Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Intervju

Krešimir Dolenčić: “Sherlock Holmes je pravi kazališni krimić s pucnjavom, pjevanjem i ubojstvima”

13.10.2016. Tim HrvaćaninFoto: zekaem.hr

Nekoliko dana uoči premijere “Sherlocka Holmesa” dvoranom Istra Zagrebačkog kazališta mladih kao da se kreće stotinu ljudi. Rakan Rushaidat vježba violinu, Filip Nola ponavlja tekst, rečenice se dodaju, svjetlo se namješta. Taman štrihaju jednu scenu, a redatelj Krešimir Dolenčić šali se da je scena ‘ispala u montaži kao Vilim Matula iz Schindlerove liste‘. Ana Tonković Dolenčić za ZKM je napisala novi tekst prema proznim motivima i slavnim likovima Arthura Conana Doylea. Krešimir Dolenčić uputio nas je u svijet Sherlocka Holmesa, otkrio nam je koje su mu najdraže priče i ekranizacije, a podijelio je s nama i nekoliko misli o kazališnoj režiji i svom pedagoškom radu.

Sherlock Holmes je veoma poznati književni lik o kojem vjerojatno svi imaju neko mišljenje ili asocijaciju. Tko je za vas Sherlock Holmes?

Sherlock Holmes je naš superheroj, sasvim sigurno, i zbog toga je zapravo i opstao. Na neki način je on opće mjesto zapadne civilizacije, netko tko logičkom dedukcijom radi na rješavanju vrlo kompliciranih slučajeva i koji kaže ‘ništa nema banalnije od bjelodanih činjenica’. Dakle, iz bjelodanih činjenica zapravo izvlači zaključke koji ispod sebe nose uvijek vrlo zapletene zločine i vrlo komplicirane stvari.

Takav Sherlock Holmes je opstao od konca 19. stoljeća pa sve do danas. 56 pripovjedaka, 4 romana, nekoliko TV serija i filmova, nebrojeno zapravo ekranizacija. Kao takav je preživio i vjerojatno će ostati još jako dugo jer je vrlo jedinstven. Možda se on najviše približava sa svojim karakterom jednog sociopata, fantastičnog znanstvenika i nevjerojatnog logičara nekim sasvim suvremenim licima kao što je Lisbeth Salander iz trilogije Stiega Larssona. I suvremen je. Recimo Poirot od Agathe Christie pomalo tone u zaborav. A Sherlock je jednako tako slavan i moćan kao što je bio.

Kako je uopće došlo do ove predstave? Čija je ideja bila da se “Sherlock” uprizori u ZKM-u?

Jednostavno. ZKM radi svoj tzv. omladinski repertoar. Ravnateljica Snježana Abramović je pozvala Anu i mene. Već smo tako nešto dva puta radili u ZKM-u  – “Baltazara” i “Put oko svijeta u 80 dana”. U oba slučaja predstave su vrlo uspjele, bile su nagrađivane itd. Sad smo se odlučili za Sherlocka. Ana ima izvanredan nos za repertoar. Već više puta sam zahvaljujući njoj napravio neke važne i hit predstave.

Foto: Marko Ercegović / zekaem.hr

Foto: Marko Ercegović / zekaem.hr

Radite li vi modernog ili klasičnog “Sherlocka”?

Važno je da se događa u viktorijansko doba, u doba kada je nastao. Moderni, današnji Sherlock kakav je prikazan u onoj izvanrednoj seriji u kojoj igra Benedict Cumberbatch zahtijevao bi gomilu specijalnih efekata u čemu je kazalište nemoćno pred kamerom, televizijom i filmom. Tako da smo mi uzeli vrijeme koje je njegovo, međutim poigravamo se svim mogućim kazališnim iluzijama, efektima i flashbackovima koje su u teatru zapravo bolje nego na filmu i interesantije zato što omogućavaju jedno igranje koje ja u kazalištu baš jako, jako volim. Sherlockova priča u ovom se komadu naravno događa tada, međutim jako se referira na današnje vrijeme. Ana je to vrlo precizno istražila, sve što se u komadu kaže bilo je moguće i u to vrijeme učiniti, ali čini mi se da ćete biti iznenađani jer je priča skoro današnja.

Kome je predstava namijenjena? Na ZKM-ovom rasporedu vidio sam da je većina izvedba u listopadu i studenom u jutarnjim terminima, za škole.

Pa to ja vas pitam, kome je namijenjeni dobar krimić. Naprosto svima. Ako se sjećam, ja kad sam počeo čitati krimi romane, bio je to možda moj četvrti, peti, šesti razred osnovne škole. No ajmo reći da danas djeca manje čitaju pa da je to sedmi ili osmi ili tako nešto. Ali namijenjen je i svima ostalima koji vole taj žanr, koji vole dobar triler, dobar krimić, dobru priču, namijenjen je doista svima. A nadam se, zapravo znam da će predstava završiti i na večernjem repertoaru. Ja bih svakako išao pogledati Sherlocka, i da ga nisam radio.

