Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Izvedbene umjetnosti

“Tri zime” (HNK Zagreb): Kuća koja pripovijeda povijest nekoliko obitelji

11.05.2016. Marko VrančićFoto: Mara Bratoš / www.hnk.hr

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 30. travnja premijerno je izvedena predstava “Tri zime” u režiji Ivice Buljana. Predstava je nastala prema istoimenom tekstu Tene Štivičić koji je svoju praizvedbu doživio 26. studenog 2014. u londonskom kazalištu The National Theater. Dramaturginja predstave je Mirna Rustemović. “Tri zime” bave se različitim periodima 1945., 1990. i 2011. godine. Iako se vremenski okvir mijenja, prostor izvedbe kroz čitavu je predstavu isti, a riječ je o jednoj obiteljskoj kući.

Predstava počinje u kancelariji kada službenik Marinko (Slavko Juraga) upisuje Ružu Kralj (Mada Peršić) u registar i kao istaknutoj pripadnici partizana daje joj da bira ključeve svog novog doma. Stol ispunjen ključevima tuđih domova koji se dodjeljuju po političkoj podobnosti na samome nam početku otkriva jedno od bitnih pitanja koja predstava postavlja, a to je upravo pitanje vlasništva. Naime, kuća je prethodno pripadala građanskoj obitelji Amruš. Predstava “Tri zime” bavi se različitim obiteljima koje su živjele u istoj kući upravo zato da postavi pitanje o tome kako se prostor stvara i percipira te sugerira da kuća nije samo fizički prostor, već mjesto u koje je upisana čitava povijest različitih obitelji. Prostor kuće služi kao prostor pamćenja obiteljske prošlosti, iz čega formalno proizlazi da je on fokalizator kroz kojeg se prikazuje čitava drama.

Fabularno gledajući, 1945. pratimo već spomenutu Ružu Kralj koja useljava u kuću Amruševih zajedno s mužem Aleksandrom (Silvio Vovk) i majkom Monikom Vinter (Alma Prica), da bi im se kasnije pridružila i kćer Amruševih, Karolina Amruš (Nina Violić). Ruža je odabrala kuću u kojoj je njena majka radila kao služavka i iz koje su protjerane. Kroz odnos Ruže i Karoline suprotstavljaju se ljudi iz različitih društvenih slojeva čiji se položaj mijenja ovisno o političkim prilikama, a sukladno tome mijenjaju se i vlasnici kuće. U tom početku zapravo leži svojevrstan mračni obrazac kroz koji kuća prolazi u sljedećim razdobljima.

Foto: Mara Bratoš / www.hnk.hr

Foto: Mara Bratoš / www.hnk.hr

Sljedeća narativna linija odvija se 1990. i prati Ružine kćeri Mašu Kos (Ksenija Marinković), koja je oženjena s Vladimirom (Dragan Despot), i Dunju (Barbara Vicković), koja je udana za Karla Dolinara (Bojan Navojec) poznatijeg pod imenom Švabo. Ovdje se pojavljuje i obiteljski prijatelj Igor (Franjo Kuhar), dok se iz prethodne narativne line pojavljuju Karolina Amruš te Aleksandar Kralj (u ovom ga dijelu igra Siniša Popović). Ponajviše se pažnje pridaje odnosu spram Jugoslavije, političkoj dinamici same obitelji i kritici koju Švabo daje kao svojevrstan pogled izvana na trenutnu situaciju u zemlji. Radnja 2011. uglavnom prati Mašu i Vladimira te njihove kćeri Alisu (Jadranka Đokić) i Luciju (Luca Anić) koja se udaje, a pojavljuju se i Dunja te susjed Marko (Mislav Čavajda). Lucija se udaje za sumnjivog poduzetnika koji otkupljuje čitavu kuću te ju preuređuje. Pogled izvana ovoga puta daje Alisa koja je na doktorskom studiju u Londonu.

Važno je imati na umu da se spomenuta vremenska razdoblja u drami i predstavi ne izmjenjuju kronološki, već su sižejno pomiješana. Ivica Buljan režijski je dobro organizirao zahtjevan tekstualni materijal same drame pa se zapravo lako snalazimo u mnoštvu likova. U pozadini se nalazi i niz crvenih lampica koje nam brojkama jedan, dva i tri sugeriraju o kojom se vremenu radi. Taj brojačni signal poprilično je suvišan jer gledatelj preko kostima i treperejućeg vizualnog prijelaza iz scena jasno može dokučiti o kojem je vremenu riječ. S druge pak strane drugim je intervencijama teže otkriti smisao. Na primjer, nakon pauze koja dolazi iza sedme scene, na pozornicu izlaze Rieka Suzuki i Simon Yoshida, inače članovi Baleta HNK u Zagrebu koji poprilično dobro pjevaju na hrvatskom i svakako zabavljaju publiku, no nejasno je da li je to pokušaj upisivanja određene egzotike i multikulturalnosti kakvu osjeća londonski gledatelj kada promatra predstavu o povijesnim situacijama u Hrvatskoj ili ima li ta intervencija neko izravnije značenje.

