Istaknuto
14.12.2017.

"Star Wars: The Last Jedi" osma je epizoda iz najpopularnije svemirske sage o obitelji Skywalker, ali sve više i nekim novim likovima koji pokušavaju donijeti ravnotežu sili.

06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

Izvedbene umjetnosti

“Srce veće od ruku” (Gavella): Prazni klišeji

06.04.2017. Tim Hrvaćanin[Srce veće od ruku] Foto: www.gavella.hr

Pet godina nakon praizvedbe u produkciji kazališta PlayDrama i u režiji Trpimira Jurkića, drama splitskog glumca i dramatičara Elvisa Bošnjaka “Srce veće od ruku” zaživjela je na daskama zagrebačkog dramskog kazališta Gavella. Točnije, riječ je o predstavi po motivima Bošnjakove drame u režiji i dramaturgiji Tamare Damjanović, studentice preddiplomskog studija kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. “Srce veće od ruku” prati dva para, Muža i Ženu te Prijatelja i Prijateljicu, koji se međusobno varaju te s tuđim partnerima traže ljubav i sreću. Pritom nitko od njih ne shvaća da je problem u njima samima, a ne u njihovim vezama i partnerima.

Mlada redateljica preuzela je iz drame navedene likove i odnose među njima, no zadržala je tek pojedine dijelove teksta; nekoliko efektnih rečenica i par konkretnih dijaloga. To je bila polazna točka za rad kroz improvizacije s glumačkim ansamblom predstave – Hrvojem Klobučarom, Barbarom Nola, Tarom Rosandić i Andrejem Dojkićem – iz kojih je zapravo nastao posve novi komad. Naime, drama je pisana iz intimne perspektive likova koji u svojevrsnim monolozima – koji se neprestano isprepliću, ali rijetko dolazi do dijaloga – progovaraju o svojim osjećajima, strahovima i željama te tako postepeno pletu gustu mrežu odnosa među njima.

U predstavi nestaje ta ideja drame koja na veoma intiman način govori o emocionalno neispunjenim pojedincima koji se u svojoj samoći bore s vlastitim osjećajima te zamišljaju razgovore s osobama s kojima ne mogu biti slobodni (ljubavnicima) ili iskreni (supružnici). Redateljica je umjesto toga odlučila dočarati stvarne susrete tih ljubavnika, no zapela je u klišejima i na kraju nije ispričano ništa. Prvu polovicu predstave ne događa se apsolutno ništa. Nižu se sladunjave romantične scene pune klišeja i naprosto čekate taj predvidljivi obrat kada će njihovi baloni kratkoročne sreće puknuti.

Foto: www.gavella.hr

Nakon 45 minuta slijedi najzanimljiviji prizor predstave koji jedini korespondira sa samom idejom drame. U tom prizoru svi likovi sjedaju za stol te jedni drugima govore istinu o svojim preljubima i osjećajima. Izgovaraju ono o čemu neprestano razmišljaju i što bi cijelim svojim bićem htjeli reći i napraviti, no ne usude se. Redateljica tu središnju, možda i ključnu scenu predstave, o kojoj svi likovi maštaju, no nikada je ne dočekaju, nije nikako naglasila, osim što malo ranije gledamo isti prizor, samo što tada nepovezano čavrljaju, kako to već ide kada s prijateljima izađete na piće.

U drugome dijelu predstave njihovi se odnosi raspadaju. Scena svađe između Žene (Nola) i Prijatelja (Dojkić) najuvjerljiviji je prizor cijele predstave, što sadržajno jer je zanimljiviji od prethodne sladunjavosti, a što izvedbeno jer komadu donosi toliko potrebnu dinamiku i duhovitost. Nakon tog prizora slijedi monolog Hrvoja Klobučara – jedan od onih ‘zacaklile su mi se oči kada sam te prvi put vidio’ monologa – i sve opet postane dosadno, zamorno, monotono i patetično. Kraj predstave se odugovlači u nedogled, no na kraju se ništa ne dogodi, nitko nema muda nikoga ostaviti (za razliku od drame, u kojoj likovi priznaju svoje preljube i prekidaju s ljubavnicima, iako i dalje čeznu za njima), svima je teško, svi cendraju i to je to.

