Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Izvedbene umjetnosti

Ususret premijeri: Bizarnost i bajkovitost u operi “Zaljubljen u tri naranče”

15.02.2017. Veronika RagužFoto: hnk.hr

Kaotičnost, bizarnost, bajkovitost i modernistički izraz. Upravo su to obilježja Prokofjeve opere “Zaljubljen u tri naranče” čija će premijera biti 17. veljače u zagrebačkom HNK. Kako je naglasila intendantica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Dubravka Vrgoč, ova se opera vraća na njihovu scenu nakon 46 godina. Zanimljivo, ovoga puta je prevedena i bit će pjevana na hrvatskome jeziku. Na taj način želi se privući mlada publika.

Prokofjeva smo imali priliku čuti prošle sezone u baletnoj premijeri “Romeo i Julija”. Operu “Zaljubljen u tri naranče” skladao je tijekom svog boravka u Sjedinjenim Američkim Državama. U tom razdoblju mladi Prokofjev i dalje je neposlušan i nekonvencionalan, kakav je bio za svog boravka na konzervatoriju u Sankt Peterburgu gdje je dobio nadimak derište. Njegova glazba iz tog stvaralačkog razdoblja odiše groteskom, satirom, ritmičnošću, disonantnošću te harmonijskim progresijama. “Ova opera jedan je od miljokaza modernoga glazbenog stvaralaštva. Prokofjev nije htio ubacivati svakodnevne, trivijalne efekte. On je uvijek ostajao u okviru umjetničkoga djela, naglašavajući njegov integritet”, ističe maestro Nikša Bareza koji će ravnati izvedbama ovoga djela. Kako je istaknuo, u ovoj iznimno zahtjevnoj partituri koja ima velik broj slika, Prokofjev se ponašao poput matematičara: unaprijed je odredio trajanje svakoga dijela kako opera ne bi postala nemoguća.

Foto: hnk.hr

Mnogo prikaza i efektna glazba bili su veliki izazov za Simona Bejera, gosta iz Londona koji potpisuje scenografiju i kostimografiju. Karakter likova koji Prokofjev donosi svijetlim tonovima za pozitivce, a tamnim za negativce, Bejer je želio dočarati svojim kostimima: “Glazba je moja početna točka, ono u čemu tražim inspiraciju. Ona je kaotična, divlja, avangardna. Donosi živopisne likove kao što su dvorska luda, razmažena princeza, depresivni princ. Svojim kostimima želio sam naglasiti karaktere likova, zbog čega su oni raznobojni, jarki, pomalo preuveličani poput karikatura. Osim toga, tri naranče doista postoje; u njima su pjevačice.” Kako sam ističe, za Bejera je pozornica poput praznog slikarskog platna na kojemu treba naslikati pejzaž i ljude.

Što se scenografije tiče, ona prati kontrolirani kaos glazbe i kostima. Zanimljivo, na pozornici će se naći i ekran, koji je posebno važan za lik Farfarella, demona koji je poput vjetra. “On neće biti prisutan na pozornici, već će se njegovo pjevanje uživo snimati i prenositi s drugog mjesta, kako bi se postigla određena doza mističnosti”, objašnjava Bejer. Ovaj Australac sa stalnom adresom u Londonu ranije je surađivao s velikim opernim kućama kao što su La Fenice, La Scala, The Royal Opera House, Teatro Del Liceu i Teatro Petruzzelli. Osnivač je Third Handa, jedine britanske kazališne družine koja spaja lutkarstvo i operu. U Zagrebu je prvi put, a došao je na poziv Krešimira Dolenčića, koji u HNK režira operu nakon 10 godina.

Upravo se Dolenčićeve režije opera “Ero s onoga svijeta” i “Nikola Šubić Zrinjski” smatraju najdugovječnijim opernim predstavama tih naslova u povijesti. “Prokofjev je unaprijed znao da će biti kritiziran od strane brojnih različitih društvenih skupina, kako obično i jest u umjetnosti kada radite nešto drugačije. Zato je u operu unio likove tragičara, komedijaša, ekscentrika, romantičara, koji se javljaju iz publike, iz loža, s pozornice. Prokofjev se sukobljava s tradicionalnom operom i igra se s elementima kazališta”, objašnjava Dolenčić.

“Iako se opera na prvi pogled čini kao bajka i bijeg od stvarnosti, kaos koji se stvara zapravo jest naša svakodnevica. Nisu li današnje moćne obitelji upravo takve? Često melankolične, izgubljene, u potrazi za istinskom srećom. Svijet je danas bizaran i kaotičan. Više ništa nam nije novo ni čudno. Ljudi se zaljubljuju u sve i svašta, tako da se nitko ne bi iznenadio da se netko doista i zaljubi u tri naranče.” U svojoj je karijeri Dolenčić postavio pedesetak opernih predstava autora različitih razdoblja. Bio je intendant Dubrovačkih ljetnih igara te ravnatelj ZGK Gavella, a osim na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, predavao je na Rice University u Houstonu i Trinity College of Music u Londonu.

