Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Glazba

Ziher bira 50 najboljih stranih albuma 2015. – 5/5

30.12.2015. Glazbena redakcija

Ako se pitate što je kolektiv muzičkih kritičara radio posljednjih tjedana, najbolje je reći da smo proveli inventuru. Starješine Ziherove glazbene redakcije na kratko su se izolirale od čitateljstva, u tajnosti obavili glasanje, piskarale u mraku i osami, posvećeni cilju da zajedničkim snagama izaberu 50 albuma koji su ih najviše oduševile u posljednjih godinu dana – a nakon što smo vas ovih dana gnjavili drugim dijelovima liste (točnije, albumima od 50. do 41., 40. do 31., 30 do 21. i 20. do 11. mjesta) – konačno smo došli i do prvih deset!

Ipak, u ovom dijelu liste prevelikih iznenađenja vjerojatno nema, barem onima koji su pratili inozemne glazbene medije, no oko nekih stvari se redakcija nije mogla složiti pa smo ih ostavili kao otvorene opcije: Lame Impala ili Tame Impala? “Depression Cherry” ili “Thank Your Lucky Stars”? Najbolje je da pročitate pa prosudite sami i, naravno, otkrijete tko je kući ponio titulu najboljeg albuma po osvojenim bodovima na Ziherovoj internoj anketi, a mi se bacamo na listanje ovogodišnjih top izdanja.


10. Tame Impala – „Currents“
Piše: Jan Vukasović / Jelena Hac

Currents_artwork“Svašta je tijekom godina izašlo iz glave Kevina Parkera, svojevrsnog masterminda koji već nekoliko godina upravlja psihodeličnim strojem zvanim Tame Impala. Od prvog istoimenog EP-ja pa na dalje, Parker iza sebe ima hordu fanova diljem svijeta spremnu progutati svaki uradak koji izbaci, a s obzirom na gotovo izvanserijsku kvalitetu prethodna dva albuma, to je sasvim u redu. Voljeli ih ili ne, Tame Impala su uspjeli preuzeti cijeli neo-psihodelični pokret i odvesti ga za stepenicu više, gotovo na granice mainstreama, a to je veliki uspjeh.” No unatoč tomu što je Currents završio na ovako viskoj poziciji na našoj top listi, ne možemo reći da ga cijela redakcija smatra izvanrednim uratkom. Iako je skupio dovoljno glasova da završi u top 10, naš novinar Jan Vukasović nije ga previše nahvalio u recenziji.

“Ovu ploču se može smatrati tranzicijskom u (za sada) kratkoj diskografiji. Na “Currents” se našlo podosta dobrih ideja, pomalo sličnih onima na najnovijem albumu Unknown Mortal Orchestra, no u nešto ‘težem’ obliku bez dijelova koji razbijaju monotoniju. Dobro je da su momci shvatili da ne mogu vječno isfuravati isti zvuk te da se potrebno mijenjati, makar imali obožavatelje koji vas podržavaju u više-manje svemu. Ovo nije loše izdanje, izmiksano je na sad već standardno ultravisokoj razini kvalitete, zvuk koji je željen je na kraju i postignut. Problem je što ne zvuči dovoljno definirano i zanimljivo. Ako nastave raditi albume u ovom smjeru gdje dvije do tri pjesme nose cijeli album, a ostalo je u najbolju ruku neupečatljivo, mogu se slobodno iz Tame Impala preimenovati u Lame Impala.” (Recenzija)

Kako bi prikazali i drugu stranu priče, to jest, zašto ovaj album unatoč lošijoj kritici stavljamo na pijedestal među najbolje, Jelena Hac (jedna od mnogih članova redakcije koja je glasovala za “Currents”) napisala je zašto joj se ovaj diskografski uradak svidio. “Nakon albuma Innerspeaker – koji je pokupio dosta pohvala, kao i drugi album „Lonerism“ – naša očekivanja su se povećala i podigli smo letvicu za par centimetara više. Njegove psihodelične note i njegova glazbena kreativnost uvjerile su nas da je i te kako preskočio letvicu. Na ovom albumu prikupio je svoje osjećaje koje manipulativno prenosi na slušatelja. Čistoća lyricsa te kompleksnost dionica ono su što pokazuje koliki je Kevin Parker perfekcionist, a to se i vidi kroz kompletno izdanje.”