Zapravo je riječ o veoma sebičnim likovima koji su prvenstveno nezadovoljni samima sobom, no to si ne žele priznati. Iako si oni to tako predstavljaju, problem nije u njihovim brakovima, a ljubavnici im neće donijeti sreću i ljubav jer se ubrzo nakon početnog zanosa vraćaju stare frustracije, samo što su u njih uvukli još osoba. Na kraju nitko nije sretan, ali nitko ništa ni ne poduzima kako bi to promijenio. Ako nam ova predstava nešto govori, onda nam govori da ne budemo ovakve osobe. S njima publika ne može ni suosjećati ni poistovjetiti se. Najbolje bi bilo da ih zapravo zaobiđe i ostavi u limbu beskonačnih frustracija.

Foto: www.gavella.hr

Predstava igra u atriju kazališta Gavella, na novopokrenutoj Sceni 121. Publika sjedi na dvije tribine s dvije strane Gavellinog atrija, što je najbolje moguće rješenje s obzirom na taj prostor. Glumci su cijelu predstavu na sceni. Struktura same predstave nije loša pa se prizori ljubavnika izmjenjuju s prizorima supružnika, u nekim scenama i svi sudjeluju, dakle ima potencijala, no ničemu ne vodi. Kroz cijelu se predstavu, što je preuzeto iz drame, likovi jednom replikom ili opaskom ubacuju u dijaloge koje njihov partner vodi sa svojim ljubavnikom ili supružnikom, što je zgodno za psihičko i emotivno raslojavanje likova. Redateljica je to podcrtala neverbalnom komunikacijom između likova, kroz poglede koje upućuju onima na koje misle (ljubavnicima), ali koji trenutno nisu uz njih (npr. kada razgovaraju sa supružnicima). Upravo su to najsnažnije ekspresije predstave i u svojoj tišini najviše progovaraju.

“Umjetnik je prazan”

Glumački kvartet predstave nije loš, ali s ovakvim likovima i nepostojećom radnjom ne mogu puno ni učiniti. Klobučar je frustrirani pisac koji je posve odsutan iz života svoje obitelji (njegova supruga kaže: “Ti ne živiš s nama, ti živiš kod nas“). U spisateljskoj nemoći svoju pažnju, umjesto na svoju djecu, usmjerava na Rosandić. Nola je svoj život podredila uspjehu i karijeri svog muža, i sada je frustrirana zbog vlastite nemoći i nerealiziranosti. Rosandić uživa u pažnji koju joj Klobučar pruža i ne želi je se odreći. Iako joj i njezin partner pruža puno pažnje, Rosandić je pala na slatkorječivog pisca koji je šarmantniji zavodnik od njezinog odvjetnika. Dojkićev je lik najsimpatičniji. On zaigrano vjeruje da može voljeti više osoba istovremeno, to je njegov (doslovni i simbolični) izlaz iz ureda i birokratskog posla.

Predstava “Srce veće od ruku” na trenutke ostavlja dojam da se želi smjestiti među radove Yasmine Reze ili pak satiričan komad “Magic Evening” Anice Tomić i Jelene Kovačić, no nedostaje joj duhovitosti koju spomenuti posjeduju. Najduhovitiji trenutak predstave je kada Nola Dojkiću govori da k njoj dolazi samo zato što mu je krčma usput, pritom pokazujući na Gavellin kafić. Ostalo je sve svedeno na klišeje, a dojam je, da citiram samu dramu – nekako prazan. Nije ni Bošnjakova drama baš zahvalan i zanimljivi predložak, ali ovo je više autorski projekt Tamare Damjanović i glumačkog ansambla, no što ima veze s dramom s kojom dijeli naslov. Uz redateljicu, dramaturgiju predstave potpisuje i Nina Bajsić, oblikovanje svjetla Zdravko Stolnik (rasvjeta je cijelu predstavu nepromijenjena), a scenografiju – stol, par stolaca, tri lampe – i kostimografiju – žene u žutim i crvenim haljinama, muškarci u sakoima neutralnih boja i trapericama – Marita Ćopo.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(5 votes, average: 3.200 out of 5)

Komentari