite ansambl-predstave?

Činjenica da sam puno radio ansambl predstave sigurno jest uvjetovana takvim mojim razmišljanjem o kazalištu. S druge strane, ona je jednim dijelom i linija manjeg otpora jer postići to isto u dispozitivu koji je građen individualnim scenama i scenskim potezima nešto je teže. Ili je možda teže to zamisliti i suradnicima posredovati. Tako da je rad na ansambl-predstavama bio i ostao prirodan put do onoga što mi je važno, no put na kojem se, nakon svih ovih godina, postupno otvaraju novi obzori. „Kao na nebu“ je recimo s jedne strane predstava koja ima naglašene elemente ansambl igre, ali istovremeno vrlo razvedene, koja obiluje individualnim detaljima i obrisima, puno više no što je to bio slučaj s orkestriranjem mornara ili robova u „Kristoforu Kolumbu“. Što ne znači da je to manje zahtjevno – potreban je različit stupanj discipline i koncentracije da bi se ti raznorodni oblici kolektivnog izričaja uspostavili i održali na sceni.

[Kristofor Kolumbo] Foto: www.zekaem.hr

[Kristofor Kolumbo]
Foto: www.zekaem.hr

Autorskim radom počeli ste se baviti početkom devedesetih, prije više od dvadeset godina. Kako sada gledate na svoje početke?

Ja sam se u tu avanturu upustio kao glumac slijedeći neku svoju intuiciju, išao sam za tim da stvorim predstave koje bi u sebi nosile izvjestan duh, ili dah, koji nisam osjećao u komadima u kojima sam tada igrao. Budući da je taj dah-duh nešto što je meni životno važno, nešto što me hrani, nešto što za mene znači igru, krenuo sam trbuhom za kruhom, jednostavno sam išao raditi ono što osjećam da trebam i zbog čega sam znao da me kazališna igra uopće privlači. Prve su stvari nastajale spontano osluškivanjem vlastite intuicije, u okviru grupnog rada koji nas je sve veselio. Zajedništvo glumaca koji su tijekom predstave stalno na sceni nametnulo se u početku kao logični preduvjet su-igranja.

Spomenuli ste disciplinu u radu s velikim glumačkim ansamblom. Je li to nešto što želite prenijeti i svojim studentima?

Da, naravno, mogu im samo predati ono u što vjerujem i što sam iskusio. Nakon više od deset godina koliko radim na Akademiji čini mi se da postupno uspijevam ozbiljnije pronalaziti načine na koji pomiriti pedagoške i, nazovimo ih, umjetničke ambicije. Disciplina se ponajviše očekuje od onoga koji rad vodi i tek ju se na taj način može konstruktivno uspostaviti u ansamblu, bio on sastavljen od profesionalaca ili studenata. Pedagoški rad meni se u početku učinio pomalo kontradiktoran i teško mi je bilo uskladiti sve njegove aspekte, ali kada se istinski suočite s problemima, a duboko iznutra vodi vas svijest da je to sve jedno, onda svi problemi uvijek nalaze svoje rješenje. Upravo prepoznavanje zajedničkih nazivnika kod tako naizgled oprečnih stvari pretvara se u vrlo dragocjenu školu.

Osim što kazalište opisujete kao susret, radite puno usporedbi kazališta i igre.

Pa da, nije ni čudo da Slovenci glumca zovu igralec, Nijemci za kazalište kažu Schauspiel, a u engleskom je komad play. Igra je najtočnija definicija onoga što se događa na pozornici, a susret je cilj te igre. Općenito je kazalište na neki način, kako to lijepo Mamet u jednoj svojoj knjizi o glumi tumači, puno bliže sportu nego književnosti ili filozofiji, puno je bliže sportskom nagonu igre, nego intelektualnom nagonu za promišljanjem i rezoniranjem na sceni. Naravno da treba razumjeti igru u kojoj se sudjeluje, no kad joj se neopterećeno pristupi, kad se glumac počne slobodno dodavati s replikama, reagirati i spremno dočekivati “loptu”, kada spontano odgovora na “servis” partnera, onda igra istinski zaživi, a tek kad je živa prelazi rampu i dopire do gledateljeva bića.

Mi nemamo tu igru u našem jeziku, no zato je izvor riječi kazalište – kazivati.

Da, silno me veseli da se u nazivu kazalište kao korijen krije riječ kazivanje jer mislim da izvorno kazalište i potječe iz kazivanja, ono je razigrano kazivanje, višedimenzionalno pripovijedanje priče. Ta potreba za kazivanjem uvijek uključuje onoga kojem se kazuje, što pretpostavlja aktivan odnos sa slušateljem, a to na sceni vrlo često zaboravljamo pa kontakt s publikom svodimo na potrošačku razmjenu mi nudimo – vi uzimate. Tako je i nastala ideja četvrtog zida, zaslona na kojemu mi stvaramo privid prirodnosti, a s druge su strane potrošači koji ocjenjuju koliko nam je to dobro pošlo za rukom. Mislim da takav pristup niječe ono suštinski kazališno. Kazalište je uvijek razgovor, dijalog, ja kazujem nekome i samo po tebi koji slušaš moje pripovijedanje dobiva svoj smisao. U tom kontaktu pripovijedanja nastaje indukcijsko polje mašte, razvija se žarna nit između ta dva pola i u njenome svjetlu mi pratimo kazivanje.

