Istaknuto
16.08.2018.

Iako zadnjih godina nije u naponu snage, Madonna je kroz 35 godina karijere definirala glazbenu scenu kakvu poznajemo danas. Njezin 60. rođendan prilika je da se podsjetimo na veliku karijeru koja je promijenila svijet.

04.08.2018.

O skandaloznoj i pravno upitnoj smjeni Nataše Rajković s mjesta programske voditeljice Kulture SC-a te budućnosti Teatra &TD upitali smo za komentar istaknute, nagrađivane i cijenjene hrvatske kazališne redatelje koji su tijekom karijere djelovali u legendarnom kazalištu u Savskoj 25.

Izvedbene umjetnosti

“Tit Andronik” (ZKM): Razvodnjena kritika patrijarhalnog društva

21.04.2018. Tena NovakFoto: www.zekaem.hr

Nakon uspješnog i nagrađivanog “Hinkemanna“, Igor Vuk Torbica na ZKM-ove daske postavio je “Tita Andronika“, prvu tragediju Williama Shakespearea. Dugo je bila zanemarivana, čak se u pitanje dovodilo i Shakespeareovo autorstvo. Glasi kao jedna od njegovih najkrvavijih tragedija, a smješta ju se između 1588. i 1592. godine. Priča je to o rimskom vojskovođi Titu Androniku i nizu nesretnih događaja koji ga zapadnu nakon uspješnog ratovanja protiv Gota. Pogibije njegovih sinova prati silovanje i sakaćenje njegove kćeri te gubitak vlastite ruke, a sve je isprepleteno s pričom o borbi za rimsku vlast, uz onu o suprotstavljenim Rimljanima i Gotima.

Predstava započinje prologom, Aronovim uvodnim obraćanjem publici koji kontekstualno smješta izvedbu u Zagrebačko kazalište mladih, pojašnjava je i gledateljima želi dobrodošlicu. Ogoljena scena, svedena na podignute bijele mramorne ploče, stoji u kontrastu s crnilom koje ju okružuje. Kao ni u “Hinkemannu”, u kazalištu se ne nastoji ništa sakriti. Tako su izostavljene kulise, svjedočimo preoblačenjima glumaca koji na neki način publiku i zrcale, posjednuti sa stražnje strane scene u maniri epskog teatra. S lijeve i desne strane scene sjede izvrsni Alen i Nenad Sinkauz koji uživo prate izvedbu te vrlo sugestivno doprinose predstavi tkanjem njezine zvučne kulise – instrumentalnom glazbom i ambijentalnim zvučnim efektima.

Za razliku od odnosa među likovima u drami, u srce predstave redatelja Igora Vuka Torbice postavljen je Aron (zaista sjajna izvedba Rakana Rushaidata), dotepenac koji ne pripada ni Rimljanima ni Gotima i oličenje je čistoga zla. S jedne se strane nalaze gotska kraljica Tamora (Katarina Bistrović Darvaš), njeni sinovi Demetrije (Dado Ćosić) i Hiron (Vedran Živolić) i njen novi muž, rimski car Saturnin (Petar Leventić), a s druge Tit (Sreten Mokrović), njegovi sinovi Lucije (Frano Mašković), Mucije, Marcije i Emilije (Jasmin Telalović) te njegov brat Mark (Adrian Pezdirc) i kćer Lavinija (Mia Biondić). Izvrsno se tumače odnosi među likovima, a veliki naglasak je upravo na zrcaljenju Tita i Tamore u roditeljskim ulogama.

Titovo isprazno junaštvo, duševna bolest i neuroza bit će razlog podizanja ruku na vlastite sinove, dok je odnos s Lavinijom nešto kompleksniji. Dinamika njihovog odnosa izgrađena je na incestuoznim podrhtavanjima najjasnije naznačenima u sceni fellatia. Kao nijemi subjekt u njegovom vlasništvu, u prilično doslovnoj interpretaciji, ona naposljetku pogiba od njegove ruke jer je sramota koju su joj silovanjem i sakaćenjem nanijeli Demetrije i Hiron zapravo neoperiva sramota koju je ona nanijela njemu. Zanimljiva je i pozadina kraljice Tamore koja se prividno čini kao polarizirano zlo, dok zapravo između redaka možemo čitati i majčinsku bol, pa možda čak i poslijeporođajnu depresiju kao motiv koji stoji iza svih njenih zlodjela. Tako ništa zapravo ne ostaje jednoznačno, a možda je jedino sigurna neuroza koja titra u svakome od njih.

Foto: www.zekaem.hr

Također, motivi se na trenutke čine razbacanima i doslovnima – svinjska nogica koja predstavlja Titovu odsječenu ruku i završava u Lavinijinim ustima, Aronovo i Tamorino dijete simbolizira skliska jetra ili pak korištenje kečap-krvi. Nejasan ostaje i kriterij odluke za doslovno prenošenje (dramaturgija Katarine Pejović) ili intervencije u predložak (Katarina Bistrović Darvaš pjeva Arrivederci Roma, popularnu talijansku pjesmu iz pedesetih godina, uvođenje Klauna kojeg glumi Milivoj Beader). Tako se s jedne strane, pogotovo ako je nedavno čitao tragediju, gledatelju čini da je izvedba razvodnjena i preduga, dok s druge intervencije u predložak nekako strše iz čitave cjeline.

Iako se u neku ruku već samo po sebi razumije da su kazalište i društvo neraskidivo povezani pa će time i predstava tako već i sama po sebi nadilaziti svoje okvire i prodirati u društvo, ova se predstava silno trudi to naglasiti. Aktualnost se iznova podcrtava tijekom čitave predstave pa tako svjetla ostaju upaljenima do drugoga čina, a uz već spomenuti prolog, predstava završava svojevrsnom refleksijom na današnjicu, epilogom koji govori o teroru, zajednici i njezinoj ulozi u životu čovjeka. Ipak, možda bi mnogo jači dojam bio ostvaren bez toga – predstava je posve razumljiva i bez toga, a gledatelju bi se ostavilo puno šireg prostora za interpretaciju i promišljanja rimske (hrvatske) realnosti.

“Tit Andronik” funkcionira kao jasna kritika patrijarhalnog društva u kojem živimo, gdje se ženski subjekt iznova nastoji ušutkati i oduzeti mu sredstva pomoću kojih bi se mogao društveno boriti. Ona također govori o sve većoj prisutnosti terora koji vlada u društvu. Temelji na kojima je predstava postavljena uvjerljivi su – sjajne izvedbe Sretena Mokrovića, Mije Biondić, Rakana Rushaidata i Katarine Bistrović Darvaš, izvanredna zvučna kulisa braće Sinkauz, korektna dramaturgija i scenografija… Ipak, teško se oduprijeti dojmu destabiliziranog fokusa koji predugo inzistira na pogrešnim stvarima zbog čega se predstava čini napornom i bezrazložno predugom.

(Visited 192 times, 1 visits today)
Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(8 votes, average: 3.750 out of 5)

Komentari