S obzirom na brojne iluzije koje ste spomenuli, hoće li to biti i edukativna predstava o kazalištu i njegovim mehanizmima?

Ne, to će biti predstava kakvu ja volim raditi i gledati. Ako je netko gledao “Candidea” u Gavelli ili spomenuti “Put oko svijeta u 80 dana”, to je vrsta teatra koju ja jako volim, iz ništa napraviti nešto.

Predstava vama za gušt?

O da, ovakvu predstavu bi ja jako rado gledao.

Foto: Marko Ercegović / zekaem.hr

Foto: Marko Ercegović / zekaem.hr

Imate li najdražu priču ili ekranizaciju Sherlocka Holmesa?

Moj najdraži roman Arthura Conana Doylea o Sherlocku Holmesu je “Znak četvorice”, to svima preporučam pročitati jer je izvanredan. Ako kažemo da je poznata serija iz konca osamdesetih i devedesetih godina s Jeremyem Brettom bila doista izvrsna, vrlo vjerna originalu, ali mi je možda najdraža od svega ova fantastično scenaristički i redateljski napravljena serija s Benedictom Cumberbatchom.

Mislite li da recentne serije i filmovi, kao i vaša predstava, mogu doprinijeti tome da mlađa publika otkrije i zavoli Sherlocka?

Serija je to i napravila, serija je neopisivo gledana. Filmove ove zadnje ne volim, ove holivudske od Guya Ritchieja, to je previše specijalnih efekata, ne sviđa mi se ni scenarij ni karakterizacija likova, baš ništa, ali serija je sjajna. Naravno, radili su je Englezi, filmove su radili Amerikanci, to je golema razlika u shvaćanju teme. A mlađa publika… gledaj, ljudi ne čitaju. Prije par godina, kako sam uzeo tog Stiega Larssona u ruke, tako ga nisam puštao mjesec dana, progutao sam te tri knjižurine i pogledao filmove, ove švedske, sva tri nastavka, i stvarno me zaokupio. Ja volim triler i krimić, baš volim, mislim da je to sjajna razbibriga, izvrstan žanr i s druge strane je dobra vježba logike i mozga. Pa i u ovoj predstavi ima toga, ponekad je i zahtjevno pratiti ovu priču, ali se fantastično riješi na kraju.

Znači bit će pravi kazališni krimić?

O da. S pucanjem, pjevanjem i ubojstvima.

O radnji ne smijemo više otkriti, no likovi su zato svima poznati.

Pa svi se tu pojavljuju, i Sherlock Holmes i Watson. To je jedan potpuno arhetipski par. Ako ćemo iz starije literature – Orest i Pilad, Hamlet i Horacije, ako ćemo iz nove literature – Batman i Robin, Rip Kirby i Desmond, Groucho Marx i Dylan Dog. Uvijek je taj par jako važan, a ovdje mislim da su Watson i Sherlock vrhunac. Tu su njih dvojica, tu je Mycroft, njegov brat, čovjek-Google koji se ne miče iz naslonjača i riješava slučajeve preko novina. Tu je i Irene Adler, fatalna žena Sherlocka Holmesa. Tu je naravno i Moriarty, njegov pandan, zločinac. Golema količina likova, neki glumci igraju i po dvije-tri uloge, a ima 16-17 glumaca, sve zajedno imamo preko 25 uloga u predstavi.

Zašto ste Rakana Rushaidata odabrali za naslovu ulogu?

Zato što je najbolji za naslovu ulogu. Sherlock Holmes je jedan čovjek vrlo snažne osobnosti, snažnog ega, jedan sociopat, što Rakan nije, ali ga izvanredno može donijeti. Meni je velika čast raditi s njim, prvi put surađujem s Rakanom koji je u mjesec dana naučio plesati tango, pušiti lulu i svirati violinu.

Foto: Marko Ercegović / zekaem.hr

Foto: Marko Ercegović / zekaem.hr

Očekuje vas veoma naporna sezona. Nakon “Sherlocka” radite mjuzikl u Mariboru, operu u HNK i Feydeaua u Varaždinu.

I dječju predstavu u Trešnji i predstavu u Kerempuhu. Opaka je sezona, vidimo se za godinu dana, nadam se da ću biti živ.

Kako takav raspored usklađujete s radom na Akademiji dramske umjetnosti?

Naprosto je vrlo jednostavno. Klase na Akademiji, kad ja predajem glumu, su u doba kad nikad nema ništa, to je najgore doba, od četiri, pola pet popodne do sedam navečer, pa evo, stigne se. Ali rad sa studentima je vrlo važan dio mog života.