[Kontrabas] Foto: www.teatarexit.hr

[Kontrabas]
Foto: www.teatarexit.hr

To je blizu semantici, vi kao autori kodirate i odašiljete znak koji gledatelj tumači u skladu sa svojim životnim iskustvom.

Upravo to, i tu je najveći problem to što ljudi na pozornici vrlo često preopterećuju znak koji odašilju. Pridaju previše važnosti svojem tumačenju i misle da moraju prenijeti svo značenje, a bit je naći se negdje na sredini. Prepustiti tu otvorenost tumačenja onome drugome stvara iz tog susreta jedan plodan i jedinstveni odnos, što svemu tome daje karakter neponovljivog događaja.

Prošle godine za svoj ste rad na predstavi „Kristofor Kolumbo“ dobili niz nagrada. Koliko vam one znače?

Nagrade su uvijek potvrda, pogotovo kad dobivate nagrade struke i kolega, i naravno da su nam drage. Svaka nagrada, bez obzira na to kome je od sudionika rada na jednoj predstavi dodijeljena, uvijek je potvrda projekta u cjelini i predstavlja priznanje zajednički odrađenom poslu. Ovo je kolektivan posao i za nas je potvrda važna, ako je netko iz kolektiva nagrađen to ipak znači i da smo zajednički dobro funkcionirali, a to diže samopouzdanje grupe i jača vjeru u projekt.

Krajem prošle godine nakon dugo ste se vremena vratili na daske Zagrebačkog kazališta mladih kao glumac. Zašto ste se odlučili na taj korak?

Još me bivša ravnateljica ZKM-a Dubravka Vrgoč zvala da se vratim u ansambl, ali uz tadašnje redateljske i obaveze na Akademiji repertoarno igranje predstave činilo mi se prezahtjevnim izazovom. Zato sam prvo prije nekoliko godina započeo s monodramom „Kontrabas“ u Teatru Exit, s formom u kojoj nisam nikome bio obavezan i mogao sam odustati u tijeku rada. Nakon tog lijepog iskustva, dolazak Janusza Kice u ZKM bila je idealna prilika ne samo da zaigram s ansamblom, nego i da na sceni preispitam sve one upute koje kao redatelj dajem glumcima i studentima. Da sam na sebi ponovno iskusim svu osjetljivost procesa rada na ulozi. Da se prisjetim na vlastitoj koži kako lako se glumac zatvara, kako je zahtjevno tražiti neposrednost i jednostavnost igre, kako je lako zalutati u vlastitim predodžbama o liku koji igraš. To mi je bilo silno korisno. Bez obzira na iskustvo, glumački je proces rada na sebi uvijek iznova najveći mogući izazov vlastitog uprisutnjenja i dobro ga je iskušati iznova na sebi da bi ga znao bolje prepoznavati i cijeniti kod drugih.

Počeli ste kao glumac, okrenuli ste se režiji i sada s tim redateljskim iskustvom ponovo nastupate kao glumac.

Pa da, i mislim da je ta zamjena gledišta i perspektiva silno korisna jer kad ste uvijek samo s jedne strane počinjete stjecati određene navike i uvijek prijeti opasnost da se pristup radu mehanizira. Za mene je bio ogroman stres nakon ovoliko godina vratiti se u taj ansambl i bojao sam se, što vlastitih očekivanja, što očekivanja mojih kolega i studenta kojima predajem. Sve je to bio strašan pritisak, ali čini mi se da je bilo silno korisno kroz njega prolaziti, sačuvati glavu i naučiti puno toga.

[Čarobni brijeg] Foto: www.zekaem.hr

[Čarobni brijeg]
Foto: www.zekaem.hr

Vaše je ime neraskidivo vezano uz ZKM. Surađivali ste s Gavellom, prošle godine i sa splitskim HNK, a radili ste i tri predstave u bečkom Volkstheateru, no niste imali prilike raditi u zagrebačkom HNK.

Nisam. Ako je to pitanje, najbolje bi ga bilo postaviti upravi kazališta. Ondašnjoj, jer trenutno sam u razgovorima oko moguće suradnje. Teško je procijeniti radi li se o različitim kriterijima, interesnim krugovima ili pitanju ukusa, no svatko odlučuje po vlastitoj savjesti i na vlastitu odgovornost i pritom se vodi svojim razlozima, koji meni u ovome slučaju nisu poznati. Možda zato što nisam školovani redatelj, već tek samouki dotepenec u struku.

Sigurno nije zbog toga, uostalom iza vas je niz nagrada struke.

Pretpostavljam da bi trebalo biti prirodno da su rezultati koje ste ostvarili na neki način i pokazatelj kompetentnosti. Ali moram priznati da nisam s time imao nikakvih problema, redateljski posao me nikad na taj način nije zanimao, u smislu da mi je glavna ambicija dobiti priliku da radim u značajnim institucijama i da tako potvrđujem svoj status. To uvijek može zvučati kao fraza, ali istinski, meni je potpuno svejedno s kim se igram i gdje se igram. Ako mi to nije istinski svejedno od prvoga trenutka igre, onda će do nje teško i doći.

Komentari