Iluzija stvarnosti na zapadni način (“Westworld”, Lisa Joy i Jonathan Nolan)
Well, if you can’t tell, does it matter?
Ovim je riječima izazovna domaćica novopridošlom gostu Williamu, prilikom priprema za ulazak u zabavni park Westworld, odgovorila na pitanje je li stvarna. William u tom trenutku nije znao uzvratiti, a spomenuto pitanje ostalo je visjeti nad gledateljima i nakon posljednje, pete epizode prve sezone nove HBO-ove serije Westworld koja je s prikazivanjem krenula 2. listopada ove godine.
Stvarnost je u Westworldu dovedena u pitanje. S jedne strane imamo zabavni park za bogate osmišljen u stilu američkog Divljeg zapada u kojem obitavaju domaćini – umjetna, no vrlo vjerodostojna bića, tipična za vestern tradiciju (kauboji, šerifi, plaćeni ubojice, prostitutke, domoroci…) Svaki domaćin ima razrađen karakter i priču koja, uz nekoliko mogućih varijacija, slijedi dan za danom. Za njihovu je funkciju ključan odlazak na spavanje (u slučaju da prežive dan) kada im programeri brišu pamćenje i popravljaju eventualne kvarove kako bi idućeg dana mogli nesmetano iznova odrađivati svoju ulogu.
Pamćenje je jedan od rijetkih aspekata ljudskog bića koji je oduzet domaćinima kako ne bi dokučili svoju pravu ulogu i time naštetili igri u koju su uključeni. Sama igra nema pravila: posjetitelji u Westworldu čine što ih je volja, neovisno o moralnim i etičnim pravilima vanjskog svijeta. Čitav dijapazon (nominalno muških) uloga, od lovaca na blago do silovatelja i ubojica, daje im priliku da se u izrazito realističnom okružju okušaju u bilo čemu što su ikad priželjkivali, ali se u stvarnom životu nisu usudili. Tako je život i (dnevna) sudbina domaćina ostavljena na milost i (u većini slučajeva brutalnu) nemilost gostiju.
Koncept stvarnosti
Ovo nije prvi put da Johnatan Nolan, ovog puta u paru sa svojom suprugom Lisom Joy, preispituje ono što doživljavamo stvarnošću, sviješću i sjećanjem. Učinio je to i u kratkoj priči Memento mori koju je za predložak filmu Memento (2000.) uzeo stariji brat Christopher Nolan. U Westworldu, koji je zapravo slobodna interpretacija istoimenog filma Michaela Crichtona iz 1973. godine, Nolan u odnosu na Memento mori stvara iskorak dovodeći spomenute teme u znanstveno-fantastični kontekst gdje paralelno uočavamo mogućnost da kiborzi stvaraju vlastitu svijest dok neki od njihovih tvoraca možda gube na autonomnosti koju na prvi pogled posjeduju.
Klupko problema počinje se odmotavati u trenutku rutinske nadogradnje domaćina kada jedna nova osobina počinje u njima buditi parcijalna sjećanja na njihovu prošlost. U međuvremenu, dugogodišnji posjetitelj poznat samo kao Man in Black (Ed Harris) odlučuje otkriti pravu svrhu Westworlda dok osnivač parka, misteriozni dr. Robert Ford (Anthony Hopkins), počinje sa stvaranjem nove, dotad neviđene priče, pokazujući kako ni nakon 35 godina ne planira ispustiti iz ruku konce svijeta kojeg je iz temelja sagradio.
Složena narativna struktura
Za razliku od zabavnog parka Westworld, sama serija ne nudi linearnu i dinamičnu radnju kojoj se gledatelj eskapistički prepušta. Naprotiv, paralelizmi stvarnog i fiktivnog svijeta te sadašnjosti i prošlosti, koji se iz epizode u epizodu sve naglašenije isprepliću, traže aktivnog gledatelja, spremnog uhvatiti mnoge detalje koji se ponešto konfuzno, ali i izazovno, nadovezuju tvoreći mozaik mogućih objašnjenja Westworlda te svijeta u kojem je stvoren – u tom je smislu Westworld (zasad) ona vrsta serije koje vam jamči dovoljno materijala za kvalitetnu raspravu s prijateljima na kavi o mogućim teorijama koje tumače prošlost i budućnost likova te samog parka. Nadajmo se da Westworld u svojim nastavcima neće posrnuti pod težinom podosta visoko postavljenih temelja i očekivanja.
Međutim, užitak gledanja nije sadržan samo u iščekivanju onog što je zasad nepoznato, već i u onome što je od prve epizode evidentno. Evidentna je, naime, raskošna produkcija na kojoj se nije štedjelo – ukupan budžet prve sezone (deset epizoda) procjenjuje se na sto milijuna dolara – i čije draži gledatelj vidi u gotovo svim scenama proteklih pet epizoda. Epskim prizorima iz parka ili pak napetim i britkim dijalozima između programera i upravitelja parka, Westworld elegantno održava pažnju i interes gledatelja.
Impresivna glumačka postava
Još jedna od očigledno pozitivnih strana ove serije snažna je glumačka postava koju valjda samo gigant poput HBO-a može angažirati: Evan Rachel Wood odlično se snašla u ulozi dobre rančerove kćeri koja impresivno balansira trima ulogama: konvencionalnom koja joj je programom predviđena, potom ulogom čistog analitičkog uma – robota u klasičnom smislu koji noću s programerima analizira svoje stanje i, naposljetku, ulogom kiborga koji, potaknut sjećanjima, počinje stvarati vlastitu priču. Prema istoj šabloni razvoja lika, uz Wood vrlo je dobra i Thandie Newton koja tumači lik madam lokalnog bordela. Valja još spomenuti i Eda Harrisa čiji zastrašujući lik odlično pristaje u okvire sadističke i krajnje bezosjećajno pragmatične uloge posebnog dugogodišnjeg gosta. Za rejting serije dobitan je i angažman Anthonyja Hopkinsa u ulozi misterioznog utemeljitelja parka dr. Roberta Forda čija pojava tijekom epizoda nije prečesta, no svaki je put krajnje upečatljiva.
Specifična je i glazba koja je u Westworld uklopljena poput poentiranog i simboličnog opisnog pridjeva zabavnog parka: svaka se scena u gradskom salonu, središnjem dijelu zabavnog parka, otvara zvukom pianole, automatskog klavira, koji izvodi obrade recentnih suvremenih glazbenika poput Radioheada (No Surprises), Soundgardena (Black Hole Sun) ili The Curea (A Forest). Kao da nam glazba, koju potpisuje Ramin Djawadi (Iron Man, Game of Thrones), poručuje da se namjerno pričinjava izvornom, no u biti to nije. Zabavni park samo je konstrukt nečije mašte i želja, a ne stvarni odraz američkog Divljeg zapada. Tome u prilog ide uporaba pianole koja naglašava prisutnost vanjske, nevidljive sile koja upravlja parkom Westworld. Na koji način, pod kojim uvjetima i s kojim ciljem, nadamo se doznati u nadolazećim nastavcima ove mračne, pesimizmom obojene i poprilično upečatljive serije. S nestrpljenjem ih očekujemo!
