Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Glazba

Ziher bira 50 najboljih stranih albuma 2015. – 2/5

27.12.2015. Glazbena redakcija

Ako se pitate što je kolektiv muzičkih kritičara radio posljednjih tjedana, najbolje je reći da smo proveli inventuru. Starješine Ziherove glazbene redakcije na kratko su se izolirale od čitateljstva, u tajnosti obavili glasanje, piskarale u mraku i osami – posvećeni cilju da zajedničkim snagama izaberu 50 albuma koji su ih najviše oduševile. Nakon što smo jučer izlistali prvih deset albuma, onih koji su zauzeli pozicije od 50. do 41. mjesta, danas se bacamo na sljedećih deset. Izbor je bio težak, a odlučili smo istaknuti najkvalitetnije dugosvirajuće uradke koje smo čuli ove godine, neovisno o žanru, tako da su poneki izbori možda i začuđujući.


40. Disclosure – „Caracal“
Piše: Filip Kušter

DisclosureCaracal080615-500x500Iako je novi album engleskog elektronskog dua prepun suradnji, kao i prvo izdanje, to nimalo ne smanjuje njihovu učinkovitost i kvalitetu. Na „Caracalu“ nizaju se suradnje sa Sam Smithom, Kwabs, Lorde, The Weeknd i ostalima koji odrađuju većinom vokalni dio na visokoj razini. Želite li muziku za ples, opuštanje, ljeto, zimu, Disclosure to ovdje nudi u dovoljno originalnom obliku koji je za današnje vrijeme dovoljno nekomercijalan da vas radio postaje ne odmaknu od njega. Svoju sposobnost u house/synthpop žanru pokazuju u Jaded i Echoes, pjesmama koje će zasigurno naći mjesto na mnogim playlistama predstojeće ljeto. Ako uzmemo u obzir da se braća Howard i Guy Lawrence, koji čine ovaj duo, nalaze u ranim dvadesetima, a ovo im je drugi album, može se reći kako je napredak vidljiv. A mnoge su godine tek pred njima, tko zna što nas očekuje na sljedećim izdanjima kad ovo već osvaja publiku.


39. Nadine Shah – „Fast Food“
Piše: Nikolina Lončar

Nadine-Shah_cover_bIntrigantna dama, mračna zavodnica i badass gitaristica – imenom Nadine Shah – svojim će vas dubokim altom uznemiriti, zarobiti i natjerati da ju pomnije preslušate. Kako ju je već prilikom recenzije prvijenca “Love Your Dum And Mad” kolegica predstavila kao nezakonitu kćer P.J. Harvey i Cavea, valja napomenuti da je Nadine sama ovu poredbu odvukla korak dalje kroz stih pjesme Fool uključene na recentnom albumu. Izvučen van konteksta, on bi sam mogao dati jasnu predodžbu o njenoj glazbi, odnosno svijetu utjecaja kojim se kreće: „From that damn Nick Cave to Kerouac“, a iako bi možda bilo prenapuhano reći da je „Fast Food“ soundtrack novog milenija za literaturu ovog beatnika, moglo bi se kazati da imaju neke zajedničke odlike. Pašu uz cigaretu i čašu dobrog crnog vina u zadimljenoj prostoriji, recimo.

Shah svom slušatelju pruža svoju verziju nokturna; njen kulerski stav prokužit će tek pozorniji konzument njene muzike, onaj koji shvati npr. da je Stealing Cars zapravo pjesma o napadajima panike te da njena kruta glazbena vanjština u svojoj srži skriva plahu osobu velikog glasa. U svakom slučaju, odlično štivo za one koji se dan danas kaju jer su zbog pijuckanja pive pred ulazom propustili veći dio nastupa Anne Calvi na drugom Terraneu (a tu se i ja ubrajam).


38. Blur – „Magic Whip“
Piše: Ema Bašić

blurVeć smo pri izdahu 2015. godine u kojoj je tehnologija poprimila zamah golemih razmjera, kada je Volkswagen poprimio najveći udarac kako financijski tako i moralni zbog “prstiju u pekmezu štetnih ispušnih plinova i njihovih lažiranja”, kada je „ćaća“ izašao van iz bajbukane, kada na Marsu otkrivamo zalihe vode, kada se izbjeglički val pretvara u val posljedica našeg političkog i građanskog suživota. I tako dalje i tako bliže. ALI nekako najbitnije kako za mene tako i za sve ljubitelje dobrih melodija, upravo smo u godini kada sjetna nostalgija i vrtenje prastarih ploča/cd-ova postaje paradoksalno novitet. Kako, zašto? Odgovor leži u moru nama dragih grupa i bendova, koji kao da su čuli naše molitve i vapaje, pa su uvjetno rečeno „kolektivno“ odlučili skoknuti natrag na scenu i to s novitetima. Engleska je po tom pitanju uvijek prednjačila, i iako ovo nije hvalospjev i oda Englezima, mora se priznati da nam s vremenskim nepogodama odgovara i vjetar koji nanese novitete dobrog starog engleskog rocka.