9. Liturgy – „The Ark Work“
Piše: Bruno Čavara

liturgyOkrećući glave metal purista još od 2009. i prvog izdanja „Renihilation“, njujorški spoj math/experimental/black metala pod nazivom Liturgy su se svojim trećim izdanjem još jednom pobrinuli za jedan od najčudnijih albuma godine. „The Ark Work“ pruža korak dalje u istraživanju granica žanra i razbijanju svega konvencionalnog u metalu i glazbi općenito. Ulogu gitara na albumu su zamijenili zvončići, trombon i trube, dok je sve popraćeno psihotičnim vokalom masterminda Hunter Hunt-Hedrixa. Liturgy i dalje na poseban i samo njima karakterističan način prilaze kompoziciji, te progresiji harmonije i ritma, predstavljajući nam svoju viziju apokaliptičnog soundtracka za kraj čovječanstva. Eksperimentalan, ispred svoga vremena i jednostavno čudan, epiteti su kojima je „The Ark Work“ najčešće opisivan, dok će u budućnosti vrlo vjerojatno biti spominjan kao album koji je pružio osnovu i viziju jednog potpuno novog smjera u glazbi.


8. Father John Misty – „I Love you, Honeybear“
Piše: Antonio Timko

honeybearIznimno uspješan drugi album I Love You, Honeybear” izdan je početkom godine i od samog starta dočekan je s odličnim recenzijama i brojnim pohvalama kritike i publike. Nakon pauze od tri godine, Father John Misty oduševljava bezrezervnim pristupom i bogatim aranžmanima ljubavlju protkanih pjesama.

Naime ljubav prema supruzi Emi, zapravo njena ljubav, oslobodila ga je kočnica i stalne potrebe držanja fige u džepu, pretjeranog razmišljanja o svemu i želje da bude neshvaćen kako ga slučajno ne bismo voljeli ili mrzili zbog njega samoga. Nesigurnost je savršeno upakirao u distanciranost i sarkazam. Nesigurnost koje je oslobođen iskrenom ljubavlju i osjećajem sigurnosti, željom voljene osobe da se prestane skrivati od svijeta i pokaže svu ljepotu svojih pjesama. Naoko tako jednostavan savjet, a potpuno neostvariv većini izrodio je I Love You, Honeybear, Chateau Lobby #4 (In C For Two Virgins), When You’re Smiling And Astride Me kao glavne predstavnike prigrljene iskrenosti (što dodatno potvrđuje čak i površno čitanje tekstova pjesama).

A što se tiče površnosti, već površno preslušavajući ovaj album – ili kopajući ispod površine same strukture, akorda, žanra i glazbenika, jedno je jasno – on je od prvog takta iznimno ostvarenje čemu svjedoče brojne recenzije i liste top albuma 2015. (ako to uzimamo kao mjerilo). U slučaju da netko i nije pretjerano fasciniran ljubavnim blagostanjem Mistyja (što je i više nego realan scenarij), svakako savjetujem njegov Facebook profil ili preslušavanje njegovih obrada Taylor Swift u stilu Velvet Undergrounda – odlično ostvarenje koje ujedno prikazuje njegovu talentiranost i zafrkantski pristup koji tako revno njeguje. (Recenzija)


7. Grimes – „Art Angels“
Piše: Marta Lučić

grimesČetvrti studijski album mlade Kanađanke, „Art Angels“ predstavlja svojevrstan stilski i glazbeni odmak prema nešto pitkijoj ekstravaganciji od onog prepoznatljivog za ovu neobičnu ličnost. Zajednički nazivnik zasigurno ostaje pop-elektronika, i to negdje više, negdje manje eksperimentalna poigravajući se na trenutke s trapom (u izvrsnoj suradnji s Janelle Monae na Venus Fly gdje je Grimes za potrebe snimanja pjesme naučila svirati i violinu) ili pak danceom (World Princess Part II). Favoriziram ‘laganiju’, sanjiviju stvar REALiTi (koja je za potrebe albuma doživjela novo izdanje), dok na ljestvicama najuspješnija Flesh Without Blood zvuči previše ‘MTV mainstream’ te u sebi nosi premalo grimesovske kreativnosti i orijentalnih vokalnih nota, podsjećajući više na Chvrches. Međutim, radi se o dosta uspješnom izdanju koji se već u prvom tjednu prodao u 11 000 primjeraka i time postao Grimesin najbolje pozicioniran album.