Foto: Mara Bratoš / www.hnk.hr

Foto: Mara Bratoš / www.hnk.hr

Nastup japanskog pjevačkog tandema doduše odlično razbija spori ritam predstave te daje jedan veseliji i optimističniji ton predstavi. Kako je riječ o klasičnom teatru, ritam je u duhu poetike same drame i možda je najlogičniji za jednu povijesnu kroniku, no takav spori protok informacija suvremenom gledatelju koji je naučen primati mnoštvo informacija kroz najrazličitije kanale lako dosadi. Dojam je da “Tri zime”, s obzirom na trajanje, nedovoljno duboko ulaze u problematiku vremenskih perioda kojima se bave i sve ostavljaju nekako na površini.

Iz samog broja likova i čak triju vremenskih linija proizlazi pripovjedni karakter predstave, pri čemu je kuća zapravo glavni fokalizator koji pripovijeda jednu turobnu povijest. To postavlja poprilično težak zadatak za glumce koji u kratkom vremenu moraju ostvariti dramsku napetost i prenijeti emocije na publike. Tu se ponajbolje snalaze Ksenija Marinković i Dragan Despot u raspravama za obiteljskim stolom 1990. te posebice 2011., a riječ je o dijelovima koji zapravo sadrže ponajviše dramskoga pa su i najplodnije tlo za prikaz u predstavi. Tako ćemo u njihovom obiteljskom ručku s kćerima (Đokić i Anić) lako prepoznati tipičnu hrvatsku obiteljsku raspravu. Iako se tu svi odlično snalaze i djeluju prirodno, u scenama prije svadbe Luca Anić lagano preglumljuje i ne fukcionira toliko dobro u tandemu s Jadrankom Đokić. Barbara Vicković i Bojan Navojec poprilično se dobro snalaze u ulogama naših iseljenika u Njemačku. U vremenski udaljenijoj 1945. ponajbolje se snalazi Mada Peršić u tandemu s Ninom Violić, koja se još bolje snašla u ulozi Karoline 1990., kada ima devedeset i dvije godine.

Foto: Mara Bratoš / www.hnk.hr

Foto: Mara Bratoš / www.hnk.hr

Scenografija Aleksandra Denića izrazito je detaljna pa na pozornici imamo pravo bogatstvo namještaja iz različitih vremenskih perioda koji, ovisno o osvjetljenju koje potpisuje Sonda4, do izražaja dolazi u odgovarajućem trenutku. Izrazito su zanimljiva ogledala koja se nalaze u stražnjem dijelu pozornice i proširuju sam prostor kuće, ali i dodatno naglašavaju svojevrsnu prostornu jeku i preklapanje različitih vremenskih odsječaka. Kostimografija Ane Savić Gecan također je raznolika i jasno signalizira vremensku i društvenu pripadnost pojedinih likova. Tako u predstavi možemo vidjeti sve od partizanske uniforme, krznene bunde, kožne jakne, odijela, tigraste bluze, kožne suknje do šuškavih jakni iz 1990-ih. Ton predstave dobro prati i glazbena podloga skladatelja Mitje Vrhovnika Smrekara.

Predstava nastoji podariti glas kući koja pamti generacije koje su kroz nju prolazile i upravo bi tako trebalo pristupiti ovoj predstavi jer ona svojim sporim ritmom sigurno neće oduševiti mlađu publiku koja traži dinamiku i jači dramski razvoj. S druge pak strane starija publika zasigurno neće u njoj pronaći mnogo dubokih zaključaka o vremenskim razdobljima kojima se “Tri zime” bave. No to nije niti primarni cilj koji “Tri zime” postavljaju, već su to mnogo apstraktnija pitanja prostora, vremena i pamćenja. Ostaje vidjeti kako će ta pitanja prihvatiti najbolji kazališni kritičar svake predstave – njena publika.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(23 votes, average: 3.348 out of 5)

Komentari