Foto: hnk.hr

Opera “Zaljubljen u tri naranče” započinje prologom u kojem nas dvorski glasnogovornik Herald uvodi u priču. U prvome činu, stari kralj Tref zabrinut je za svoga sina. Mladi Princ zapravo boluje od hipohondrije i jedino ga smijeh može izliječiti, zbog čega je na dvor pozvan Truffaldino – kraljevska luda. Prvih nekoliko pokušaja ne nasmijava Princa. No onda ga svojom nespretnošću nasmije Fata Morgana, vještica koja ga potom proklinje. U trećemu činu Princ, sada čarolijom zaljubljen u tri naranče, s Truffaldinom odlazi u dvorac kuharice Kreontine, koja potonje čuva. Princ ih uspijeva uzeti i vraća se ocu. No, u pustinji dvije naranče otvara žedni Truffaldino. Međutim, iz njih izlaze djevojke koje su također žedne. Kada se Princ ujutro budi, zatječe samo jednu naranču iz koje izlazi prekrasna princeza Ninetta. Kad ostane sama, princezu prema Fata Morganinoj uputi ubada Smeraldina i pretvara je u štakora, a sama zauzima princezino mjesto. Ipak, opera završava sretno. Princ i Ninetta se vjenčaju, a Fata Morgana sa svojim suradnicima biva potjerana.

Glavne protagoniste, Princa i Truffaldina, na premijernoj izvedbi pjevat će Michael Robert Hendrick i Ladislav Vrgoč. Vrgoč, koji igra Truffaldina, istaknuo je kako je njegov lik svojevrsni Sancho Panza, jedini vjerni pratitelj i prijatelj Princa. Ova opera, zbog izvedbe na hrvatskome jeziku, težak je zadatak za Hendricka. Poznati američki tenor debitirao je u newyorškoj Metropolitan operi ulogom Manelaja u Straussovoj “Egipatskoj Heleni”. Tijekom 27 godina impresivne karijere ostvario je niz glavnih uloga u mnogim svjetskim opernim kućama. Godine 2001. proglašen je umjetnikom godine Washingtonske nacionalne opere za ulogu Lennyja Smalla u Floydovoj operi “Of Mice and Men”. Rado nastupa u slavenskome opernom repertoaru. Upravo su mu iskustva pjevanja na češkom i ruskom pomogla u savladavanju hrvatskog teksta. “Poziv iz Zagreba za mene je prvenstveno velika čast. S druge strane, to je i velika odgovornost. Ako publika već odvoji novac i vrijeme da bi došla pogledati ovu operu, onda ja moram dati sve od sebe da taj tekst savladam, shvatim, razumijem, kako bih donio lik u potpunosti. Osim toga, u posljednje vrijeme nisam imao priliku igrati uloge poput Princa. Melankolične, bespomoćne i komične”, govori Hendrick.

Foto: hnk.hr

Na pitanje je li gledao neku hrvatsku operu, Michael Hendrick odgovara: “Gledao sam ‘Zrinjskog’ u listopadu kad sam bio ovdje, a prije nekoliko dana i ‘Ero s onoga svijeta’. Očaran sam. Volio bih kad bi se opera ‘Ero s onoga svijeta’ više prezentirala svijetu i promovirala vaš jezik i kulturu. Bilo bi sjajno da možemo napraviti neku američko-hrvatsku koprodukciju, s vašim redateljem i maestrom.” Hendrickovu očaranost hrvatskom operom dokazuje i njegova izjava: “Doista bih volio pjevati Era. Jako mi se sviđa ta uloga. Znam da bi to za mene bio ogroman izazov, možda najveći u karijeri jer bih ga volio izvoditi na hrvatskome. Ako se pojavi ta prilika i nađem se na pravom mjestu u pravo vrijeme, nitko neće biti sretniji od mene.”

U operi nastupaju i Luciano Batinić, Berislav Puškarić, Nikša Radovanović, Sofia Ameli Gojić, Davor Radić, Ljubomir Puškarić, Ozren Bilušić, Ivanka Boljkovac, Tamara Franetović Felbinger, Tanja Ruždjak, Martina Menegoni, Iva Krušić, Siniša Štork, Vitomir Marof i dr. Zbor je uvježbao Luka Vukšić. Koreografiju potpisuju Larisa Navojec i Mario Vrbanec, a oblikovatelj svjetla je Elvis Butković. Autorica prijevoda je Marija Tonković.

Komentari