6. Courtney Barnett – „Sometimes I Sit And Think, And Sometimes I Just Sit“
Piše: Tin Đudajek

courtney barnettAlbum je upravo onakav kakav očekujete od albuma ovakvog naziva – djetinjast, razigran i neozbiljan. Ovo su zapravo epiteti koji krase svaku pjesmu i svaki stih, a ako moram tražiti usporedbe s ovim albumom, nešto najbliže nalazim s također jednom kantautoricom –  Kimyom Dawson. Ipak, Courtneyjina glazba znatno je bliža rock glazbi, a to vrište jaki gitarski riffovi i nekoliko briljantno ukomponiranih, besprijekornih solaža. Kad se takve gitare spoje s ovakvim, napola recitiranim, veselim ali istovremeno pesimističnim, blesavim tekstovima, nastane jedna prelijepa kombinacija koja se do sada rijetko mogla naći u rock glazbi. Courtney pjeva o svemu i svačemu, od problema sa suprotnim spolom do mladenačke zbunjenosti i velikih dilema – otići ili ne otići na tulum. Nazivnik svih ovih pjesama je Mladost pisana velikim slovom. Iako se mladost u umjetnosti često uspoređuje s nezrelošću, ovdje je slučaj upravo suprotan jer iako su pjesme vesele, ipak su odlično složene i zamišljene.

Svojim se prvijencem Courtney Barnett pridružila zvijezdanom nebu australskog rocka i, kako je započela, izgleda da će tamo i ostati. Da ovo nisu tek nagađanja i trabunjanja potvrđuju i veoma dobri plasmani na stranim top ljestivaca, a bilo kako bilo, mladoj Australki smiješi se blistava budućnost ako svojim entuzijazmom, veseljem i euforijom (ali i britkim ironičnim humorom) nastavlja razveseljavati svijet kako je razveselila i mene. (Recenzija)


5. Godspeed You! Black Emperor – „Asunder, Sweet and Other Distress“
Piše: Luka Sinković

godspeedBudući da je post-rock kao žanr u cijelosti postao izlizan i generičan te pošto ga je naučio svirati svaki debil s više od dva gitarska efekta, GY!BE su shvatili da je došlo vrijeme da i oni počnu ponovno izbacivati albume u nekakvim pristojnim vremenskim razmacima. Godine 2012. je nakon deset užasnih godina bez njihovog albuma izašao „Allelujah! Don’t bend! Ascend!“, a evo tri godine nakon toga još jedno remek djelo. U njihovo izrazito zdravo eksperimentiranje uvukao se i drone, pa će ovaj album kao i ostatak njihovog opusa najbolje sjesti kao pozadinska glazba. Na momente izrazito tmuran, ali uplifting album. Ako ste se zaljubili u Dead Flag Blues i post-apokaliptičnu letargiju, onda ćete sretno umrijeti uz „Asunder, Sweet and Other Distress“ – ubit će vas unikatna atmosfera triju gitara, dva basa i dvaju bubnjeva, a oživjeti violina Sophie Turedau.


4. Jamie XX – „In Colour“
Piše: Marta Lučić

jamieNavodno je “In Colour” album od jedanaest numera što su šest godina čekale svjetlo dana; ili su barem toliko stajale zarobljene unutar okvira Jamievih setova u turntableovima. Izdanje otvara izuzetno dinamična Gosh, što osobno zbog tempa smatram čudnim odabirom, a na singlu Sleep Sound čuje se već prepoznatljivi zvuk minimalizma i raslojenih zvukova disperzirane ljetne elektronike. Kao arhitekt se igra zvukom, stalno ga gradeći i prekidajući filterima te rascjepkanim mekim (ali nostalgičnim) vokalima. Njegova famozna razgradnja u sanjivu elektronsku glazbu zvuči kao idealna kulisa za vožnju uz zalazak sunca pri polaganom paljenu gradske rasvjete, a ti kliziš kroz grad pritom maštajući i razmišljajući o životu. Kao prepoznatljivu, izdvojila bih i Obvs u kojoj se igra s egzotičnim afričkim zvucima razloženi drum padovski. Idealan je sastojak za svaki ljetni DJ set sa svojim bogatim, toplim zvukovima, ponekom gitarskom dionicom, sve upakirano u Jamiev misteriozni minimalizam. Album je zanimljiv i po gostovanjima, počevši od prijatelja, članova grupe The XX, pa do gostovanja Olivera Sim i Romy, ali i Popcaana i Young Thuga.

