Kvazi-intelektualan vlak smrti (“Westworld”, L. Joy i J. Nolan)
Nakon nešto više od godinu dana Westworld nam je ponovno otvorio svoja vrata i širokogrudno nas dočekao s kaosom koji nam je priredio na kraju prve sezone. Pošto smo upoznali sve draži umjetne inteligencije u kontekstu zabavnog parka, sada smo suočeni s neizbježnim opasnostima jednom kada su domaćini postali svjesni sami sebe i svih nepravdi koje su im nanesene.
Westworld je serija koja očigledno cilja na kultni status (i to je nešto što si ovako besramno može priuštiti samo HBO) i stoga ne štedi na visokoj produkciji, zvjezdanoj postavi i epskim razmjerima priče. Bračni par Jonathan Nolan i Lisa Joy pripremili su još jednu ludu i vrlo ambicioznu vožnju ovim vlakom smrti, a nude i neke nove atrakcije, nove izazove i likove u nadi da će zadržati pažnju gledatelja i sada kada je njihov park u potpunom rasulu – ili upravo zbog toga.
Miševi kolo vode
Fokus su nove sezone domaćini i njihova revolucija uzrokovana novonastalom osviještenošću, a ona se prati na nekoliko fronti. Dolores (Evan Rachel Wood) glavni je pokretač revolucije unutar parka, iznimno osvetnički nastrojena i ne pita za sredstva, načine ili žrtve. U stopu je prati Teddy (James Mardsen) i zajedno imaju misiju spasiti svoj svijet od vanjskih utjecaja svojih kreatora. Njena spasiteljska uloga istovremeno je plemenita i zastrašujuća te do određene mjere i naporna. Vrlo sličnu misiju, ali iz sebičnijih razloga, ima i Maeve (Thandie Newton), koja je u prošloj sezoni gotovo dotakla potpunu slobodu, no odlučila ju je odbaciti kako bi najprije pronašla svoju kćer. Man in Black (Ed Harris) također još uvijek sije strah kuda god prođe u svojoj potrazi za tajnom koja leži u samom srcu parka.
Njihova se (osvetnička) divljanja po parku prekidaju zbunjujućim Bernardovim (Jeffrey Wright) lutanjima kako parkom tako i svojim sjećanjima, što otežava kronološko praćenje radnje. U radnju se uvode i novi svjetovi (inspirirani Indijom i Japanom) kojima je upravljala ista tvrtka koja je upravljala i Westworldom, a slijedom toga u priču ulaze i neki novi likovi. Općenito su okosnica čitave sezone kaos i dekonstrukcija etablirane postave svijeta, zasad samo onog umjetno sastavljenog, ali na dobrom putu i prema onome stvarnome kojem friško osviješteni androidi toliko teže.
Intelektualan potencijal, krvavo ostvarenje
Budući da je Westworld serija na HBO-u, teško je da će itko biti iznenađen količinom krvavih scena, a nije da ih je nedostajalo i u prethodnoj sezoni. Svejedno, i sama je tematika ovoga puta krvožednija s veoma opipljivom motivacijom, gdje krvoproliće nije potaknuto pukom željom za istraživanjem granica vlastitog morala bogatih pojedinaca. Ta je vrlo konkretna krvožednost u opreci sa zakučastim narativnim linijama u kojima se lako pogubiti, naročito zato što njihova kronologija nije objašnjena i jasno određena, već iziskuje od gledatelja malo veću koncentraciju i aktivno gledanje.
Međutim, taj dodatni napor koji gledatelj treba uložiti kako bi popratio kronologiju priče ne ide dalje od toga, iako se na prvi pogled može činiti da Westworld otvara mnoga pitanja o kojima bi se dobro moglo raspraviti, poput moralnosti, umjetne inteligencije, igranja Boga, što je stvarno, a što lažno te koji je smisao života i ljubavi. Problem je u tome što su ta pitanja postavljena još u prvoj sezoni, a ni sada do polovice druge sezone serija nije zagrebla dublje od površine, već se okrenula na akciju i nasilje između dvaju svjetova. To i nije nužno loše, no kada se stvara serija ovakvih razmjera i s ovoliko pompe, ipak je red da se barem jedna od tih strana dublje ispita. Ipak, vremena do kraja sezone je napretek i ne može se isključiti mogućnost da će se sezona i njene zakučastosti tek početi kristalizirati.
Stilizirana kompleksnost
Westworld uključuje uistinu širok spektar likova i narativnih linija, cijena čega je zapravo njihova površnost i nepotpuna razrađenost. Nijansiranje likova ponekad je previše banalno pa djeluju patetično, a funkcioniranje čitavog tog svijeta previše je nelogično te djeluje kao da se neki element na određeno mjesto ubacuje samo zato što je potreban za zaplet. Cijela je sezona općenito puna obrata i zapleta, što dodatno širi ovaj fiktivni svijet i čime se nastoji stvoriti dinamičnost, kao i održati zaintrigiranost gledateljstva.
Mora se priznati, ipak, da takav ritam, naročito u formatu od sat vremena, postane naporan i spora gradnja priče čini se još sporija pa čak i dosadna, a njena fragmentarnost više je zbunjujuća nego što je atraktivna i misteriozna. Westworld u drugoj sezoni više nema privilegiju gradnje svoga svijeta, jer ga istovremeno i rastavlja, a nisu sve postavke ostale jasne iz prethodne sezone. Međutim, ne može se poreći vrhunska stiliziranost koja se prenosi iz prve sezone te zadivljujuće glumačke izvedbe (u čemu u ovoj sezoni prednjači odlična Thandie Newton). Zanimljivi su i pomalo duhoviti metafikcijski trenuci, uglavnom utjelovljeni u liku glavnog stvaratelja priča u Westworldu, luckastom Leeju, čime se razbija visoka dramatičnost serije.
Westworld do kraja sezone može otići u još bezbroj smjerova, otvorenost serije ipak je njena jača strana i uvijek ostaje nada da su pisci ipak odlučili otići do kraja te da su stvorili brutalnu, a ne samo krvavu seriju.