Sve u svemu, čak dvanaest stvari, gotovo sat vremena kvalitetnog rocka i elektronike i nešto malo nostalgije zapakirano je i poslano nam ovo proljeće od strane benda Blur pod nazivom „The Magic Whip. Ako niste imali prilike dosada ih secirati, nema straha – album ima dovoljno od svega pomalo da se fino uklopi i u ovaj zimski ambijent te da vam otkrije nove čari stare ljubavi. Čak i ako nije dobio previsoku ocjenu kod recenziranja, skupio je dovoljno glasova redakcije da završi na ovogodišnjoj  top listi. (Recenzija)


37. Lightning Bolt – „Fantasy Empire“
Piše: Jan Vukasović

lightingPrvaci avangardnog i čistokrvnog noise rocka uspjeli su napraviti još jedan kvalitetni album, no u nešto drugačijem ruhu nego što je njihova publika navikla. Hrabrost da se učini tako nešto je ono što je i dovelo Lightning Bolt do pozicije na kojoj su sada. Premda nisu toliko eksperimentalni kao na gotovo kultnom „Wonderful Rainbow“ ili na prošla dva, na „Fantasy Empire“ su pokazali kako su sasvim sposobni napraviti pjesme u konvencionalnoj formi te još malo pomiješati žanrove dodajući naznake metala u distorziranim bas rifovima. Čest problem noise rocka je činjenica da je vrlo teško napraviti glasnu ploču koja doista i zvuči moćno bez nekakvih bećih produkcijskih zahvata, no čini se da ovaj dinamični duo s time nema apsolutno nikakvih problema budući da se težina svake pjesme osjeti i slušanjem na nešto nižem volumenu. To je također samo po sebi uspjeh jer su samo dvojica, ovisni potpuno o jednom „melodijskom“ instrumento. Kako god bilo, album je izvrstan, a ako ga se ne može svrstati pod njihove najbolje, definitivno je jako blizu navedenima.


36. Sun Club – „Dongo Durango“
Piše: Tin Đudajek

sun clubSun Club čine petorica mladića iz američkog grada Baltimorea, poznatoj po bogatoj indie sceni. Ono što ovu skupinu ljudi čini posebnom je, osim što su napravili možda i najbolji debitantski album ove godine, činjenica da su možebitno najveći hipsteri na svijetu. To su jedni od onih hipstera na entu potenciju; oni koji imaju tetovirane glazbene interpunkcije na najnasumičnijim dijelovima tijela, kao svaki dobri hipsteri neobjašnjivo su opsjednuti trokutima koje također imaju tetovirane, oblače se u odjeću koja ne samo da liči na onu iz osamdesetih godina prošloga stoljeća, nego je tada i proizvedena, a i svaki spot izgleda kao da je ispao iz tog razdoblja. Iako je dolazilo i prolazilo puno bendova koji su se ponosno deklarirali hipsterskim, nitko mi nije ovoliko upao u oko (i/ili uho) koliko Sun Club i mislim kako je ovo prvi bend koji svira glazbu – barem jednako ako ne i više – zanimljivije od ekscentričnog načina na koji se pristaše ove supkulture oblače. Također stojim iza ranije navedene tvrdnje da je, barem po mom izboru, daleko najbolji debitantski album ove godine upravo – “The Dongo Durango”.

Bogatstvo melodija na klavijaturama nepogrešivo podsjećaju na najbolje dane MGMT -a. Klavijature su zanimljive i, što mi je čak i najdraže za reći, drugačije na svakoj pjesmi. Najjasniji je utjecaj sastava The Cure i Roberta Smitha koji je moguće čuti kroz cijelih 27 minuta albuma i to najviše u glasu i načinu pjevanja. No osim ovoga, The Dongo Durango nudi i pregršt surf melodija i mnogo napjeva, inače svojstvenih navijačkoj glazbi. Izričaj koji svira Sun Club iznimno je hrabar i beskurpulozan te je jako teško predvidjeti što će uslijediti nakon pojedinog dijela. (Recenzija)


35. Sóley – “Ask the Deep”
Piše: Helena Kezerić

cDl05lQSóley se svojim jedinstvenim zvukom i glazbenim izričajem do sada uspjela izdvojiti u nešto drugačije, prelijepo i zaista jedinstveno. Ova islandska kantautorica svojim drugim full lenght ostvarenjem “Ask The Deep” tugaljivo i melankolično je opjevala snove, bajke, misli i trenutke začinivši ih sa veoma atmosferičnim i pomalo jezivim prizvucima jeke usamljenih brodova u daljini. Pokazala nam je kako se svatko može odvojiti od sebe u neku drugu krajnost. Zatvoriti se u dio sebe koji ne pokazujem nikome i pretvoriti ga u pjesmu. Zvuk je oblikovan na način da klavir vodi glavnu riječ, dok su synth momenti i ostali efekti u funkciji naglašavanja atmosfere sukladne sa pričom koju Soley stavlja pred nas. Grubo gledano Sóley je svoj drugi album utopila u mračne i depresivne note, no proširimo li vidik, spoznaja vodi ka tome da su na albumu prisutni i ljubav, strah, sreća, osamljenost, uzbuđenost. Sve one stoje u kutu sa velom preko lica i bojaju “Ask The Deep” svojim bojama.