Bitno je naglasiti kako se pjesme lijepo i tematski glatko nadovezuju jednu na drugu što dokazuje Jamiejevu virtuoznost pokazanu već u mnogim Boiler Room setovima. Sve je tu, vokalni inserti, elektroničke minijature i uvrnuti zvukovi nalik škripanju lončića, vintage dijelovi kojima odaje počast staroj hip hop kulturi i poglavito, londonski ponosno, UK garage sceni. Naime, pred vama su skoro četrdeset i tri minute (prosječna duljina Jamievih DJ setova) ljetnog laganog, minimalističnog chilla s pokojim opasnijim beatom, ali svakako se radi o pametno razrađenoj elektronici koja miriše na zalazak sunca, ili ako hoćete – miriše na  zaljubljenost. Zaljubljenost u život, u glazbu, u magentu. (Recenzija)


3. Kendrick Lamar – „To Pimp A Butterfly“
Piše: Patricia Pajk

kendrickTreći album Kendricka Lamara, “To Pimp a Butterfly”, vjerojatno je bio najiščekivaniji album ove godine. Sam je Kendrick u intervjuu za MTV otkrio da je prvi naziv izdanja bio „To Pimp A Caterpillar“ (To Pac), što je uz sam album trebala biti posveta Tupacu koji je ujedno i najveći uzor ovog glazbenika. Da priča ne staje tu, vidimo i u finalnoj pjesmi Mortal Man gdje Lamar vodi fiktivan razgovor sa Shakurom.

Ipak, album je sam po sebi jako kompleksan i svaka riječ može biti interpretirana za svaku osobu na drugačiji način. Da li Pac živi kroz Kendricka? Ne, Kendrick živi kroz sebe, a Pac ga samo može potapšati po ramenu i reći: “Bravo, mali!”. Kendrick se nakon potpuno komercijalnog “Good Kid, M.A.A.D City” vratio korijenima (Africi), izvornoj glazbi iz koje je potekao rap i cijeli pokret hip hopa (jazz, funk), mnogo je eksperimentirao sa svojim glasom te time još više naglasio svoje metafore u tekstovima. Nekako nam je nametnuo kako se trebamo osjećati dok slušamo određenu pjesmu, a i dalje je ostavio mnogo mjesta da svatko ima neku svoju interpretaciju. Na kraju godine se „To Pimp a Butterfly“ može slobodno, po utjecaju na publiku, usporediti s D’Angelovim „Voodooom“. To su ti albumi kojima se svi dive, svi imaju svoju interpretaciju, svi nešto drugo čuju, a i sve nas zbunjuje. Pa čak nas i sam naslov može zbuniti – iako riječ pimp povlači loše asocijacije, ovdje se misli na unapređenje i postajanje boljom osobom. (Recenzija)


2.  Beach House – „Depression Cherry“ / „Thank Your Lucky Stars“
Piše: Nikolina Lončar / Luka Sinković

beach houseDrugo mjesto naše liste dijele ovogodišnji albumi baltimorske grupe Beach House, i to iz razloga jer se rijetko događa da jedan bend iste godine izbaci dva dugosvirajuća izdanja, pogotovo na ovaj način, niti s dva mjeseca razmaka, a s gotovo jednako kvalitetnim materijalom na oba diskografska uratka. Finese i osobni ukus presuđuju, a iako je „Depression Cherry“ bio prisutniji u medijima, to nije razlog da se njegov nasljednik samo tako odbaci.