Što kao pedagog želite prenijeti svojim studentima? Ima li nešto što im uvijek ponavljate?

Onaj žar i želja s kojom ste došli na prijemni je jedini ispravan osjećaj kojeg kao glumac možete u životu imati. Nikada se ne smije biti dio neke kolotečine i poništavati te ponižavati vlastiti unutarnji eros. E sad, to je naravno samo prvi sloj. Dalje je sve rad. Učenje. Trening. Čitanje. Cijeli život.

Na Akademiji predajete glumu. Koji je vaš pristup u radu s glumcima?

Pa to treba mlade kolege pitati. Svakako, na Akademiji moramo svi koji radimo davati najbolje od sebe. Mi smo jedino što studenti imaju, toga mi profesori moramo biti neprestano svjesni.

Kako bi opisali svoju kazališnu filozofiju ili poetiku, svoj redateljski pristup?

Ja vam preporučam da pročitate tekst Ivana Vidića koji je napisao za knjižicu o “Sherlocku Holmesu”. Ja ne znam kako bih opisao svoju filozofiju, doista ne znam. Toliko toga različitog radim da doista volim raditi svoj posao. Živim od njega, jako sam sretan, napravio sam jako puno predstava, evenata, koncerata, svega živoga. Zahvalan trebam biti što to radim. Dođite na moje predstave, ima ih stvarno dosta u Zagrebu.

A kako bi definirali tko je kazališni redatelj?

Kazališni redatelj je čovjek koji u životu možda nije imao dovoljno hrabrosti postati glumac, haha, tu ubrajam sebe. A s druge strane u teatru zapravo radimo svi neki sličan posao, samo netko sjedi više u gledalištu, netko je na pozornici. Ali prekrasno je zapravo, predivno je izmaštati neki svijet i onda ga ostvariti na sceni. Ja zato ne radim filmove, jer za film ti treba dvije godine života, za to vrijeme napravim puno predstava.

Slažete li se s definicijom da je ‘redatelj privilegirani gledatelj’?

Apsolutno se slažem, redatelj je netko tko u sebi sažima autora, današnje vrijeme, glumca, psihologiju glumca, pedagogiju. Ne hvalim sad sebe toliko, nego je to sve skupa jedno, najkraće rečeno, emitiranje i dijeljenje energije koju autor ili koncept koji smo svi skupa dogovorili nalaže.

Foto: gavella.hr

Foto: gavella.hr

Uči li se režija iz knjiga ili iz prakse; na Akademiji ili u kazalištima?

Režija se uči radeći, asistirajući i gledajući sve što možeš ikada pogledati. No, bez teorijske podloge, čitanja, gledanja, slušanja, nije moguće. Ja radim puno opera, ali sam završio srednju muzičku školu i režiram iz partiture. I uopće ne mislim da se opera može režirati bez poznavanja glazbe, nota i glazbene pedagogije. Odgovor na vaše pitanje je  – svakako na Akademiji, no manje-više sve ostalo je na terenu.

Kako izgleda vaš proces rada na predstavi?

Završava se sa premijerom, možda čak i prije. A počinje jako puno prije, iz detalja, sitnica i opažanja. Treba imati jednu ladicu u glavi za svaku predstavu. Zapravo u tome strašno uživam, opažati svijet oko sebe. Kako kaže Holmes na početku predstave, ‘sitnice čine savršenstvo, ali savršentsvo nisu sitnice’. Od tih sitnica onda napraviš savršenstvo, jednu kazališnu predstavu. Ne mora ona uvijek biti dobra, ali od tih nekih malih fragmenata posloži se događanje.

Od ideja o tekstu…?

Ne samo od ideja, od svakodnevnog života. Ja sam stalno zapravo negdje uštekani i meni je to jako zabavno, da to onda mogu negdje pokazati i primijeniti.

Rekli ste da ste režirali ‘sve živo’. Ima li neka forma u kojoj se niste okušali, a htjeli biste? Ili možda neki naslov?

Zapravo i nemam nekih posebnih želja. Sretan sam da sam u mogućnosti sam sebi ostvariti svaku moguću ideju, želju i zamisao na pozornici. Moje jedine ambicije vežu se uz moj privatni život, obitelj, prijatelje, studente i posao koji volim. Mislim da sam vrlo sretan i zahvalan na tome. Možda ću jednog dana raditi film.

Ali optimistični ste?

Apsolutno da, uvijek. Kratkoročni pesimizam, jer bi bilo blesavo biti optimist gledajući kaos u kojem svi živimo, no dugoročni optimist, jer sam uvjeren da svi ljudi žele mir, sreću, normalne odnose, posao i suosjećaju s drugima. Upravo zbog takvog osjećaja vjerujem da će svijet postati bolji.

Komentari