34. Abigail Williams – „The Accuser“
Piše: Luka Sinković

accuserProšlo je dosta vremena (11 godina) od kad je Abigail Williams startao kao bend koji je kombinirao dva naočigled nespojiva glazbena žanra, black metal i deathcore. U međuvremenu je frontmen benda, Ken Sorceron ostario u veoma tužnu osobu. Nama to u ovom slučaju izrazito odgovara, jer ono što je kroz godine uspio napraviti je prekrasno, a sva ljepota njegove glazbe i glazbene filozofije kulminira na recentnom albumu naslovljenom „The Accuser“. Možemo reći kako je rezultat black metal album godine no zapravo je i puno više od toga. Naslovna stvar Nuumite koja i nije toliko reprezentativna pjesma albuma zapravo je prekrasna pornjava za bilo kojeg ljubitelja glazbenog čemera, nevezano za koji je žanr glazbe opredijeljen. Postoji jedna vrlo loša stvar kod albuma. Lako je pretjerati s njim, zarazan je koliko je i zvukom inovativan, no ako pretjerate osjećat ćete se stvarno loše, ne zato jer ste si uništili album, jer to se neće dogoditi, nego jer album više ne možete slušati bez da proživljavate faktomsku mučninu života koju vam je prenio Ken Sorceron. Isprobajte si granice.


33. Mac DeMarco – „Another One“
Piše: Filip Kušter

imageNa vrlo kratkom ovogodišnjem izdanju od 24 minute, DeMarco se ne udaljava previše od svoje filozofije. Neke će vam se pjesme činiti stvorene za plažu i sunce, za druge će te se pitati što je pjesnik htio reći, ali treba se poštovati stil koji Mac njeguje. Acapulco je njegova pozornica, Kanada mjesto rođenja, New York njegov dom, a sve je pjesme napisao i snimio za dva tjedna. Mini album je tako posljedica njegove usredotočenosti i kohezivnosti na rad, a najbolje ga opisuju singlovi Another One, I’ve Been Waiting For Her i The Way You’d Love Her. Vrsta ljubavi koja za njega može posve drugačija od naše percepcije dolazi kao naručena za sve zaljubljene, odljubljene, oženjene, samotnjake i ravnodušne prema svemu. Ovo je remek-djelo za sve koji žele da bude kratko, a slatko.


32. Ufomammut – „Ecate“
Piše: Jan Vukasović

previewDoom, sludge i psihodelija bez imalo sumnje su žanrovske odrednice Ufomammuta na njihovom posljednjem studijskom uratku, masivnom i teškom „Ecate“. U kontekstu žanra ne možemo govoriti o nekakvoj prevelikoj inovativnosti u skladanju, no ono o čemu vrijedi govoriti jest kvaliteta izvedbe. Kvalitativno gledano daleko ispred većine svojih suvremenika u sličnim žanrovskim odrednicama, Ufomammut su zaredali osam albuma u više od 15 godina, a „Ecate“ pokazuje kako su i dalje više nego sposobni napraviti težak i zanimljiv album mješajući, danas već „isfurane“, žanrove. Budući da su si uzeli tri godine da naprave ovaj album, nešto što se nije dogodilo od 2008., možemo govoriti i o nešto višoj kvaliteti od njihovih recentnijih uradaka iz 2012. i 2010. godine.


31. Sleater-Kinney – „No Cities To Love“
Piše: Nikolina Lončar

No_Cities_to_Love_coverOvu je godinu obilježio niz povratničkih albuma, ali se nijedan bend nije vratio toliko trijumfijalno kao djevojke iz američkog sastava Sleater-Kinney, desetljeće nakon diskografskog uradka „The Woods“. Uz to, uzmite u obzir da su se mnogi 90’s ‘grrrl’ bendovi ponovno latili posla (L7, Babes in Toyland…) i da je hype oko zvuka kojim su se bavili u usijanju, što se vidi iz primjera Wolf Alice ili Speedy Ortiz – mladih nada odgajanih na njihovoj ostavštini, ali i na onoj kompletne olimpijanske nezavisne scene. Ipak, mora se priznati da se Sleater-Kinney bolje od većine bendova s ovog geografskog područja prilagodio zeitgaistu te kroz godine poradio na vlastitom zvuku i izričaju što mu je, između ostalog, od strane krtitičara Stereoguma donijelo titulu jednog od ponajboljih bendova posljednjih 20 godina.

Na recentnom izdanju „No Cities To Love“ gitarski riffovi buče, bubnjevi odjekuju, a vokal Corin Tucker probija se kroz zaraznu punky pozadinu, emotivno nabijen do krajnjih granica. A kao bonus dobijete i odličan animirani video za singl New Wave, i paket aranžman je pun: čak i ako je minutaža izdanja tek 32 minute, sasvim je dovoljno da vas djevojke ponovno oduševe kao i prije desetak ljeta.


  |   2   |   3   |   4   |   5

Komentari