Naime, ako bi trebali birati bend kojem stvaranje ‘glazbe za bijeg’ od svakodnevice u neki drugi imaginarni svijet s lakoćom polazi za rukom, onda bi jedan od njih – bez većeg razmišljanja – zasigurno bio Beach House. Doduše, etiketiranju glazbe treba se pristupiti delikatno poput opisivanju ljudi, a oznaka dream pop bi se u slučaju prvog spomenutog uratka ovog dvojca ipak mogla uzeti s rezervom. Bend se u ovom slučaju pokušao „osloboditi komercijalnog konteksta vremena u kojem stvaraju“, a to je rezultiralo time da su na albumu „Depression Cherry“ ipak povremeno izraženiji 90’s shoegaze utjecaji što se osjeti i u najavnom singlu Sparks – nema toliko himničnih, sirupastih pjesama čije ćete lyricse lako zapamtiti, ali zato ovaj album stavlja atmosferičnost ispred melodičnosti; što je njegova najjasnija kvaliteta uz ljubavne lyricse koji su direktniji i tečniji nego ikada prije. (Recenzija)

beach house 2„Thank Your Lucky Stars“ najavljen je tek 9 dana prije izlaska 16. listopada, a ne bi trebao biti uparen s prethodnikom, niti je osmišljen kao kompilacija neobjavljenih pjesama, barem tako tvrdi bend. Na albumu se osjeti nastavak slične atmosfere koja je zaživjela na „Depression Cherry“, ali i kompletno odvajanje od stadionskog dream popa, koliko god ova žanrovska etiketa ridikulozno zvučala „Bloom“ je bio upravo to. Na „Thank Your Lucky Stars“ bend se malo maknuo od reverba i ima nekakvu vokalno-ambijentalnu atmosferu njegujući glazbeni minimalizam, ali brutalno melankolični vokal. Tekstovi su čak i mračniji nego na prethodniku, kod kojeg je bolji jedino cover albuma. Nije cilj konstantno uspoređivati albume, no ne može se oteti dojmu da je zapažen ostao upravo onaj koji je izašao prvi. Poslušajte i ovaj kasniji. Deset je puta bolji nego što izgleda, a ono najveće blago albuma su one svari koje ćete skužiti tek nakon četvrtog-petog slušanja.

Po mišljenju našeg novinara Luke Sinkovića, „Thank Your Lucky Stars“ > „Depression Cherry“, a što se tiče drugih novinara redakcije, čini se da „Depression Cherry“ ipak nešto bolje kotira, no ostavili smo na vama da odlučite.


1. Sufjan Stevens – „Carrie & Lowell“
Piše: Nikolina Lončar

carrie lowellKako uopće prići osobi na samrti? Kako je utješiti? A ako i dođe do najgoreg, na koji način se uopće nositi s takvim gubitkom? Izolirati se od društva? Uputiti se na samotne vrhove planina? Potražiti spas u religiji? Album „Carrie & Lowell“ bavi se upravo tom tematikom, a možda je ta njegova senzibilnost jedan od glavnih razloga zbog kojih je ovaj album popeo ovako visoko na našem godišnjem pregledu.

Sedmo po redu izdanje osebujnog michiganskog kantautora Sufjana Stevensa naslijedilo je elektronikom nabijen, glazbeno slojevit album „Age of Adz“. Vrativši se folk korijenima, akustičnom izričaju i umirujućoj atmosferi, ovaj je izvođač priredio svojevrstan šok nakon prethodnog izdanja koje je na momente koketiralo s iznenađujućim utjecajima kao što su avangardni pop i dubstep. Sufjan je na ovoj ploči, slično kao i u ranijim radovima, iskoristio svoj glas kao vodeći instrument, dok je glazbenu pozadinu podredio u svrhu nenametljivog pratioca. To su pretežito opsjedajući akordi na klaviru, nonšalantni zvuci gitare, bendža i drugih instrumenata, koji potiho i ležerno, uz povremeno višeglasje, na izrazito zanimljiv način ispoljavaju njegovu nutrinu na površinu.

Naime, suočen sa smrću majke, Sufjan je ovdje, hrvajući se s vlastitim demonima, sjetom i shrvanošću, skladao minimalistički, uhu ugodan hommage vlastitoj sjebanosti uokviren jednostavnim, ali zlosretnim stihom: „Fuck me… I’m falling apart“ te je tako do kraja ogoljen pokazao svoju ranjivost svijetu putem iskrenog i bolnog putovanja kroz jedanaest pjesama; koje na kraju krajeva djeluju restarautivno – kako na slušatelja, tako i na samog glazbenika – zbog čega zaslužuje doći na vrh naše ljestvice. (Recenzija)


1   |   2   |   3   |   4   |   5

Komentari